Tih ratnih godina, kad su razarani naši gradovi i sela, mnoštvo izbjeglica dolazilo je u Veliku Goricu. Župnik Frkin organizirao je smještaj i psihološku pomoć, a krunice su se molile kod doslovno svakog križnog drveta. Pretežno žene, jer muškarci su bili na ratištu… Tu se molilo za spas naše Hrvatske, ali i naše Velike Gorice. Od tud je i potekla inicijativa da mi koji nismo razoreni damo zavjet Majci Božjoj i krenemo pješke na Bistricu, da se molimo za te ljude koji su u svojoj tuzi došli kod nas…

Nakon što su se noge do kraja odmorile od već 32. zavjetnog hodočašća velikogoričkih vjernika u Mariju Bistricu, ovim riječima svoju priču počinje Franjo Vujnović (66), legendarni gorički konobar poznatiji kao – Francek.

– Ja te prve godine nisam išao, bio sam u to vrijeme na ratištu pa nisam stigao, ali već od sljedeće godine sam se priključio – govorio nam Francek, koji do danas nije propustio više niti jedno hodočašće.

Nekoliko je onih koji su prošli sva 32, uključujući i to prvo, ali mi smo za priču izbliza o velikogoričkom hodočašću odlučili ispričati kroz njega, čovjeka koji na svako od tih putovanja pješice kreće noseći križ u rukama.

– Da, svih ovih godina nosim križ, ali ne samo ja. Taj križ naš je zajednički simbol, rado ga predajem svakome tko ga želi ponijeti dio puta – govori Francek, koji je tu prvu godinu ipak nije u potpunosti propustio.

– Na prvo hodočašće išlo se u subotu, a ja sam u nedjelju došao na kraći odmor s fronta. Došao sam u crkvu dočekati sve te ljudi i pamtim da je, kad su ulazili u crkvu, osjećaj bio veličanstven. Kakva je to bila sreća, mir, zadovoljstvo… Unatoč tome što su u dva dana prepješačili toliki put, više od 80 kilometara… I svi mi u tim smo trenucima proživljavali cijeli taj njihov put – pamti gospon Vujnović.

Franjo Vujnović već desetljećima je aktivan u vjerskom, ali i društvenom životu našega grada

Prvotni plan župnika Frkina bio je samo te prve godine otići na hodočašće, ali vjernici su inzistirali da se ide i sljedeće godine, pa onda i one iza…

– Prvih godina smo išli s monsinjorom Frkinom i ostajalo se dva dana. Prespavali bismo u Mariji Bistrici, pa se drugi dan autobusima vraćali kući, samo manji dio ljudi išao bi i natrag pješke. Pamtim posebno, čini mi se, treću godinu… Išlo se krajem rujna, bilo je već i dosta hladno, a kiša je padala doslovno cijelim putem! Svi smo, naravno, bili mokri do kože, a ja sam putem tri puta morao mijenjati obuću, koja se raspadala od toliko vode – vrti film Francek, dodajući kako nije uvijek lako pješačiti 42 kilometra do svetišta Majke Božje, ali i da je istovremeno iznimno lako, lijepo, uzvišeno.

– Svih ovih godina osjeća se takva ljubav, takvo zajedništvo, da je to teško i opisati. S tolikim ljudima putovati, s tolikim ljudima se susretati… Svi mi imamo svoje poteškoće, neke svoje križeve, sve to sudara se na tom našem zajedničkom putovanju. Veliki je to fizički napor, ali sve se zaboravi u trenutku kad dođemo pred crkvicu Sv. Ladislava, gdje se zaustavljamo i okupljamo pred ulazak u svetište. To je jedna neopisiva radost i ljepota… Nakon tih deset sati na putu, dočekati taj trenutak zajedništva, osjećaj je koji doslovno ne mogu opisati.

Na hodočašće se kreće u ranim jutarnjim satima, prije nego što se razdani…

Pri dolasku na lokaciju gdje se tisuće ljudi okupljaju odrađuju se i posebne pripreme, Francek i društvo iz organizacije navlače na sebe i narodne nošnje, sve skupa praćeno je molitvom i pjesmom, zajedništvom…

– Kad bistrička crkvena zvona zazvone, u trenutku kad krenemo od crkvice Sv. Ladislava, događa se nešto posebno. To treba doživjeti… Svake godine je sve ljepša i svakome bih preporučio da se pridruži, da to osjeti – govori Franjo Vujnović, svjestan da je za mnoge sve to prenaporno, jer ima tu puno izazova.

– Najteža dionica je devet kilometara autoceste. Tu ipak prolaze kolone automobila, a nije uvijek lako iskontrolirati kolonu s više od dvije i pol tisuće ljudi. I hvala Bogu, svih ovih godina nikad se ništa loše nije dogodilo, nitko nije nastradao. Uostalom, cijelim tim dijelom hoda se po asfaltu i čim se dođe u Soblinac postaje lakše, tu svatko može ići svojim ritmom, kako može i želi – analizira put Francek pa onda spremno nudi savjete za sve buduće hodočasnike iz Velike Gorice u Mariju Bistricu.

– Nemojte ići na ovakav put u obući koja nije potpuno udobna, koja nije adekvatna. Nemojte obuvati nove tenisice, jer već do Kobilića imat ćete žuljeve. A gdje je Marija Bistrica… Naučio sam svih ovih godina kako se ponašati u putu, kakvu obuću koristiti, gdje se presvući…I nije mi problem. Zbog posla kojim se bavim cijeli život sam na nogama, u kondiciji sam, tako da mene već drugi dan u sedam ujutro možete vidjeti na misi. I često me pitaju ‘pa Francek, kaj tebi nije niš?’, a ja kažem ‘nije, hvala Bogu’, ha, ha. Sam na sebi sam sve naučio – s blaženim smiješkom govori nam gospon Franjo.

Kraći odmor u Šćitarjevu običaj je koji se održao svih ovih godina… Foto: David Jolić/cityportal.hr

Pomaže hodočasnicima svake godine topao, vrlo koristan i tradicionalan doček u Šćitarjevu, negdje oko sedam sati.

– Posebno bih pozdravio i zahvalio svima koji nas dočekuju u Šćitarjevu. S kojom nas ljubavlju dočekuju, s kojom neopisivom radošću, teško je objasniti. A pazite, tu se ipak radi o više od dvije tisuće ljudi. Svake godine sve je spremno već oko 7 sati, ne znam ni kad ti ljudi dođu sve to pripremati, valjda u dva noću… Moramo, naravno, zahvaliti i župniku Stjepanu, uz čiji se blagoslov sve to događa. Hvala im na toj ljubavi i brizi – ponavlja Francek.

Mijenjali su se kroz posljednja tri i nešto desetljeća termini u kojima se išlo, mijenjaju se i vremenski uvjeti, ali okvirni plan uvijek ostaje isti.

– Kad se okupimo ispred crkve, prvo ide pozdrav našeg župnika i molitva, pa krećemo s pjesmom. Do Kobilića se moli krunica, nosi se i megafon, da što više ljudi to čuje. Poslije, kad dođemo do Soblinca i krenemo prema Lazu, stvaraju se grupice ljudi. Netko se moli, netko dijeli svoja iskustva, a tu se može čuti tako divnih misli, riječi, iskustava… Ljudi se jedni drugima pojadaju, i to ljudi koji se ne poznaju. Svih tih 2500 ljudi ponaša se kao jedno. Mnogi idu na hodočašće i zbog nekih svojih zavjeta, s jako čvrstim razlozima. Ima, doduše, uvijek i onih koji idu s nama samo da bi mogli reći da su bili u Mariji Bistrici, ali to neka ide njima na dušu. Sjećam se jedne godine, jedan mladi dečko ponio je pet litara vina sa sobom. I radio nam je probleme, ali uspjeli smo to brzo riješiti… – sjeća se svih detalja Francek.

Sjeća se i najtežih iskustava.

– Jedne godine, u vrijeme župnika Razuma, došli smo u crkvu u pet ujutro na molitvu, a spremalo se veliko nevrijeme. Počelo je tako grmjeti, sijevati i padati da je to bilo nešto stravično. Kako ja nosim križ, ruke su stalno u jednom položaju, podignute prema gore, i meni je voda doslovno ulazila u odjeću. Do Rakarja sam bio mokar od glave do pete. Ne samo ja, nego svi, ali nitko nije odustao. Taj dio puta bilo je zaista naporno prolaziti, ali kad smo došli u Soblinac, odjedanput je zasjalo sunce. I mislili smo da je cijeli svijet naš.

Dodaje Franjo i kako njegov brat kreće svake godine već oko ponoći od kuće u Novom Brdu, i to bos, kako bi do pet sati stigao pred crkvu.

– Ukupno, dakle, pješači 60-ak kilometara i uvijek kaže da umor jednostavno ne osjeća, da bi mogao još…

Posljednjih godina na hodočašću se okuplja između dvije i tri tisuće vjernika… Foto: David Jolić/cityportal.hr

I nije jedini koji ima taj osjećaj. I župnik Frkin, već duboko u šezdesetima, uvijek je hodao do Marije Bistrice, jednako kao i njegov nasljednik Vlado Razum, a onda i aktualni župnik Norbert Koprivec.

– Ja sam praktični vjernik, na misi sam gotovo svakodnevno, a pokušavam i pomoći svećenicima oko hodočašća, pogotovo onima koji tek dođu, kao primjerice našem Norbertu kad je došao. Ne mogu ljudi znati cijeli taj proces, zato smo mi tu, zajedno sa mnom i moja prijateljica Jelica, koja je medicinske struke, pa se brine o tabletama, flasterima za žuljeve… Ima u organizaciji i nekih mlađih ljudi, pogotovo u smislu prijevoza u slučaju potrebe, ako netko ne može dalje. I to se događa, naravno, čak češće mladima nego starijima – priča Francek dok u glavi već polako kuje planove za sljedeću godinu.

– Čim završi hodočašće, mi već pričamo da jedva čekamo sljedeće. Evo, meni je 66, ali nisam se umorio. Još mi se hoda…

Ova objava Moja 31 godina hodočašća: ‘Svatko ima svoj križ, a ja nosim i onaj na čelu kolone…’ se prvi puta pojavila na cityportal.hr.