Prijava

Vaša prijava

De Bruyne u Gorici! ‘Tako me svi zovu, ali ja ne igram. Ja liječim ozlijeđene i – dižem utege’

[]

Prvi susret izgledao je gotovo nadrealno. Promatrajući trening HNK Gorice s određene distance, s nekoliko desetaka metara udaljenosti, sličnost je bila nevjerojatna.

– Čekaj, šta smo doveli Kevina De Bruynea u Goricu?!

Upućeniji sugovornik samo se nasmijao, jer takva pitanja stizala su i ranije.

– Skoro… To ti je naš novi fizioterapeut Luka.

Prišli smo i malo bliže, uvidjeli određene razlike, ali u dojmu se nije previše promijenilo. Luka Puškić, 25-godišnji diplomirani fizioterapeut, doista je nevjerojatno sličan belgijskom nogometašu, zvijezdi europskog prvaka Manchester Cityja, posljednjih godina ponajboljem veznom igraču na planeti.

I zato je prvo pitanje bilo logično – je li ti ikad itko rekao da sličiš na De Bruynea?

– Pa da, uvijek i svi… – razvukao je široki osmijeh Luka pa nastavio:

– Stvarno mi jako često to govore, pogotovo u zadnjih šest-sedam godine. Doslovno ne mogu od toga pobjeći, gdje god se pojavim, vezano uz nogomet ili ne… Ljudi me baš često zaustavljaju i pitaju ovo što si me i ti pitao. Pa se znam i našaliti, odgovoriti ‘ma kakvi, nikad nitko’, ha, ha. Ali stvarno je sve to skupa već i pomalo smiješno. Pa evo, i u Gorici su me nakon dva dana prozvali De Bruyne, a tako me i dalje zovu – priča Luka, gorička verzija Kevina De Bruynea.

Omiljeni nogometaš, unatoč potrebama ove priče, nije mu dvojnik iz belgijskog Drongena, nego Ronaldinho, ali zna podosta i o bratu Kevinu.

– Volim ga kao igrača, genijalan je, ali nije baš da ga nešto posebno pratim. Znam za njega još iz Wolfsburga, znam što se događa u njegovoj karijeri, ali bilo bi možda i malo čudno da ga pretjerano pratim, ha, ha – smije se Luka.

Nasmijao se i na sljedeće pitanje, koje je glasilo: je li tata možda u jesen 1990. bio negdje u Belgiji? De Bruyne je rođen krajem lipnja 1991., računica bi se u tom slučaju poklopila…

– Mislim da nije, ali tko će ga znati, možda i je, ha, ha, ha…

Luka je rođen šest godina poslije i također se zaljubio u nogomet. Naravno, zbog Ronaldinha, jer “to je bila poezija u pokretu”, ali postoje tu neke određene razlike. Kevin je odlučio trčati za novcem, pa preko Genta otišao u Chelsea, Werder, Wolfsburg i u ljeto 2015. u Manchester City, a Luka je odlučio tijekom cijele nogometne karijere ostati vjeran NK Slogi iz Hrastovice, sela u blizini Petrinje.

– Inače sam iz susjednog sela Donja Budičina, a u Hrastovici sam igrao 14 godina. Zvali su me i iz petrinjske Mladosti, čak i iz sisačke Segeste, ali nikad se nisam odlučio na taj korak. Koju sam poziciju igrao? Pa zapravo sve pomalo… Znaš kako to ide u tim ligama, igraš sve što treba. Ljevak sam pa sam često završavao na lijevom krilu, dugo sam igrao i stopera, ali zapravo sam najviše volio biti zadnji vezni. No dobro, to je sad prošlost – govori Luka, koji je od nogometa odustao, ali to ne znači da je otišao i iz sporta.

– Nakon srednje škole upisao sam Zdravstveno učilište u Zagrebu, trogodišnji studij, smjer fizioterapija, i prvi put otišao u teretanu. Odmah mi se svidjelo, brzo sam se zakačio za to, a nakon godinu dvije navika se pretvorila u neku vrstu ovisnosti. U nogometu mi nije bilo problem propustiti trening, ali s teretanom se to nije moglo dogoditi. I tamo negdje 2019. odlučio sam se baviti powerliftingom, krenuti na prva natjecanja.

I priča se zakotrljala. Natjecateljsko dizanje utega postalo je životni odabir.

– Tijekom korone sam odlučio da ću se tome još ozbiljnije posvetiti i od tad se ponašam kao profesionalac. Imam trenera s kojim surađujem i zajedno osmišljavamo treninge, koje odrađujem četiri puta na tjedan, svaki u trajanju između dva i tri sata. S obzirom na posao, moram tu i dosta kombinirati, ali zasad to ide dosta dobro. Najveći uspjeh mi je drugo mjesto na natjecanju u Zadru, u juniorskoj konkurenciji, a sad je među seniorima ipak nešto teže ostvarivati rezultate. Iako, novi sam i dalje u svemu tome, vjerujem da će i to doći s vremenom.

Powerlifting je tako ostao njegova konstanta, ali nakon završenog fakulteta i odrađenog staža valjalo je pronaći i posao. Pronašao ga je u HNK Gorici.

– Nikad ranije nisam radio u nekom klubu i zato mi je sve ovo skupa jako izazovno. Iskreno, i malo nadrealno… Odjedanput si svaki dan u kontaktu s ljudima koje si donedavno gledao na televiziji, o njima čitao u novinama. U početku je bilo stvarno čudno, puno se i očekivalo od mene, ali trebala mi je faza prilagodbe i na posao i na taj osjećaj. Ali dobro, sad sam već polako počeo zaboravljati da su ti dečki javne osobe, postali su mi prijatelji, kolege s posla… – ističe Luka.

Pripreme su u tijeku, naporne za igrače, ali i za fizioterapeute, pogotovo one koji su malo dislocirani…

– Kako mi izgleda radni dan? Budući da putujem iz Petrinje, u danima kad imamo dva treninga cijeli dan ostanem u Gorici. Ujutro dođemo sat i pol prije treninga, već oko 7.30 sam ovdje, krenem malo iza 6.30… Počistim sve, pripremim, pa dečki počnu dolaziti na masaže ili terapije, podijelim se s kolegom Domagojem Prnjakom i kolegicom Sonjom Pasarić tko će što raditi. Poslije treninga igrači opet traže masaže, hladne kupke… I poslijepodne opet sve ispočetka. Kući dođem navečer tek oko 22 sata, tako da su ljetne pripreme i za mene malo zahtjevne, u najmanju ruku, ali dobro, zato sam tu – zaključuje gorička verzija Kevina De Bruynea.

Ona belgijska možda malo bolje igra nogomet, ali zato ova naša sigurno više diže u benchu.

Ova objava De Bruyne u Gorici! ‘Tako me svi zovu, ali ja ne igram. Ja liječim ozlijeđene i – dižem utege’ se prvi puta pojavila na cityportal.hr.