O ovome bi mogli pisati danima opisujući i vlastita i tuđa iskustva, ali činjenica je da nema veće istine od ove. Baš iz tog razloga u našem narodu se na ovu temu pojavilo puno poštapalica. Ja ću nabrojati neke, a vi me slobodno ispravite ili nadopunite.

„Zaklela se zemlja raju da se sve tajne doznaju.“

„Svaka rit dođe na šekret.“ – pardon maj frenč, ali ima ih još.

„Svaka cica dođe na kolica.“ – opet taj frenč, ali slikovito je.

Sigurna sam da ćete se i vi sjetiti još poneke, pa izvolite.

A zašto je ovo važno?

Pa zbog sadašnjosti. Zbog onoga što radimo sada, jer jednog dana i to će biti prošlost. Na žalost, ili na sreću, ili bolje da ne znamo da postoji, ali navodno vremeplov još uvijek nije izumljen. Dakle, nema šanse da vratimo vrijeme unazad i ispravimo pogreške. Iako su nas te pogreške, bile one namjerne ili nenamjerne izgradile u osobe koje smo danas, sami nosimo taj križ. Ppostoje ljudi koji su baš zbog tih pogrešaka na neki način stradali. Nije nužno da smo im nešto fizički učinili. Možda je naša boja glasa ili pogled u datom trenutku nekome tko je tada trebao samo zagrljaj, bilo dovoljno da odustane od nečeg većeg i važnijeg što je tada želio napraviti.

Sjetite se samo reakcija svojih roditelja kad ste im rekli da ste dobili lošu ocjenu ili da ste zaspali na prvi sat nastave ili na trening. Sjećate se tih pogleda punih razočarenja? A zapravo, riječ je samo o jednoj slaboj ocjeni i o jednom produženom snu koji je vjerojatno bio toliko lijep da vaše tijelo nije htjelo da ta vrsta ugode prekine. Kakve pak to veze ima s osobom koja sam ja danas?

Osobno i danas kad moja majka digne obrvu, meni se noge odrežu. Da. Moja mama. Žena, majka, kraljica koju volim najviše na svijetu i danas tim svojim pogledom dirigira moje reakcije na situacije o kojima ju informiram. I zato, ne zna baš sve. I bolje. Jer što ne znaš, ne boli.

Osobno sam odgajana da ne činim drugim što ne želim da se čini meni, ali život nije baš bio fer cijelim putem i u previše prilika sam bila primorana skrenuti s pravog puta. Vjerujem da ste se i vi nebrojeno puta našli u prilici da napravite nešto što recimo nije dobro za ljude oko vas ili jednu specifičnu osobu, ali je za vas u tom trenutku izgledalo kao najbolja opcija. Ponavljam, najbolja opcija – za vas.

Foto: Pixabay – Pixel 2013

Možda ću lakše objasniti na sljedećoj priči.

Srednja škola. Nova okolina. Ne poznajem nikoga. U trećem razredu sam prebačena u novu školu zato što nisam bila „po volji“ jednom profesoru koji me prva dva razreda uporno pokušao srušiti ne bi li mi dokazao da „Svevišnji zna za 5, on (profesor) zna za 4, a mi jadnici znamo za 3, 2 i 1“. Kreten. Da, dobro ste pročitali. Kreten. Nisam mu to tada rekla, jer nisam tako odgojena, ali danas bi me čuo. Sreća njegova da u vrijeme kad je on predavao djeca nisu imala „muda“ ili „neodgoj“ kakav imaju danas. Ali o njima ćemo nekom drugom prilikom.

Dakle, srednja škola, pubertet prelazi u adolescenciju, nesigurnost i loše slika o samoj sebi udaraju svom snagom, a ja moram steći nova poznanstva s pričom o prelasku u novu školu koju su ubrzo svi saznali.

I što se dogodi?

Naravno, nanjuše me važne cure iz razreda. One najvažnije za kojima su svi dečki okretali glavu i sve djevojke su se htjele družiti s njima. One koje su se oblačile kao pop zvijezde iz obožavanog časopisa „Bravo“ ili rijetko gledanog MTV-a, jer pobogu, jedan je TV u kući i sigurno se na njemu ne vrti MTV.

I na što su se nakačile? Pa naravno, na „novu curu koju su izbacili iz škole“ (njihova slatka interpretacija), ili vam ga – mene.

Zapazile su da mi je kosa preduga i da su vrhovi ispucani. Da, samo „seljače“ nose dugu kosu.

Da imam jedne traperice i da su stoput pokrpane, ali ja ih i dalje uporno svako večer perem i sušim na radijatoru ili s fenom da ne bi u školi bila u hlačama na kojima strše koljena.

Da za užinu jedem sendvič koji donesem od kuće jer nemam novaca za kantinu. Iskreno, mamini sendviči su bili puno ukusniji od smeća koje se već tada nudilo u školskim kantinama.

Da idem sama kući iako sam živjela blizu škole. Sigurno zato što se nitko sa mnom ne želi biti viđen.

Sve to što su one govorile u svojim malim grupicama, uspješno su pustile kao pouzdanu informaciju svim klincima u školi.

Foto: pexels-rodnae-productions

Jedan dan u naš razred došla je nova djevojka. Ubrzo su fokus prebacile na nju, jer o meni nisu imale više što izmisliti. Da vam budem iskrena, bilo mi je drago da su se okomile na nekog drugog, ali ova djevojka nije bila spremna ne reagirati na takve priče. Prošla je tešku ratnu priču i ovakve „gluposti“ bile su joj dječja igra. Jedan dan na hodniku, usred velikog odmora, dok smo svaka jele svoju užinu ne obraćajući pažnju na ljude oko sebe, prekipjelo joj je. Ustala je, stala nasred hodnika i na sav glas rekla: „Oni koji prste upiru u druge, ne žele da se njih gleda. Pogledajte malo bolje kokoške koje loše pričaju o meni sada i ne brinite i o vama su pričale.“ Nastao je muk. Ona je znakovito pogledala u smjeru tih djevojaka, kiselo se osmjehnula i vratila se na stepenicu na kojoj smo zajedno jele svoju užinu. Pojela je sendvič do kraja, okrenula se prema meni i rekla: „Idemo Nena, ne mogu ja stalno tuđe bitke voditi.“ Imala je 16 godina tada.

Danas, ta djevojka je žena koja se bori za prava zlostavljanih žena. Ona je već tada, vjerojatno zbog teškog ratnog puta koji je prošla i svih loših iskustava koja je imala kroz život, odredila sama sebi da će braniti žene. Počela je na teži način, braneći sebe i mene od djevojaka. Kad žena ženu napadne, tada najgore sile vladaju.

Ono što je važno napomenuti jest da je ta djevojka, danas divna i jaka žena, već tada organizirala pomoć izbjeglicama, kako u hrani i odjeći, pokojim praktičnim informacijama pa čak i dajući instrukcije djeci. I mene je vodila sa sobom. Tada sam od nje naučila da se svako dobro dobrim vraća, i zato već od tada živim tako da uvijek postoji način da se učini dobro, pa iako i ukazivanjem na problem. Ja osobno ne bi imala muda prozvati kokoške tako, ali ona jest. I iako mi je kasnije rekla da joj je bilo žao što je morala to napraviti, ali neki ljudi ne znaju drugačije nego da budu prozvani.

Foto: Pixabay – marusya

Da, bile smo mlade, zbunjene, ratni adolescenti. I većina nas se danas bavi nekim humantiranim radom. Neki tajno, neki javno. Nije ni važno zna li se, važno je da se pomogne. Neki od nas su pak posrnuli jer nisu uz sebe imali osobu koja bi im pružila ruku kad im je trebala. Činjenica je da su nas situacije koje smo sami stvarali, ali i one u kojima smo sudjelovali, izgradili ljudima kakvi smo sada.

Znam da na živce idem ljudima oko sebe kad govorim: „Živim danas jer nemam garanciju za sutra.“ ili „Stvaraj uspomene. Trebat će ti kad ostaneš sam i kad mozak počne izvoditi trikove s tvojim razumom.“

Živeći tako, pazi da nikog ne povrijediš putem.

Toliko od mene danas.

Voli vas vaša Nena.

The post Kako nas prošlost definira i zašto je sada vrijeme za akciju? appeared first on cityportal.hr.