Svatko na svoju sredinu, mjesto u kojem živi, gleda nekim svojim očima, a on, junak naše priče, praktički cijeli život to čini – kroz objektiv. Drago Kolarec (72) i fotoaparat žive u skladnoj simbiozi već gotovo šest desetljeća, što ujedno znači i da je u filmu njegova aparata zapisana cijela povijest jednoga grada.

Grada koji mu je na izmaku 2023. godine odao počast najprestižnijom nagradom koju dodjeljuje. Povelja Grada za životno djelo, složit će se Goričani prilično unisono, otišla je u prave ruke. U ruke čovjeka koji je svakog Goričanina s malo dužim stažem u ovom gradu vjerojatno fotkao barem jednom u životu.

– Prije točno 50 godina počeo sam pratiti gradska događanja, prije točno 40 otvorio sam svoju fotografsku radnju, a radim i danas, iako sam u mirovini. Kroz sve te godine došao sam u doticaj s ogromnim brojem ljudi iz našega grada, jer fotografirao sam i djecu u vrtićima i školama, i sve manifestacije po gradu, u tim prvim godinama i polaganje kamena temeljaca za praktički sve starije zgrade u Gorici, pa onda još i vjenčanja, krštenja, sprovode… – vrti film gospon Drago dok sjedimo na kavi u neposrednoj blizini njegove radnje, čije ime Goričani jako dobro znaju: VG Foto.

Uspio je odvojiti malo vremena da nam ispriča svoju priču, ugurao je to između dvije obaveze, jer gazda Drago ne staje ni unatoč tome što je već zagazio u osmo desetljeće života. A opet, rado će se vratiti 62 godine unatrag, na početak priče.

– Rođen sam 1951. u Kravarskom, a u Veliku Goricu doselili smo se 1961. U trenutku kad smo došli, moja kuća bila je zadnja prije velikog, velikog polja. Prevedeno na današnji jezik, kod kružnog toka ispred Euroherca, točno na tom uglu. Tu je završavao grad – evocira uspomene Kolarec.

– Do moje kuće vodila je jedna blatnjava ulica, toliko blatnjava da smo postavljali veliko kamenje da bi se moglo doći do kuće. Zadnji stup struje bio je kod naše kuće, praktički na polju. Odmah pokraj kuće imali smo kokoši, svinje, krave… Nije bilo kuće koja to nije imala. Tu gdje je policija, pošta i Elektra, bila je šoderica koja se počela zatrpavati. U zimskom periodu tu su stariji dečki igrali hokej, i to cijelu zimu. Tad su zime bile malo drukčije nego danas, imalo se gdje igrati i bome je igrao hokej u Velikoj Gorici… Zgrada preko puta Elektre bila je prva izgrađena u Gorici. Bio sam, jasno, na otvorenju, sa svojim aparatom.

I tu je negdje, s tom prvom zgradom, krenula urbanizacija grada. Kad je u drugoj polovici 70-ih počela gradnja današnje Galženice, obitelj Kolarec morala je iseliti iz svoje kuće. Novi dom pronašli su u Bratstvu, a sin Drago imao je posebnu ideju u trenutku kad se gradila prva zgrada na Galženici.

– Odmah sam rekao da baš u toj zgradi, u blizini srušene kuće u kojoj sam odrastao, želim imati lokal. U tome sam i uspio, na istoj lokaciji smo svih ovih 40 godina. I, zanimljivo, nikad me nisu pitali kako je i zašto sve uopće počelo, kako sam postao fotograf… Evo, ispričat ću vam i tu priču – počeo je gospon Drago, pa nastavio:

– U to vrijeme Općina Velika Gorica imala je 3200 stanovnika, a osnovnu školu pohađali smo na tri lokacije, u današnjem Domu obrtnika, u Sveučilištu i iznad apoteke na Zagrebačkoj. Tek kasnije otvorila se prva eksperimentalna škola Antun Cvetković, a u prvoj generaciji bilo je 250 učenika. U svemu tome, normalno je bilo da se ide i na razne aktivnosti, a ja sam bio među naprednim kemičarima i u foto sekciji. Nisam u tom trenutku imao ni fotoaparat, bio je to skup sport, a mama je bila kućanica, tata radio u ZET-u… Međutim, zaljubio sam se u fotografiju, kupio prvi fotoaparat i tu više povratka nije bilo.

Na ulasku u tinejdžerske godine Drago je tako postao i ostao “onaj s fotićem oko vrata”. Potpuno navučen na novi hobi, učio je, čitao, proučavao… I lovio svoje prve kadrove.

– Naravno, upisao sam srednju fotografsku školu u Zagrebu, s tim da sam već u početku znao o fotografiji puno više nego društvo iz razreda. Uostalom, svoju prvu samostalnu izložbu imao sam već u drugom razredu srednje škole. Zvala se “Moje Turopolje” i obuhvaćala je sve što sam radio tih prvih nekoliko godina bavljenja fotografijom.

Nakon završetka škole, pa onda i odrađene vojske, Drago Kolerec započeo je svoju “pravu” fotografsku priču.

– Zaposlio sam se kod svog bivšeg šefa Mire Katića u Zagrebačkoj 47. Dok sam bio u školi, tamo sam odrađivao praksu, i sad sam se vratio, počeo raditi i tu je krenulo s intenzivnim praćanjem svih kulturno-umjetničkih, sportskih, vjerskih političkih… Svih mogućih događanja! Radio sam za Velikogorički list, za potrebe Muzeja, bilo me na svim stranama, i tako je to potrajalo deset godina – priča Kolarec.

Potrajalo je to, drugim riječima, do odluke koja je pokrenula tradiciju dugu 40 godina.

– Nakon toliko godina u statusu pomoćnika, 1983. sam otvorio svoj foto studio. Kad smo otvarali, bilo je to veliko gradilište, Galežnica se tek gradila. Imao sam 32 godine, nije bilo lako ni doći do kredita, ali želio sam biti svoj gazda… I evo, ove godine proslavili smo i 40. rođendan!
Vodi preciznu evidenciju o svakom smo zaposleniku, u kartoteci je fotografija svakog od njih, svi podaci, pa će lakoćom izbaciti podataka da je kod njega u ovih 40 godina radilo 60 ljudi. Svi odreda bili su njegovi učenici na praksi, svima njima prenosio je svoje znanje, a sam je i dalje bio na sve strane. Uključujući, recimo, i prvu liniju fronte u teškim ratnim godinama.

– Juraj Hrvačić kao novinar i ja kao fotograf i snimatelj svaki dan smo išli na Pokupsko. Godinu dana doslovno svaki dan. Napravili smo oko 300 priloga za HTV, obilazili vojnike i slali izvještaje… U početku ti nije svejedno, ali toliko smo puta to prošli da je na kraju ispadalo kao običan dan na poslu – prisjeća se Drago.

Svijet fotografije mijenjao se kroz sve godine dramatično i nepovratno, tehnologija je sve potpuno promijenila, no Drago Kolarec uvijek je “unutra”.

– U tim ranim danima fotografije su bile isključivo crno-bijele, još nije bilo ni kolora, razvijali smo filmove u tamnim komorama, kemikalije sam miješao sam, fotografije su se čekale po dva tri dana… Danas je to nešto sasvim drugo, sve je digitalizirano, fotografija može biti gotova za dvije minute, mobiteli su potpuno preuzeli stvar, a mi smo se na sve to morali prilagoditi. Evo, ljudi vjerojatno ni ne znaju da smo mi svojevremeno rukom, odnosno kistom, radili ono što danas radi Photoshop! – pamti Kolarec.

Danas, kaže, moraš biti informatičar ako želiš biti fotograf, nema to više veze s onim što je učio u svojim počecima, ali nema ni njegov grad puno veze s onim mjestašcem od 3200 ljudi.

– Sviđa mi se grad kakav je Gorica postala. Ovo je grad koji zadovoljava praktički sve potrebe, prometno sjajno pozicioniran, moderan. To se ne može ni uspoređivati s gradom koji sam zatekao kao dječak – ne dvoji Kolarec, koji je bio integralan dio grada u cijelom tom procesu, zato je i primio Povelju Grada.

– Već 50 godina slikam te dodjele, a sad je ispalo da drugi slikaju mene, ha, ha. A ja, da nisam bio dobitnik, bio bih u prvom redu, sa svojim aparatom. I radio svoj posao.

Ova objava Drago Kolarec: ‘Moju Goricu već 50 godina gledam kroz objektiv svog fotoaparata’ se prvi puta pojavila na cityportal.hr.