Bila je to, realno, večer za pamćenje. Sportska večer u našem gradu kakvih u posljednje vrijeme i nema previše, večer u kojoj su Goričani na terenu bili dobri, pravi, europski, a Goričani na tribinama otprilike u tom rangu – glasni, raspoloženi, raspjevani…

Rukometaši Gorice dočekali su češku momčad Sokol iz mjesta Nove Veseli, igrala se prva utakmica 2. kola Europskog kupa, a mjesto radnje vraćalo je u neka prošla vremena. Igralo se u kultnom “bakariću”, u dvorani koju smo nekad davno viđali u ovakvim ili sličnim izdanjima. Na terenu vrhunski rukomet, prava europska utakmica i pobjeda Gorice 27-25, na tribinama pjesma domaćih navijača od prve do zadnje minute.

Srce je bilo puno gledajući scene u kojima navijaju cure iz Cheerleading kluba Vegasice dolje uz teren, ali i apsolutno svi na onom gornjem dijelu tribina, jer donjeg više ni nema. Navijao je Bobi i njegova ekipa, društvo koje neumorno druka za nogometaše, često i košarkaše, naravno da će i za rukometaše… Navijali su i rodbina i prijatelji igrača, navijali su bivši igrači, a među njima i Tomo Mesarov, koji je bio i trener Gorice. Svi zajedno, kao jedan, za klub koji je pripremio pravi mali spektakl na otvaranju europske sezone.

Pamtimo devedesete, kad su dvoranu punili košarkaši, i gornji i donji dio, pamtimo i neke ranije slične utakmice kad su u pitanju rukometaši, a pamtimo i slavne dane Azene, kad je dvorana također znala biti dupkom puna.

Ono što se u subotu navečer dogodilo u “bakariću” neodoljivo je podsjetilo na te dane, a upravo je taj detalj najveća pobjeda za sve sudionike lijepe goričke rukometne priče. Od igrača, preko trenera, pa sve do ljudi koji vode klub. Zbog ovoga, zbog ovakvih utakmica, svi oni odvajaju svoje vrijeme, energiju, često i novac, zbog ovakvih trenutaka sve skupa i rade.

I zato srce mora biti puno.

Pogotovo zato što Velika Gorica, generalno, ima problem s navijačima. Iz najmanje tri razloga. Prvo iz geografskih razloga, jer preblizu je Zagrebu, locirana idealno da se mnogi “navuku” na Dinamo ili Cibonu prije nego na lokalne klubove. Drugo iz demografskih, jer ovo je grad koji je ludo narastao doseljavanjima iz svih dijelova Hrvatske, ovdje žive ljudi najrazličitijih “backgorundova”, možda u svemu tome fali i emocije. Treće, dugo su naši klubovi živjeli niželigaške živote, pa mnogi ni do danas nisu uspjeli shvatiti da se to odavno promijenilo, da se i u našem gradu ima što za vidjeti, da i ovdje igraju pravi igrači, likovi poput, recimo, Borne Kapuste, Zvonimira Srne ili Darija Špikića.

I zbog svega toga rijetko u dvorani, a prerijetko i na stadionu, imamo male spektakle kakav smo vidjeli u subotu navečer u “bakariću”. Prelaskom u klubovima besplatnu Gradsku sportsku dvoranu ovakve su se scene zagubile, u manjoj dvorani sve je nekako smanjeno, pa tako i taj doživljaj spektakla. Budu i tamo pune tribine, i na ženskom rukometu, i na futsalu, događa se i to, ali “bakarić” je za sve one koji malo duže pamte ipak nešto drugo i drukčije…

The post Naš mali spektakl u dvorani s dušom appeared first on cityportal.hr.