U Gorici živim, jako volim ovaj grad i želim ovdje i raditi. Ok, radila sam već i ranije u svom gradu, predstave i neke druge stvari, ali tražila sam način kako ono čime se primarno bavim, a to su izvedbene umjetnosti, dovesti u svoj grad. Mislim da je to važno i vrijedno, da i ovaj grad ima jedan takav festival. Neki su ga nazvali urbanim, ali ja to zovem festivalom suvremene umjetnosti i izvedbenih praksi, kaže Ana Katulić na početku naše priče o festivalu “Oglede”.

To je njezin projekt, njezina ideja i nešto potpuno drukčije od svega što se nudi u našem gradu svih ovih godina. Odlučila je pokušati ponuditi oblik umjetnosti koji mnogima možda neće biti potpuno jasan ni razumljiv, koji ima gomilu svojih posebnosti, ali nakon prvoga izdanja festivala čija je umjetnička ravnateljica djeluje odlučna da ova stvar zaživi.

– Inicijativa je krenula od Velikogoričkog salona, održanog prošle godine, koji je mapirao, odnosno pobrojao goričke umjetnike. To su ljudi s ovog područja koji u svom gradu baš i ne rade, a ima ih jako puno, pogotovo mladih. Kroz taj Salon svi oni su se predstavili sugrađanima, a u cijelom tom procesu došla sam na ideju da napravimo nešto što će se održavati jedanput godišnje i tim ljudima davati prostor i priliku za rad. Naravno, odmah sam u toj ideji vidjela i goste izvana, pa čak i mogućnost da stvar postane međunarodna, no osnovni cilj bio je upravo okretanje domaćim umjetnicima koji se bave suvremenim praksama, pa kroz to približiti ljudima takav vid umjetnosti. I otvoriti grad – kaže Ana.

Odlučila je, prevedeno, pokušati mijenjati percepciju ljudi o onome što će jedni nazvati performansima, drugi konceptualnom umjetnošću, a treći možda i klasičnim “zabrijavanjem tamo nekakvih umjetnika”.

– Bila sam i na to spremna. Uostalom, prije festivala, dok su trajale pripreme, jedan poznanik me pitao: “Ana, jesi ti sigurna da je Gorica spremna za ovo?” A ja sam odgovorila: “Da!” Možda sam vječni optimist, ali zaista vjerujem u Veliku Goricu. Stvarno volim ovaj grad i mislim da ima potencijala za razne stvari. Publika nije glupa, sva publika, ne samo gorička, ali ponekad je treba malo pogurati. Jasno mi je da ovo nije događaj koji će privući šire mase, kao neki drugi u našem gradu, ali iskreno mi je i dosta događanja koja nude za svakoga po nešto. Ovim našim festivalom definitivno ne nudimo za svakoga po nešto, ovo je priča koja je namijenjena određenom krugu ljudi. Nisu svi vatrogasci, nisu svi u folkloru, a jednako tako nisu svi ni za suvremene umjetnosti. Ni ne očekujem da će ovdje doći jednak broj ljudi kao na Gastro ili VG Fest, svjesno sam željela napraviti manji festival koji će okupiti publiku koju to zanima – objašnjava svoju ideju Ana Katulić.

I doista, nije ovo bila manifestacija koja je privukla “pola Gorice”. Daleko od toga. Međutim, bilo je to nešto novo, drukčije, izazovno i za društvo iz organizacije, i za izvođače, ali i za publiku.

– Gorica se i danas često gleda kao spavaonica, kao mjesto gdje se ništa ne događa. Neću se složiti s tim, ona ima svoje sadržaje i kulturno naslijeđe, koje je većinski vezano uz folklor i tradiciju. To je i logično, budući da je povijest Velike Gorice sve do početka 20. stoljeća vezana uz povijest Plemenite opčine turopoljske, tu nema nekih značajnijih arhitektonskih ili umjetničkih ostataka, nije bilo bogataša koji bi financirali takve stvari i takve ljude. Zato nema tu neke osobite umjetničke ostavštine, no ja vjerujem da to možemo početi mijenjati – ističe.

– Ideja je i bila prvo odabrati adekvatan prostor za festival, ove godine to je bio Trg Kralja Tomislava, pa kroz umjetnost i izvedbe staviti fokus i na taj prostor. Došli su ovdje ljudi iz cijele Hrvatske, tri dana boravili su u Velikoj Gorici, družili se, kretali gradom, upoznali ga… Za ovaj prvi put predstavili smo svima njima taj strogi centar grada, dotaknuli se povijesti i uspjeli otvoriti, ali i preispitati kakav je ovo zapravo grad. Trg Kralja Tomislav je središte iz kojeg je krenuo rast Velike Gorice, nekadašnji centar, iako on danas nije klasičan trg. Zato smo uzeli taj prostor od Muzeja Turopolja do DM-a, koji se nekad zvao i marvinski trg, konjski trg, trg slobode… Imamo tu povijest Gorice kao sajmenog grada, trgovišća, i tu smo željeli postaviti suvremenu umjetnost, pa vidjeti što ćemo dobiti – dodala je kreatorica festivala.

Za prvu godinu, dobili smo događaj koji očekivano nije okupio mase, ali i festival koji je mnoge sudionike iznenadio u smislu odaziva publike.

– Moja mala pobjeda je što su na naš festival, uz ljude koje poznajem i koji su me došli podržati, došli i neki koje nikad prije nisam vidjela. Mi koji se bavimo suvremenim praksama to zovemo “prava publika”. Na razini cijele Hrvatske često nam se događa da nam izvedbe gledaju samo kolege. Odnosno, da gledamo jedni druge. Prave publike često ni nemamo, a ja to ne želim, želim da barem netko dođe zato što ga to zanima. Takvih je ljudi na ovom našem festivalu bilo, neki od njih ostali su kroz sva tri dana, a to pokazuje da ih to stvarno zanima. Čak su i moji kolege iz Zagreba bili iznenađeni koliko se ljudi okupilo. Kad se uspoređuje s nekim drugim goričkim manifestacijama, to je mali broj, ali za suvremene prakse to je značajna posjećenost. Evo, nadaleko poznati umjetnik Siniša Labrović rekao da u životu nije nastupao pred ovoliko publike. Pazite, u Velikoj Gorici. I da ima malu tremu?! Eto, zato kažem da Velika Gorica ima potencijal, da ima publiku i za ovo. Naravno, spremna sam i za kritike, komentare svake vrste, ali vjerujem da će mnogi doći i pogledati što se događa. Definitivno nisam i neću otpisati goričku publiku.

Kroz tri dana festivala posjetitelji su mogli vidjeti performanse, uključiti se u performativne akcije, izrađivali su se klauni, crtali portreti, a bio je tu i ulični teatar, neverbalni teatar…

– I sve je to trajalo relativno kratko, do 20-ak minuta, ništa što bi ljudima bilo naporno i zamorno. Čak su i sami izvođači na kraju komentirali da smo uspjeli napraviti jedan vedar, veseo, lagan i živahan festival, iako nisu baš sve teme bile takve. Karakteristika performansa i jest to da je riječ o formi podložnoj raznim interpretacijama. Ima puno objašnjenja, etiketa koje možeš zalijepiti na pojedini performans – govori Ana.

A kad smo već kod toga, lijepile su se i etikete po Gorici. Doslovno.

– Da, zadnji dan smo imali akciju šetnje Zagrebačkom ulicom, koju je radio Splićanin Gildo Bavčević. Za njim je u toj uličnoj akciji, koja se zvala “Unutarnja kontrola”, išlo 30-ak ljudi. Imao je na sebi reflektirajući prsluk, a u rukama aparat s kojim se ispisuju kazne. On je ispisivao papiriće s određenim riječima i te papiriće lijepio na institucije u javnom prostoru; banke, Hrvatska lutrija, zgrada Mirovinskog, Državnog odvjetništva… Kontrolirao je i dodjeljivao im riječi kao što su “pažnja”, “empatija” i slično. To je performans koji nastaje u trenutku. Trajalo je sve skupa pola sata i teško bi funkcioniralo da je uz njega išlo više ljudi, njih 200 ili 300. Zato i kažem da ovakve stvari nisu za široke mase. Mnogi od toga zaziru, smatraju to možda i glupim, besmislenim, ali ja predlažem da si ljudi daju priliku. Da dođu, pogledaju to, dožive, pa će procijeniti sviđa li im se to ili ne. Nekima se to neće svidjeti, ali kažem opet, nije ni cilj da se svima svidi. Bit će sigurno i onih koji će prepoznati nešto u tome, a takvih ima i u Velikoj Gorici. Ne mislim da su to svi Velikogoričani, ne moraju ni biti. Ako imamo sadržaje za vatrogasce ili folkloraše, zašto ne bismo imali i nešto za takve koje zanimaju i ovakve stvari – postavlja si pitanje Ana.

Nakon što je prvo izdanje odrađeno, na papiru su ostali zapisani troškovi. Ovo je priča koja neće donijeti profit, a svakako zahtjeva sredstva, kao i golem trud.

– Uvijek se sjetim ljudi koji su pokušavali nešto napraviti u Gorici, pa bi nakon toga, na pitanje “kako je bilo”, krenulo žaljenje da se nisu pokrili, da nema love, da ih nitko neće podržati… Ne znam kako “Oglede” izgledati za nekih pet godina, ali svakako želim pobjeći od takvih razmišljanja. Ako nešto nije bilo po planu, ajmo nešto promijeniti, bolje se organizirati, napraviti nešto drukčije. Poslovno planiranje važan je dio organizacije festivala – vjeruje Katulić.

Ni ona se nije “pokrila”, eventualnu zaradu zamijenili su minusi, no za prvu godinu takav je rasplet bio i očekivan.

– Realan budžet festivala, koji uključuje i razne donacije u svim oblicima, dolazi do nekih 10.000 eura. Mi smo potrošili oko 8000, a namaknula sam ukupno oko 6000. To su te neke realne brojke. Dala sam nešto i od svog obrta, ali na to sam i računala. Prva faza bila je traženje podrške u Gradu i Županiji, ali već u startu mi je bilo jasno da to neće biti dovoljno. I zato sam krenula prema donatorima, računajući da želim od njih skupiti 3000 eura. Na kraju sam skupila 2800 – otkriva brojke Ana, uz dodatak kako je uvjerena da jasan plan vodi do uspjeha.

– Ključno je početi planirati na vrijeme. Ja sam počela u veljači, osam mjeseci prije i odmah definirala koga ću zvati, tko će mi biti izvođači i na koji način želim strukturirati festival. Ako to nemam do kraja definirano, kreće kaos. Znala sam da želim pozvati četiri izvođača, za koja želim osigurati honorar. Sve drugo se može i ne mora dogoditi. Sljedeće je bilo isplanirati program. Raspisali smo javni poziv, u njega stavili da nema honorara, da se dolazi za putne troškove, ali ćemo imati nagradu od 300 eura. Stiglo nam je 15 prijava, što je jako puno za nehonorirani nastup, a mi smo ih odabrali pet – otkriva Ana kako sve to skupa izgleda iza kulisa, u onom “radnom dijelu”.

Priča je to koja je nedvojbeno zahtjevna, no autorica je spremna na borbu.

– Koliko je festival doista održiv, tek ćemo vidjeti. U svakom slučaju, već sam počela planirati sljedeću godinu. Voljela bih napraviti predavanje, radionicu, što li već, o tome kako gledati i “čitati” suvremene prakse. Svakako bismo nešto željeli napraviti nešto za djecu, program “Oglede Kids”, gdje bi djeca mogla nešto naučiti o tome. Na neki način ubaciti taj aspekt rada s djecom. Ove godine nismo željeli širiti program, sljedeće godine to bih svakako probala – govori Ana.

Neće je pokolebati prepreke na putu, pa tako ni to eventualno nerazumijevanje publike ili sugrađana općenito.

– Ne možeš publiku natjerati da joj se nešto sviđa, ali možeš je educirati. I mijenjati percepciju, kako kod potencijalne publike, tako i kod donatora. Imamo u ovom gradu poduzetnike koji žele biti društveno aktivni, vrijedi im pokucati na vrata i pitati ih žele li podržati lokalne umjetnike i umjetnost kao takvu! – zaključila je svestrana djevojka iz Buševca, glumica, umjetnica, novinarka, voditeljica…

Ova objava Oglede privlači poglede: ‘Nije to festival za široke mase, ali vjerujem u Goricu…’ se prvi puta pojavila na cityportal.hr.