U trenucima dok nogometnu javnost u zemlji brine tko će napasti Tursku i Wales u novonastaloj situaciji, u kojoj je otpao Andrej Kramarić, oprostio se Marko Livaja, a s ozljedom se muči Bruno Petković, iz suncem obasjane Pamplone stižu vijesti o jednom napadaču koje na našoj, lokalnoj razini istovremeno izazivaju ponos, divljenje, ali i malu dozu tuge, možda i mini razočaranja. Ante Budimir, dečko s Ciblje, u naslovnoj je ulozi, a cijela priča ide ovako…

Dakle, naš Antiša potpisao je novi ugovor sa španjolskim prvoligašem Osasunom, čiji dres nosi od listopada 2020. godine. U međuvremenu je za klub iz regije Navarre odigrao 93 utakmice i zabio 28 golova, a navijači ga – nimalo iznenađujuće za takvog tipa – obožavaju. Jednako kao što ga obožavaju i ljudi iz kluba, koji su mu odlučili ponudili novi ugovor na četiri godine, iako su već cijele 32 u njegovu životnom kalendaru!

U prijevodu, u Osasuni žele da Budimir bude dio njihova kluba sve do ljeta 2027., iako će u trenutku isteka ugovora imati veteranskih 36 godina. I to je ono što oduševljava, impresionira, ostavlja bez dana i izaziva divljenje. Tamo u tuđini, kao stranac, zaslužio je takvo povjerenje i čast, a to ne mogu mnogi. To mogu, točnije, samo posebni sportaši. Ante Budimir, znate to već vjerojatno, definitivno spada u tu kategoriju.

– Ovo trenutačno je najbolji Budimir od njegova dolaska k nama. Ne govorim o golovima, nego o rješenjima koja nam daje, o dubini u igri i fizičkoj pripremljenosti – objasnio je odluku o novom ugovoru trener Osasune Jagoba Arrasate, pa dodatno opisao kako to ide kod Ante.

– Budući da je on pravi profesionalac, iznimno temeljit u svemu što radi, na kraju prošle sezone imao sam razgovor s njim. Zatražio je taj razgovor jer je htio čuti moje mišljenje. I prvo što sam mu rekao jest da ne možemo čekati do proljeća da počne zabijati – rekao je Arrasate, a Budimir ga je poslušao i ove sezone počeo trpati odmah, pokazavši da je razgovor kojeg je tražio definitivno imao smisla.

I da je riječ o nešto drukčijem nogometašu.

Ante Budimir u hrvatskom je dresu upisao 17 nastupa i postigao jedan gol… Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

Ante je, naime, nogometaš koji je svoju uspješnu nogometnu karijeru izgradio isključivo svojim rukama i nogama, svojim trudom, mukom i odricanjem. Čak ni u tadašnjem Radniku, u kojem je klinac rođen u Zenici počeo svoju nogometnu priču, nije spadao među najveće talente. Ali imao je ono nešto što ga izdvaja od drugih. Imao je mentalni sklop koji mu nije dozvoljavao da odustane, koji ga je tjerao naprijed, preko svih prepreka koje su putem nailazile.

On nije lansiran u visine preko nekog od velikih hrvatskih klubova, nije išao putem kojim su išli mnogi prije i poslije njega nego – svojim putem. Iz Radnika je kao 17-godišnjak otišao pokušati u austrijski LASK, pa se vratio kući. Radnik je prerastao u Goricu, Ante je blistao u trećoj ligi, pa postao prvi igrač u povijesti Gorice za kojeg je plaćena odšteta. Zaprešićki Inter platio je 20 tisuća eura, a zauzvrat dobio 18 golova u 66 utakmica.

Dovoljno da ga uzme Lokomotiva, u kojoj je dodao 17 komada u 30 nastupa u jedinoj sezoni na Kajzerici. Ni Dinamo ni Hajduk nisu reagirali, ali zato jest njemački drugoligaš St. Pauli. Tamo nije sve išlo po planu, u 19 nastupa nije zabio niti jedan gol, ali nije posustao. Preselio je u talijansku Serie B, u mali Crotone, u kojem je opet zablistao. I odveo taj klub do povijesnog prvog ulaska u Serie A sa 16 golova u 40 nastupa.

Donijelo mu je to prvi zvučan transfer u karijeri, u slavnu Sampdoriju, ali i tamo je došlo do kratkog zastoja. Pa se vratio u Crotone, opet igrao i zabijao, a time i izborio novi zvučan transfer, ovoga puta u španjolsku Mallorcu. I opet je bio sjajan, opet je zabijao, pomogao u promociji u Primeru, pa se tamo dokazao, a 18 golova poslije stigla je ponuda iz Osasune.

Ante je u Pamplonu otišao i u njoj ostao. U dobrom klubu, u gradu idealnom za život, s diplomom s Ekonomskog fakulteta u rukama, s ogromnom dozom životne i sportske mirnoće, koja u njegovu slučaju oduvijek fascinira. I sa svjetskom broncom iz Katara u džepu, naravno, jer to je detalj koji će mu definitivno obilježiti karijeru.

Međutim, nakon Katara ga u reprezentaciji više nije bilo. Izbornik Dalić odlučio se za neke druge igrače, ponudio je priliku mlađima, a on se nije naljutio. Rastužio možda, ali nije tip koji neće shvatiti i prihvatiti takve stvari. Odabrao je, ponovno, drukčiji put.

– Pomoglo mu je to što više nije u reprezentaciji, što je odradio jako dobre pripreme, što se ne opterećuje odlaskom na Svjetsko prvenstvo, kao što je bio slučaj prošle jeseni. I zbog svega toga je ovo najbolji Budimir otkad smo ovdje – govori trener Arrasate.

S brončanom medaljom iz Katara oko vrata Ante je s Brozovićem uživao u dočeku u svom gradu… Foto: Petra Škrinjarić/Citpyortal.hr

Na dočeku za njega i Marcela Brozovića nakon Katara, tamo uz Muzej Turopolja, dotaknuli smo se u jednom trenutku i detalja zbog kojeg cijela ova priča s novim ugovorom u Osasuni, iz naših sebičnih razloga, ipak nije toliko savršena. Pitali smo ga kad će se vratiti kući, u svoju Goricu…

– Jednog dana to bih volio, ali zasad još nije trenutak – rekao je s blagim smiješkom, takvim da smo se ponadali da će se zaista dogoditi.

Uostalom, nikad nije krio da ga srce vuče kući.

– Uvijek me zanima kako će završiti moja Gorica. To je moj klub. I ako bih se ikad vraćao kući, u HNL, želio bih igrati tamo gdje mi je dom. U mojoj Gorici. Živim pet minuta od stadiona. U Osasuni igra dosta igrača iz njihove omladinske škole. Ti klinci žive za taj klub i za dres koji nose. Kad vidite takav odnos prema klubu, onda i sami poželite igrati za klub koji nosite u srcu. Za mene, to je Gorica – govorio je Ante u trenucima kad mu je karijera dosegla vrhunac.

Bila je to najljepša moguća glazba za velikogoričke nogometne uši, bilo je prekrasno čuti takvo razmišljanje, koliko god je bilo jasno da se to neće dogoditi baš tako brzo. Ante je i dalje igrač za najviše razine, za najbolje svjetske lige, pa smo brojali godine, maštali kad bi se to moglo dogoditi. Kad navrši 34, možda 35, tako smo nekako “planirali” u navijačkim razgovorima…

Ante Budimir bio je igrač Gorice u prvoj sezoni u kojoj je klub krenuo pod tim imenom i grbom… Foto: Slavko Midžor/PIXSELL

Bude li sve po aktualnom planu, taj će se “plan” ipak izjaloviti. Ako bude prilike da odradi tek potpisani ugovor do kraja, dakle, imat će 36, pa su se navijači Gorice nakon vijesti iz Pamplone možda i malo razočarali. Iako ga je lako razumijeti, iako ništa vezano uz Antu Budimira ne može izazivati pravo, istinsko razočaranje. Uostalom, ni s 36 neće biti kasno, profesionalac poput njega i u tim godinama itekako može biti dovoljno dobar da se vrati kući na sezonu ili dvije, zabije poneki gol, pomogne mlađima, prenese svoje vrijednosti na nove generacije.

A dotad, u svakoj utakmici njegove Osasune, kad ga već reprezentacija više ne treba, navijat ćemo za njega svim srcem. I sanjati trenutak povratka. Pa makar i s 36. Neka i tad, ako mu bude dosta tuđine, s njegova stadiona, pet minuta od doma, stigne vijest: “Ante Budimir novi je igrač Gorice!” Kako bi to bilo lijepo…

Jer, nikad nije kasno za takve majstore, za dobre ljude i igrače poput njega. Sretno dalje, Antiša, čekamo te!

Ova objava Ponos, divljenje i mrvica tuge: Kako je naš Ante opet pokazao da je poseban… se prvi puta pojavila na cityportal.hr.