U Galeriji Galženica u tijeku je retrospektivna izložba najpoznatijeg kipara našeg kraja, Mladena Mikulina, a prilikom svečanog otvorenja u samoj Noći muzeja održana je i promocija njegove monografije. Izloženo je 15-tak, javnosti manje poznatih, Mikulinovih skulptura, koje su većinom u vlasništvu autora, a posebnost ove izložbe je i u tome što je izišla iz samog izložbenog prostora, pa i slučajni prolaznici Radićevim trgom mogu uživati u njegovim monumentalnim skulpturama.

S umjetnikom, autorom brojnih javnih skulptura poznatih puno dalje od granica našega grada, popričali smo o njegovim počecima, odrastanju, inspiraciji, Jimu Morrisonu, Kuriji Alapić, te daljnjim planovima.

Mladen Mikulin, Goričanin je od samog rođenja i to doslovno, jer rođen je 1958.godine upravo u velikogoričkom rodilištu. Čitav život je u Vukovini, u Kuriji Alapić, gdje i danas živi i radi. Prolazeći Velikom Goricom zasigurno ste zapazili bar neke od njegovih radova, Kalvariju, Stjepana Radića, dr.Franju Tuđmana, Franju pl.Lučića, Pticu na zemlji ili pak jedan od najupečatljivijih, Golubicu-spomenik palim braniteljima Velike Gorice, koja se smjestila ispred Gradskog groblja. U Zagrebu su se pak smjestila također neka od njegovih najprepoznatljivijih djela – spomenik fra Grgi Martiću, Hrvatski sokol u Maksimiru i Čovjek s kolutom. Autor je više od 30 javnih skulptura, među ostalim i Dragutina Tadijanovića, Miroslava Krleže, kardinala Alojzija Stepinca, gradonačelnika Zagreba Većeslava Holjevca.

Njegove skulpture doista su zaživjele s prostorima u kojima su postavljene, no posebno se uklapaju u pomno uređen perivoj oko Kurije Alapić, koji je uz odobrenje Ministarstva kulture kipar Mikulin sam zasadio 1989. godine. Sama kurija i okoliš zaštićeni su spomenik kulture od 1965.godine.

– To je nasljeđe od pradjeda Stjepana, koji je to kupio 1913. godine, a izgrađena je 1770.godine. Moji su se preci bavili poljoprivredom, pa je plemićki okoliš nestao, sve je bilo puno štala, kokošinjaca. Sve je bio podijeljeno u brojne manje komade, pa sam maknuo sve te ograde i 1989.godine objedinio i zasadio perivoj uz upute konzervatora Ministarstva kulture. Perivoj naglašava samu kuriju, daje joj na značaju, a ujedno je i prostor za moje skulpture – objasnio je Mikulin.

Odrastao je s majkom Barom, a otac mu je umro dok je pohađao osnovnu školu. Zato nije bilo puno premišljanja oko srednje škole, podrazumijevala se strukovna škola, elektrometalska, kako bi čim prije završio i počeo raditi i zarađivati.

– Trebalo je još izdržati i 15 mjeseci vojske, nikad kraja. Bila su to ta, vrlo gruba vremena. Danas djeca žive u pelenama do 25 godina – kazao je naš kipar.
Njegov se umjetnički talent počeo pokazivati još u osnovnoj školi, a za odluku da se posveti kiparstvu bio je ključan i jedan trenutak sa srednjoškolske prakse kraj Mirogojskih arkada.

– Imao sam krasnu učiteljicu likovnog, gospođa Ljiljana Dević. Znala je uzimati moje radove i nosila na izložbe gradske, županijske, pa mi donosila nagrade. Onda sam početkom srednje škole, s nekih 14 godina imao praksu pokraj Mirogojskih arkada i u jednom trenu se odlučio zaviriti iza njih. Kad sam vidio monumentalne Frangešove Stare oce, skulpturu u bronci, kako je to dobro, dan danas mi je jedna od najboljih koje sam vidio. I onda se uspostavi to neko magnetsko polje, od te osnovne škole, ali onda sto problema – kako ćete to? Od znanja, materijala, treba vam novaca, svi to smatraju hobijem, od čega ćeš živjeti, na selu, Bože sačuvaj… To je za elitu, nije to za tebe mali, tako su mi govorili. Ono što ja volim reći je da morate imati svoj talent, viziju, svoju ekonomiju. Meni je to dalo klesanje slova, kod klesara Jovičića. Nisam imao ni oca, ni stipendiju, majka se jako protivila. Puno sam radio i dobro sam radio, to me održalo na životu. Uz taj sam posao upoznao i jako ugledne i bitne ljude, sve se na kraju poklopilo. Krajem 70-tih kad sam počeo slušati ‘Doorse’, dobio sam hrabrost. Ako toga nemate, nemojte se ni upuštati. To je taj peti element koji je neophodan – ističe Mikulin.

Priča o mladom kiparu, koji je i prije upisa na Akademiju likovnih umjetnosti izradio bistu jednog od najpopularnijih glazbenika svih vremena, Jima Morrisona, te ju uz silna odobrenja i potrebne dozvole, postavio na njegovo posljednje počivalište na groblju Pere Lachaise 1981. jasno opisuje njegovu upornost, motiviranost i emociju. A tada je imao tek 22 godine. No, kako kaže ‘život nije generalna proba, nema reprize’.

– Bistu sam isklesao iz mramora koji se vadi u Prilepu, a bila je teška 138 kila. Kad je nestala mislio sam da je na restauraciji, no onda su mi javili kako je ukradena, naravno da me rastužilo, bila je tamo sedam godina. I sad je nakon 30 godina nađena, a jedan od kradljivaca je rekao kako nisu htjeli prodavati, nego nisu mogli gledati tu devastaciju, htjeli su je zaštititi. Na to groblje prosječno godišnje dolazi tri milijuna turista, a njih 80 posto ide na Jimov grob – ispričao je autor biste.

Sudeći po brojkama, moglo bi se reći da je Mikulinov Morrison zasigurno bio najposjećenije djelo nekog hrvatskog kipara. No, kako nam kaže, sad se više ne zna ni što je s lopovom probuđene savjesti, kao ni sa Jimom. Možda će nove horde turista ipak u skoroj budućnosti na legendarnoj lokaciji ponovo ugledati Morrisona u nekoj novoj Mikulinovoj izvedbi.

– Nova posmrtna maska Jima Morrisona je u bronci, veličine 40 centimetara i predstavljena je Francuzima, upraviteljima tog groblja, oni bi to htjeli, no sad treba ishoditi suglasnosti nasljednika, zasad se ne javljaju. Konzervator se slaže s tim, možemo pohraniti u njihovom arhivu, čime će postati vlasništvo Grada Pariza – priča Mladen Mikulin.

Nakon toga je i upisao Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je diplomirao 1986., na katedri za kiparstvo.

Osoba koju će zauvijek pamtiti i koja je na njega imala veliki utjecaj je popularni velikogorički učitelj Kazimir Šipušić Kazo.

– Učitelj je onaj koji uči svoje znanje i iskustvo, nastavnik samo nastavlja predavati naučeno znanje drugima. E, Kazo je bio pravi učitelj! Odmah smo se složili kako je za đaka najteži razred prvi osnovne. On je dovodio pune autobuse ljudi, turista, koji su uz oronulu kuriju vidjeli pomno uređeni perivoj s finim vrstama drveća – libanonski cedar, viseći jasen, breze, lipe, platana, pa onda vide skulpture, atelje i sve se to zaokruži kao jedinstveni doživljaj. I na tome sam mu zahvalan – kazao je.

Kako je i sam dragovoljac Domovinskog rata i nositelj Spomenice Domovinskog rata, jedan dio priče oko spomenika poginulim braniteljima u Domovinskom ratu ‘Golubica’ koji je nezaobilazni dio vizure Gradskog groblja, posebno mu je bio bitan.

– Ispred spomenika postavljen je monolit od granita na kojem su uklesana imena 121 poginulog branitelja. Najduže je izrađivao Golubicu spomenik palim braniteljima, pola godine. Taj popis je bio jako bitan, to je radio i Grad i Županija i Udruga udovica, velika je to odgovornost. Ja sam taj njihov popis nosio dvije godine. Jer kad ja to isklešem, to je to. Bilo je sve u redu. Golubicu sam napravio u vrijeme pada Berlinskog zida, a nakon priznanja Hrvatske 1992. već idućeg mjeseca sam s četiri slikara bio na Svjetskoj izložbu u Parizu na Salonu mladih, bio sam s četvero slikara kao prvi umjetnici koji su predstavljali Hrvatsku – prisjetio se.

Mikulin je umjetnik koji je isključivi izvođač svojih radova, a ne možemo ne primijetiti kako za njihovu izradu, obzirom da mu je glavni materijal željezni lim, zasigurno mora biti u dobroj fizičkoj kondiciji.

– Trebate biti zdravi i iz dana u dan se boriti s tim materijalom. E onda su tu u igri čekići od kile do osam kila dok ne dobijete što ste željeli, onda je sreća najveća. Kad radite skulpturu sebi to je jedna neopisiva radost. Uglavnom radim u željezu, a hrđavo željezo ima svoju iskonsku patinu, sa željezom se bavim još od srednje škole – kaže Mikulin.

Inspiraciju opisuje kao jedan fluid, svilenu nit koje ima ili nema…

– Pa kad je ima treba odmah uzeti bilo kakav komad papira, pa bio to i račun iz dućana, i na poleđini nacrtati skicu, da se ne zaboravi. I sve u fascikl, imam puno takvih fascikala – priča naš umjetnik.

Nakon izložbe u Galeriji Galženica, koja je otvorena do 24.ožujka, njegovih se 15-tak skulptura vraća u perivoj Kurije Alapić u Vukovinu, a kipar priznaje kako je osobno više poklonik stalnih postava u javnom prostoru. No, ističe kako je ova izložba jedno veliko hvala Gradu Velikoj u Gorici koji je financirao izdavanje monografije. Postoje inicijative da se u samom gradu također pronađe javni prostor koji bi bio oplemenjen Mikulinovim skulpturama.

Mikulin je od 2006. zaposlen i na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, na Katedri za kiparstvo, no iako će iz profesure jednog dana u penziju, ne vidi mogućnost neke mirovine u tradicionalnom smislu. Puno je pred njim još posla.

– Za umjetnike nema penzije. Atelje je širom otvoren, a među planovima je taj moj grunt, kurija, to iziskuje tri radnika, ja sam zasad jedini radnik, nikad ne znate tko će doći, koga baš to zanima. Moja je želja da to bude otvorena galerija mojih skulptura, koje su u enciklopediji već skoro tri desetljeća, kao poklon mom gradu. Uz moje radove, tu je i dvorana gdje mogu biti gostujuće izložbe, već sad dolaze školarci i studenti. Ja nemam vrata na dvorištu, jer ona bi se od upotrebe, tolikih posjetitelja već razlohala. Vjerujem kako će u budućnosti Povjerenstvo za obnovu kurije prepoznati vrijednost ove priče – kaže Mikulin i dodaje:”Umjetnici koje ja smatram ozbiljnim umjetnicima imaju samo jednu želju. Nisu to nikakvi milijuni, niti da ste ne znam gdje zapisani, nego da im barem jedna skluptura uđe u povijest umjetnosti. Samo to. Znate li što to znači? Da se za vas zna i za tri tisuće godina, kao najveća djela iz povijesti. Jesam li već takvo djelo napravio to će reći oni koji još nisu rođeni, još je rano za takav sud.”

Naslovna i fotografije u članku: G. Kiš/cityportal.hr

Ova objava Životni put Mladena Mikulina: Od djetinjstva u kuriji do priznatog kipara se prvi puta pojavila na cityportal.hr.