Znate onaj osjećaj kad na otvaranju Olimpijskih igara u masi svih onih velikih reprezentacija vidite našu trobojnicu iz koje ponosno hoda šačica sportaša s najvećim osmjesima na licu? Osjetite li ponos sportaša koji nosi taj barjak dajući da znanja svima koliko je krvi, truda, vremena i odricanja uložio ne bi li se našao u toj ulozi baš tada? Preskoči li vam srce od ponosa znajući da imamo šanse?

Imamo. Svaki put kad se naš barjak vije, mi imamo šansu. I svaku šansu uvijek maksimalno iskoristimo jer nama u genima piše da smo pobjednici. Iako brojno mali, iako mnogi na ovoj planeti ni ne znaju da postojimo, zahvaljujući našim najboljim ambasadorima – sportašima, vidljivi smo na karti svijeta.

Za Luku Modrića koji od 2006. godine nastupa za hrvatsku nogometnu reprezentaciju, čula su djeca koja udaraju loptu u najzabačenijim selima Afrike. Način na koji Luka pristupa sportu, uzor je svakom sportašu. Motivator, osoba su suosjećanjem, čovjek od malo riječi ali pomno probranih za svaku situaciju, Luka bi trebao biti uzor svakom djetetu, sportašu i sportskom djelatniku. Ma ljudima općenito bi trebao biti uzor. Zato i jest kapetan najmanje zemlje, a najveće nogometne reprezentacije ikad.

Foto: Shutterstock/Dave Shopland

Za Janicu i Ivicu Kostelića čulo je svako dijete koje je ikad stalo na skije s nakanom da ostvari bilo kakav rezultat, a i šire. Janičin nastup na Snježnoj kraljici 2006. kad je već na samom startu izgubila štap i rukavicu te do cilja došla uz velike bolove u nezaštićenoj ruci, i tako doskijala do 3. mjesta, sigurna sam da je upisan u sve svjetske sportske evidencije.

Za Gorana Ivaniševića, mađioničara s temperamentom pravog Hrvata čule su i uštogljene dame britanskog društva gledajući kako 2001. pobjeđuje na Wimbledonu.

„Jednom je jedan izvjestitelj rekao: “To je možda i najljepša priča u povijesti svjetskog sporta”. Nema nikakve sumnje, Ivaniševićevo osvajanje Wimbledona 2001. godine spada u najdramatičnije, najljepše, najpoučnije, ukratko, epske priče svjetskog sporta, a to što je naš čovjek glavni junak te priče, može nam svima biti na ponos!“ (povijest.hr piše: Andrija Kačić-Karlin)

To su imena za koja smo svi čuli.

U mom sportu, sportu koji živim već skoro 3 desetljeća, imena kao Tihomir Filipović, Goran Štrok, Niko Pulić, Juraj Šebalj poznata su većini. Iz kvalitetnih temelja i upornog rada samih sportaša i njihovih obitelji, izrodila su se imena za koja ćete tek čuti, ali zapamtite ih. Jan Pokos, Stefani Mogorović, Matija Jurišić i Leon Zelenko, imena su koja će u idućim vremenima ući u legendu. Jednog dana oni će biti Tihomir Filipović našeg vremena.

Foto: pexels/daniel

Ali da vas ne uvlačim u svoj svijet previše, vratimo se mi našim sportašima općenito.

Osobno smatram da sport u Hrvatskoj ne dobiva pažnju kolika je potrebna. Osim nogometa, naravno. Ali gledajući utakmice svjetskog prvenstva koje je u tijeku, mogu razumjeti od kuda tolika zaluđenost nogometom. Da, zaluđenost. Nije mi bilo jasno godinama koja je fora u tome da se dva tima od po dvije momčadi od 11 igrača nadmeću na pravokutnom igralištu travnate površine. Cilj igre je postizanje više pogodaka od protivničke momčadi bilo kojim dijelom tijela osim rukom. Nije mi bilo jasno i ljutila me činjenica da sport s tako jednostavnim pravilima ima toliko pažnju na svjetskom nivou. Vrtjela sam očima svaki put kad bi čitala o sukobima navijača i poistovjećivala ih sa sportom. I tu sam pogriješila. Da, dobro ste pročitali, žena koja prizna da je pogriješila.

Sport nije slika navijača. Navijači su popratni sadržaj. Pravi navijači su oni koji pružaju podršku svojim sportski idolima uzornim ponašanjem. Ekstrema ima svugdje, a zbog količine emocije koje nogomet kao igra proizvodi, jasno mi je zašto ga većina ljudi toliko strastveno prati.

Rukomet i košarka jednako tako okupljaju veće navijačke skupine, ali reakcije navijača u dvoranama gdje se odvijaju natjecanja tih sportskih disciplina su puno blaže nego li na nogometnim stadionima.

Foto: Pixabay – Tookabet

Rastužuje me činjenica da roditelji još uvijek smatraju nogometne utakmice opasnima pa ne vode toliko često svoju djecu na iste. Djeca time bivaju uskraćena za sve što sport nudi. Ono što svakom djetetu treba da bi izrastao u veliku i jaku osobu skriva se u sportu, a to su:

• · Disciplina
• · Poštovanje
• · Organiziranost
• · Odgovornost
• · Naučiti gubiti
• · Timski rad (pa čak i u individualnim sportovima)
• · Naučiti izvući maksimum iz sebe
• · Naučiti da granice ne postoje i da je snaga u nama samima

Sport je nužan za zdravlje društva. Ne samo fizičko, već i mentalno.

Sigurna sam da se sjećate kad su Vatreni osvojili srebrnu medalju na SP u Rusiji 2018. godine, te kad im je na Trgu Bana Josipa Jelačića u Zagrebu organiziran spektakularan doček na kojem se okupilo preko 100.000 ljudi.

Sjećate se kako tada ništa nije bilo važno osim biti dio tog dana, dio tog povijesnog trenutka?

Sjećate se kako smo disali kao jedno?

Sjećate se kako su Zaprešić Boysi držali atmosferu svojim hitovima „Srce vatreno“, „Samo je jedno“, „Neopisivo“ i „Igraj moja Hrvatska“?

Foto: Pixabay /Sasint

Naravno da se sjećate jer to je bio koktel emocija koji nam svima treba. Koktel je to ponosa, sreće, zahvale i skrušenosti pred veličinom tih super-ljudi koji naše boje s ponosom nose gdje god da nastupe. I ne samo nogometaši, svi naši sportaši koji nastupaju na međunarodnim natjecanjima čine nas ponosnima. Ne zaboravimo nikad koliko smo mali na ovoj planeti, a istovremeno ogromni u sportu.

Hrvati su sportska nacija.

Počnimo se tako i ponašati, kao sportaši, skrušeno, ponosno i zahvalno.

Idemo dalje…

Igraj moja Hrvatska…evo naježila sam se opet i oči su mi se napunile suzama. Ponos je to…

Voli vas vaša Nevena

The post Ima jedna zemlja mala… appeared first on cityportal.hr.