Dok u rubrici “dolasci” i dalje stoji okrugla nula, dok se čekaju prva pojačanja, redaju se – rastanci. U HNK Gorici polako raščišćavaju stvari, pozdravljaju se s igračima iz prošle sezone, ponekad sa željom, namjerom i ciljem, ponekad nerado i knedlom u grlu. Kao, primjericu, u jednom od ova dva posljednja oproštaja, ukupno šestim i sedmim, s tendencijom rasta…

U Goricu se, dakle, nakon Matuša Vojtka, Cheicka Keite, Dominika Prokopa, Vinka Petkovića i Edina Julardžije, neće vraćati ni Slavko Bralić. Jedan od nositelja proljetnog ludila, igrač koji je apsolutno spadao među vođe na terenu i izvan njega, vratio se u Osijek, iz kojeg je došao na posudbu, a svi pokušaju da se postigne novi dogovor očito su doživjeli propast. Ništa od svega, dres s brojem 32 više neće imati vlasnika, stasiti splitski stoper krenut će u pokušaj da se nametne treneru Stjepanu Tomasu, da izbori što više minuta na travnjaku spektakularnog Pampasa.

Samo 1620 minuta, raspoređenih u 18 utakmica, bilo je potrebno 30-godišnjem Braliću da ureže svoje ime u povijesne knjige velikogoričkog kluba, jer nemoguće je ispisivati retke o jednom proljeću za pamćenje bez spomena 191 centimetar visokog stopera. Nakon kratkog početnog uhodavanja, u kojem su se potkrale i neke pogreške, Bralić je ključni, najluđi dio nastavka sezone odigrao gotovo senzacionalno. I to ne samo na “svom” dijelu terena, u defenzivi, nego i u učinku prema naprijed. Vrlo konkretnom učinku, jer vojnik Slavko zabijao je tri puta, jedanput je i asistirao, a to su sve uglavnom bili golovi s ogromnim značajem.

Prvi put protivničku mrežu pogodio je 19. veljače, na Poljudu protiv Hajduka, u porazu 2-1, ali svejedno je njegov gol imao težinu. Bila je to, naime, peta utakmica proljeća, peta pod vodstvom Željka Sopića, a bio je to i prvi gol Gorice uopće! U utakmici nakon koje je Sopić proklinjao sudbinu, govorio i o smislu života i nogometa, ali i u utakmici koja je ponudila dobru Goricu, najavu momčadi koju ćemo gledati kasnije.

Dvadesetak dana kasnije, Bralić je bio jedan od strijelaca u antologijskom ogledu s Istrom u Velikoj Gorici, u susretu koji je završio nevjerojatnom pobjedom Gorice 5-4 i ušao u anale HNL-a. Ako je netko zaboravio, Gorica je u 79. minuti gubila 3-1, do 83. preokrenula na 4-3, primila gol za 4-4 u 95. minuti, da bi Mitrović zabio za pobjedu u 96…

10.03.2023. Velika Gorica. SuperSport Hrvatska nogometna liga-25.kolo: HNK Gorica – NK Istra 1961 5:4. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Treći i posljednji put Bralić je pogodio u još jednom utakmici za pamćenje, u pobjedi 4-0 na Šubićevcu, u utakmici koja je i definitivno preokrenula stvari na gorički mlin. U toj mu je utakmici, inače, još jedan gol poništen, zbog milimetra ili dva zaleđa, ali sve to je samo dio slike koju je Bralić nudio u toj nezaboravnoj fazi sezone. Nešto kao Sergio Ramos u najboljim danima, Slavko je bio gorički igrač više u napadačkim akcijama, stoper koji prijeti, puca i zabija.

Slijedom svega toga, u klubu su ga silno željeli zadržati, ali Bralićev karakter i kvalitetu prepoznao je, nažalost po Goricu, i Stjepan Tomas. Pa su u Gorici nevoljko morali objaviti oproštaj od igrača od kojeg im se nije opraštalo…

Uz Bralića, od Gorice se oprostio i Božidar Radošević. Još jedan Splićanin, golman, s deset upisanih nastupa i 18 primljenih golova u dresu Gorice. Također sa svojim mjestom u priči o polusezoni iza nas, ali ipak miljama daleko od Bralićeva statusa. Dao je Radošević koliko je mogao, pomogao svojim učinkom, ali na kraju balade pamtit ćemo ga po “dva i pol” detalja.

Prvi se odnosi na vrijeme dok još nije ni bio na golu Gorice, nego Varaždina. Na otvaranju proljeća, u utakmici zaostaloj iz jesenskog dijela, Radošević je debitirao na golu Varaždina i u završnici utakmice obranio penal Joeyu Suku, čime je “otkinuo” dva boda budućim suigračima u susretu koji je završio 0-0. Odradio je još jednu utakmicu među varaždinskim stativama pa se naljutio kad je trener Kovačević na gol vratio kapetana Olivera Zeleniku.

I, malo potom, potpisao za Goricu.

Ubrzo je “smijenio” Ivana Banića, počevši od poraza na Rujevici i Poljudu, odradio ukupno šest utakmica, pa zasjeo na klupu. I tako je bilo sve dok Banić nije nastradao u ogledu s Lokomotivom i prisilno završio sezonu, pa je u posljednje četiri utakmice opet branio Radošević. Uključujući i onu protiv bivšega kluba Varaždina, u pobjedi Gorice 5-2, kojom je i definitivno osiguran ostanak u ligi. Pa je bilo razloga za veliko slavlje…

I tu dolazimo do drugog detalja. Cijeli klub slavio je žestoko, emotivno, svi igrači, stožer, svi ljudi oko momčadi, a poseban način imao je Božidar Radošević. U nekom trenutku fešte, sjećate se vjerojatno, odlučio je odjenuti dres Marka Livaje, okrenut naopako, fotografirati se, zakačiti fotku na društvene mreže i dodati poruku “Adio Jude”… Potez koji, u najmanju ruku, nije bio pametan. Ni logičan. Ni objašnjiv. I koji će, nažalost, ostati kao najupečatljiviji detalj njegova boravka u Gorici.

I malo će se tko u svemu tome sjetiti da je u posljednjem kolu branio čuda, da bi se Gorica rezultatski provela jako ružno na Maksimiru, na oproštaju od sezone, u utakmici koja je završila 1-4, a mogla je i, recimo, 1-8. Da nije bilo raspoloženog Bože…

Oproštaja će, prema svemu sudeći, biti još, jer čekaju se razrješenja statusa Joeya Suka i Ivana Tomečaka, vijesti o pregovorima oko Kristiana Fućka, a male su šanse da će i Toni Fruk u novu sezonu ući u goričkom dresu. Mogući su, naravno, i izlazni transferi, a mi ćemo se u svemu tome nadati da će se uskoro objaviti i poneka vijest koja dolazi iz suprotnog smjera.

Do početka prvenstva točno je mjesec dana.

Ova objava Još dvojica manje: Više se ne vraćaju ni “gorički Sergio Ramos”, ni slavljenik u bijelom se prvi puta pojavila na cityportal.hr.