Kad se krene iz Velike Gorice u smjeru Siska, pa se prođe uz Novo i Staro Čiče, zatim i Vukovinu, pa se popne na nadvožnjak, projuri i uz skretanje za Mraclin, taman prije nego što se dokopaš Buševca, jedno sasvim obično skretanje u desno otkriva jednu sasvim posebnu priču. Priču o Turopolju.

– Osnovna razlika između nas i svih ostalih sela u ovom kraju je u tome što mi nismo selo. Mi smo naselje. Točnije, radničko naselje.

Tim nas riječima u štoriju o svome mjestu Turopolju, smještenom u samom srcu tradicionalne regije Turopolja, uvode Zoran Smrekar i Patrik Čunčić. Prvi predsjednik mjesnog odbora, drugi zapovjednik mjesnog DVD-a. A obojica – zaljubljenici u Turopolje. Osjeti se to već od prvih rečenica, po načinu na koji na približavaju svih ovih “milijun” detalja od kojih ćemo izgraditi cjelovitu sliku njihova mjesta.

Nalazimo se u caffe baru Turopolje, smještenom odmah pokraj nogometnog igrališta, kultnog Leštanta, uz malu s toplim, s pogledom na prugu. Uz pilanu, upravo željeznica čini neizostavan fragment u priči koju slažemo.

– Nekih pet godina nismo uopće imali kafić u mjestu, ali sad se i to promijenilo. Prostorije nogometnog kluba smo prenamijenili i dali u najam, tako da imamo mjesto za okupljanje, za popiti kavu, družiti se… – priča nam dvojac domaćina, naoružan papirima, informacijama i sjećanjima, “artiljerijom” koja će dati i više nego dovoljno argumenata za tezu da se ovdje radi o mjestu koje se po malo toga može uspoređivati s bilo kojim drugim u kraju.

Grupa radnika iz Pilane u starom djelu Turopolja iza Pilane (Menza). Prvi s desna stoji Seki Ivan

Pogled na Pilanu Turopolje iz 1913. godine

Na komadiću planete na kojem je danas Turopolje, sve do 1862., godine Badela, bila je gusta šuma Turopoljskog luga. Tad je napravljena željeznička pruga, koja je prolazila trasom kojom prolazi i danas, nešto više od stoljeća i pol kasnije. Izradili su je Francuzi, pa tome dodali i nekoliko baraka za prve stanovnike na ovoj lokaciji, a malo potom izgrađena je i najstarija građevina u mjestu, smještena nekoliko metara uz prugu. Tu su i danas stanovi, u kojima ljudi žive, s prugom, uz prugu, na pruzi.

Povijesni zapisi govore čak i o tome kakve je fine cigarete pušio francuski gazda, kako je zgodnu ženu imao, kako su je fakini iz okolice dolazili “škicati”…

– To su ti nekakvi začeci, ali kao godina nastanka mjesta uzima se 1911. Godinu ranije bogati zagrebački industrijalac Filip Deutsch kupio je ovu zemlju od Plemenite opčine turopoljske i izgradio pilanu, kao dar svojoj trojici sinova. Doslovno odmah zatim izgrađene su i prve kuće za radnike, koje postoje i danas. To je naša čuvena Kolonija, danas Radnička ulica – uvode nas Patrik i Zoran u povijesni pregled događaja.

Tih prvih godina, čak i prvih desetljeća, cijelo je mjesto bilo formirano u krugu tvornice, i to sa “stražnje” strane, tamo gdje danas više nema ničega, jer te su prve nastambe u međuvremenu srušene.

– Upravo zato i kažemo da ovo nije selo. Ovo je radničko naselje koje je u tim počecima formirano za šumare dovedene iz Bosne, Like, Gorskog Kotara, ali i okolnih sela. Kako je tu od početka bilo nekoliko stotina radnika, predradnika, direktora i drugih, već od samim početaka se krenuo graditi i društveni život mjesta. Evo, mi smo vjerojatno najmlađe naselje u našem kraju, koje postoji 112 godina, a imamo najstariji nogometni klub, koji sljedeće godine slavi stotinu godina! Ali nije to sve, jer već u to vrijeme Turopolje je imalo i kino, školu, ambulantu, koju imamo sve do danas, kao i knjižnicu i čitaonicu, a tu je bila i streljana, kuglana, mesnica, brijačnica, javna kupatila, ugljenara, pekara, zgrade za samce, restoran… Također, uz sve to, tu je bila i razglasna postaja, odnosno radio stanica! Po cijelom naselju provedeni su stupovi i žice, mogao si doći tamo i naručiti pjesmu, dati oglas, kupovale su se ploče… I tako su se ljudi družili. Poslije posla bi se okupljali uz bunare, puštala bi se muzika i tako su se družili – prepričavaju nam Zoki i Patrik.

Zvučat će nevjerojatno, ali već u to doba, između dva velika rata, u Turopolje su postojali i radijski prijenosi nogometnih utakmica. Igralište je bilo ograđeno daskama, zato su ga i prozvali Gajba, a svi koji nisu platili ulaznicu i ušli unutra, preko radio stanice su mogli čuti što se događa na terenu…

Mjesto je, dakle, već od prvih dana živjelo punim plućima. Nije tu bilo izdvajanja, radničke plaće bile su otprilike jednake, ljudi su funkcionirali u otprilike jednakim uvjetima. I bili su sretni. U zlatnim vremenima u pilani je radilo oko 700 radnika, okupljenih sa svih strana, ali sa sličnim sudbinama. Radilo se u tri smjene, cijelo mjesto bilo je naviknuto na sirene koje su se oglašavale u 6 sati ujutro, pa opet u 14, i onda još jednom u 22 sata.

– Sve su to neke posebnosti našega mjesta, a najveća je ta što kod nas nije bilo plemenitaša. U svim selima u našem kraju postoje prezimena za koja znaš odakle su, jer tu su već stoljećima, a kod nas toga nema. Također, Turopolje je jedino mjesto u kraju koje je građeno planski. Sva druga sela rasla su oko jedne glavne ceste, iz koje idu manje ulice, a kod nas je potpuno drukčije. Tlocrt mjesta to jasno pokazuje, sve je tip-top isplanirano, sve ima svoj početak i kraj, svaki metar je zacrtan. Tu nema ni ljudi koji imaju velike količine zemlje, ovdje svatko ima obiteljsku kuću i dvorište oko nje, pri čemu su sve parcele otprilike iste. Na kraju krajeva, mi i govorimo drukčije nego ljudi iz okolnih sela. Često nam kažu da imamo govor kao da smo iz Zagreba, a ne iz Turopolja, što ima veze s tim specifičnim sastavom stanovništva, budući da tu nema autohtonog stanovništva, starijeg od tog jednog stoljeća – nabrajaju Zoran i Patrik posebnosti njihova Turopolja.

“Otac Turopolja” Filip Deutsch preminuo je 1919. godine, a njegovi sinovi držali su pilanu do kraja drugog svjetskog rata. Tijekom rata, zbog željeznice i svih drugih pogodnih okolnosti, u pilani je bila i baza vojske NDH, pa je često u mjesto dolazio i Ante Pavelić, tu su se snimali i propagandni filmići, a partizani su nekoliko puta zapalili pilanu, kao i parne lokomotive koje su vodile kroz selo i dalje u šumu, što je ljudima omogućavalo da lakše prevoze drva i drugu potrebnu građu.

Kako je obitelj Deutsch bila židovskog porijekla, nakon rata imovina im je nacionalizirana i tu je rođeno Drvno-industrijsko poduzeće Turopolje. Ili, skraćeno, DIP.

– Mi i danas to zovemo baš tako, DIP. Iako se odavno tako ne zove, i dalje se, kad dogovaraš sastanak s nekim, kaže “nađemo se kod DIP-a”. To je tako ostalo – govore dečki.

Vlasništvo nad DIP-om nakon rata je tako preuzela općina, odnosno država, ali sve do šezdesetih godina prihodi od pilane ostajali su u Turopolju. Koje je, najjednostavnije rečeno, cvjetalo. A onda je stigla odluka da se sva sredstva usmjeravaju u općinu, u Veliku Goricu. I nije slučajno da se baš tad, šezdesetih i sedamdesetih, Velika Gorica iz sela pretvorila u ozbiljno naselje.

– Je, tako je bilo, i upravo zato naši stariji ljudi kažu da je Turopolje izgradilo Veliku Goricu. U to vrijeme Turopolje je bilo svjetski poznato po izradi parketa i ostale drvne građe, tu se radilo o ogromnim sredstvima, a s tim novcem Gorica se gradila, rasla i širila. I ne samo Gorica, sredstvima i građom iz Turopolja gradila su se i sela u našem okruženju, od Rakitovca i Buševca pa na dalje – objašnjavaju Patrik i Zoran.

U to vrijeme Turopolje je krenulo u svoju gospodarsku stagnaciju, ali tih godina se i mjesto počelo ozbiljno širiti izvan kruga tvornice. Počele su nicati obiteljske kuće, ljudi su krenuli graditi, kućiti se, pa čak i slati djecu na školovanje. Do tad to i nije bilo toliko moguće, budući da su radničke plaće bile ograničavajući faktor, pa je uz djelomičnu stagnaciju došlo i do stabilizacije.

– Tamo negdje osamdesetih godina i pilana i parketarnica radili su u tri smjene, a ukupno je bilo zaposleno oko dvije tisuće ljudi! U tom smislu, to se može nazivati i zlatnim dobom pilane, u kojoj je radilo valjda 90 posto ljudi iz Turopolja. Danas je to bitno drukčije, iako je mjesto i dalje čvrsto vezano uz pilanu, no tamo sad radi nekih 20-ak posto mještana – uspoređuju naši domaćini.

Domovinski rat donio je promjene i u Turopolje, budući da su tad počele čuvene pretvorbe i privatizacije, pa je pilana jedno vrijeme bila i u stečaju. Vlasnici su se mijenjali kao na traci, jedan od njih bio je i koncern Agrokor, a sve skupa dovelo je i do radničkih prosvjeda.

– Je, dolazile su tu i televizijske kamere, a nas upućene to je podsjetilo na priče s kraja 30-ih godina. Tad je, naime, upravo ovdje organiziran vjerojatno prvi radnički štrajk u Hrvatskoj. Imamo i fotografije iz tog vremena, kad je svih 700-800 radnika pilane, ali i ciglane, koja je također radila sve do izgradnje kanala Sava-Odra, krenulo u borbu za radnička prava. I to spada u neku vrstu avangarde – ističu Čunčić i Smrekar.

U vrijeme Domovinskog rata upravo je u Turopolju sniman i prvi domaći film s tom tematikom, popularni “Vukovar se vraća kući”.

– Naše selo u filmu se zvalo Sokolovac, većina scena snimljena je tu na pruzi, a mi smo Fabijana Šovagovića i ostatak poznate glumačke ekipe susretali u dućanu, po mjestu… Neki od nas su imali i uloge statista, mi klinci u jednoj sceni smo igrali nogomet… Ali nije to i jedino što se snimalo, jer ovdje su snimane i neke scene “Crno-bijelog svijeta”, čak i Smogovaca, u kojima je ulogu imao naš sumještanin, pa onda i “12 žigosanih”, kao i još nekih serija. Iz nekog razlog je filmašima ovo zanimljiva kulisa.

Mnogi možda i ne znaju da Turopolje nema samo željezničku stanicu, jer tu je riječ o ranžirnom kolodvornu s pet kolosjeka. Na nekima od njih su i fiksni vagoni, u kojima stanuju djelatnici HŽ Infrastrukture, zaduženi za održavanje pruge na ovom području, a uz prugu i dalje su neizbježno raspoređeni drveni trupci. Posljednjih godina pilana je u vlasništvu austrijske Weitzer Grupe, cijela ta priča dodatno se ustabilila, a mjesto živi mirnim životom.

– Uz ovaj kafić, imamo i svoje udruge. Nogometni klub je najstarija sekcija, DVD je proslavio 80 godina postojanja, a tu su i Ribolovni klub Ribomania, koji je imao i državne prvake, a Vanda Kos je bila i viceprvakinja svijeta. Uz to, tu je i Udruga žena, Udruga umirovljenika, Belot klub Turopolje… Nemamo KUD ni tamburaše, i to baš zato što mi nismo selo, ali zato imamo Zakon šutnje, popularni bend koji je prije 31 godinu krenuo iz Turopolja, a kod nas u Domu imali su i prvu gažu – zadovoljan je naš dvojac aktualnim trenutkom.

S druge strane, nisu baš zadovoljni što Turopolje nema prostora za širenje. Omeđeni su sa svih strana, odmah iza tračnica počinje Buševec, odmah iza šume kod igrališta kreće Rakitovec, s druge strane počinje granica Kuča…

– Imamo mi zemlje za još jedno Turopolje, ali sve je to državna zemlja. I zato je puno problema s papirologijom, sve bi se to trebalo prenamijeniti, a to je velik i zahtjevan proces. Ljudi se i dalje ovdje doseljavaju, mjesto je zanimljivo mnogima jer tu nema tranzitnog prometa, malo smo odsječeni, odmaknuti od glavne ceste, pa se zadnjih godina moramo i upoznavati s novim sumještanima. Jedno vrijeme svi smo se međusobno znali, ali danas to više nije tako. Ima to veze i s otvaranjem Radne zone Rakitovec, u kojoj se otvorio velik broj radnih mjesta, a nas tu jedino muči taj naziv. Još 80-ih to se zvalo Radna zona Turopolje, kasnije i Turopolje-Rakitovec, a sad ideš prema Turopolju, a prolaziš uz RZ Rakitovec… Nije baš logično, ali dobro, to smo prihvatili, nema nam druge – dolazimo polako do kraja naše priče.

Obišli smo i Društveni dom, prošetali do Kolonije, bacili oko i na kuću pokojnog i neprežaljenog Ćamaze, prošli uz ambulantu i jedini preostali hrast u mjestu, zavirili i u prekrasne prostorije DVD-a, pa se opet vratili tamo uz prugu. I zaokružili priču o selu koje to nije. O Turopolju usred Turopolja.

Zoran Smrekar i Patrik Čunčić ispričali su nam priču o Turopolju jučer, danas i sutra

Ova objava Turopolje usred Turopolja: Selo koje to nije, pilana, pruga i povijest 112 godina duga se prvi puta pojavila na cityportal.hr.