– Farbali su jajca u svakakve farbe, ali sve su bile domaće: crvena boja od lukovice, zelena od trave… Po čistome jajcu pisali su pčelinjim voskom kičicom razne šare, a onda ga stavili kuvati u farbu. Po ofarbanom jajcu pisali su i sa britvom. Znali su jajca omotati u svilu, svila bi pustila farbu i nastale bi šarene pisanice – onakve kakve je farbe bila svila. Neki poslovi na zemlji nisu se delali u velikom tjednu, pa je bilo cajta da se urede iže. Iže bi se obavezno okrečile. Obluki su se prali i na njih išle nove šare firunge. Veliki četvrtek, petek i subota išlo se obavezno u crkvu. Iže su dišale po gibanici, kolačima i mesu. Na Vuzem se tucalo s pisanicama – ovako je o Uskrsu u Pokupskom govorila Ankica Dobrenić svojoj unuci.

– Tjedan dana prije se zove veliki tjedan. Taj tjedan se održavaju svete mise. Od Velikog četvrtka su se pripremala jela, ‘ko je kaj imal. Na Veliki petek je bil post, ne jede se meso i ne pije vino. U subotu su se farbala jajca – prisjeća se kako se u njegovom djetinjstvu obilježavao najveći kršćanski blagdan Stjepan Božurić.

Ove već pomalo zaboravljene običaje mještani Pokupskog ispričali su svojim unucima kad je učiteljica u Osnovnoj školi Pokupsko Jasminka Podlejan djeci zadala zadatak da istraže i zapišu uskrsne tradicijske običaje svog kraja. Kao velika ljubiteljica kulturne baštine, Podlejan je 2020. osmislila eTwinning projekt- Uskrs u mojem zavičaju, koji je onda dobio i nacionalnu i europsku oznaku kvalitete.

Iz jednostavnog zadatka nastao je niz radionica te scenskih uprizorenja uskrsnih običaja, koje su djeca sa svojom učiteljicom i snimila.

– Krenuli smo u istraživanje kako se Vuzem nekad obilježavao u njihovom kraju. Naravno, to sam povezala sa svojim krajem, a ja dolazim iz Posavine i zajedničko nam je to kajkavsko narječje. Iz sela u selo se običaji razlikuju, ovisno tko je bio kazivač. Ako su bile prabake, onda su to prabake koje su živjele u tom kraju. Ako su to bake, one su se udale i sa sobom donijele neke običaje – ispričala je Jasminka Podlejan i dodala kako je tako saznala za tradiciju ukrašavanja jaja voskom uz pomoć takozvane kičice.

Ubrzo je pozvala starije mještane u školu kako bi djeci i roditeljima pokazali kako se to nekada ukrašavalo pisanice.

– Kičicom se boja po jaju, ali su djeca jer nemaju kičice donijela komadiće trsa. U proljeće se obrezuje vinova loza i ti ostaci se mogu koristiti umjesto kičice. Jedan stariji gospodin nam je pokazao kako možemo u pero utaknuti komad pčelinjeg voska i onda ga grijati na vatri kako bi se vosak rastopio i kako bi se njime bojalo – ispričala je učiteljica Podlejan i dodala: „Krumpir smo iskoristili za postolje, na komad žice smo stavili čep, a u njega pčelinji vosak. Ispod je bila lučica. Kičicu ili trs uronimo i nanosimo na jaja. Ako uronimo jaje u boju, bit će obojano. Vosak će otpasti, a šare ostati.“

Još jedan od zaboravljenih uskrsnih običaja koji se njegovao u Pokupskom je darivanje jaja simpatiji. Na ta su jaja crtala srca, a uz njih je išla i izreka: Ovo se jaje za ljubav daje, tko ga primi 100 godina živi.

Blagoslov jela zasigurno se, od svih uskrsnih običaja, najviše očuvao. Košarice za blagoslov uvijek su imale domaću šunku, šarene pisanice, mladi luk, rotkvicu, domaći kruh, vino, makovnjače…

– Moja baka je pričala da su se, kad su se košare a blagoslov otvarale, žene malo cifrale koja ima ljepše pofarbana jajca. A jaja su se i darivala ako si išao u goste. Odnio si jaje koje si napravio i dobio si na poklon susjedovo i tako je na kraju košara bila šarena i puna različitih jaja jer je svatko radio na svoj način – kaže Podlejan i objasnila kako je postala prava mala riznica znanja o kulturnoj baštini.

– Želim to kao učiteljica prenijeti na djecu kako stari običaji ne bi nestali. Zato ih je bitno i zapisati. Možda će i netko od čitatelja isprobati neki od ovih običaja ili tehnika bojanja jaja. Ako ih i 10 to učini, napravili smo velik zadatak – zaključuje Jasminka Podlejan.

Ova objava Vuzem u pokupskom kraju se prvi puta pojavila na cityportal.hr.