Caffe VAR, kafić sa možda i najboljim imenom na svijetu, posebno je mjesto. S posebnim duhom, pravim nogometnim, jer s nogometom je isprepleten do maksimuma. Lociran na samo nekoliko metara od pomoćnog igrališta na Gradskom stadionu, onog koji je rezerviran isključivo za treninge prve momčadi, drukčiji ni ne može biti, ali ne prestaju poveznice na lokaciji. O ne, baš naprotiv…

Prije preuređenja, tadašnju “kolibicu” držao je Franjo Kovačić, u narodu poznatiji kao Pevec. Klupski ekonom od prvih dana, jedinstven po svim parametrima, fakin s brega, dobričina i veseljak, ponekad i psiholog igračima, sa specifičnim izričajem i oštrim jezikom. Takav kakav je, odgojio je sa suprugom ??? trojicu sinova. Najstarijeg Marka, kapetana NK Bune, koji je preuzeo preuređeni, prošireni i puno funkcionalniji Caffe VAR, najmlađeg Luku, također igrača NK Bune, i srednjeg Juricu, koji je ovoga puta i tema našte priče.

Svježe oženjeni Jurica već dvije godine praktički svakodnevno radi kao konobar u kafiću kojeg vodi stariji brat, uredno skuha malu s toplim i igračima Gorice, prije ili nakon treninga. a nakon šihte juri na – trening. On je, priznat će to i preostala dvojica, najbolji nogometaš iz “dinastije Pevec”. Trenutačno je igrač Dugog Sela, igra jedinstveni treći rang hrvatskog nogometa, igra jako dobro, a ponekad i, pazite sad, dogovara utakmice!

A kad je već tako, zašto je ne bi dogovorio par metara od šanka za kojim je svaki dan? Pa da može skinuti pregaču, navući dres i kopačke pa zaigrati protiv ekipe kojoj inače kuha kavu…

– Da, ispalo je da sam ja dogovarao, malo su me i uzeli u đir u svlačionici što sam si doveo utakmicu u kafić, ali ovako ide priča. Nindža me nazvao i pitao hoćemo li odigrati prijateljsku utakmicu, budući da su tražili protivnika za dan nakon Rijeke. Odmah je to propalo jer smo mi u subotu i nedjelju trebali igrati dvije utakmice u Medulinu. Kako je otpala ta u subotu, zvao sam Nindžu nazad, pitao jel stoji i dalje ponuda, i pao je dogovor – prepričava Đuka, kako zovu Juricu Kovačića.

Kod Pršira i Kapulice se odmah osjeti da su klasa više…, prepričava Jurica iskustva s travnjaka… Foto: Larisa Trošić/HNK Gorica

Našao se tako i vlastitom zaslugom u neobičnoj situaciji. Na teren u kojega gleda svaki dan, na kojem je godinama i igrao u omladinskim kategorijama Gorice, istrčao je s brojem 17 na dresu Dugog Sela, a druge strane bili su Pršir, Kapulica, Blummel, Raspopović…

– Lijepo je bilo vratiti se. Da, možda i malo čudno, neobičan je osjećaj igrati tu, protiv ljudi koje viđaš svaki dan, ali baš mi je drago da smo organizirali tu utakmicu, malo odigrali… Dobro je to i za naše mlađe igrače, da osjete višu razinu nogometa, jer velika je to razlika. Pogotovo Pršir i Kapulica, oni baš odskaču, osjeti se da su kvaliteta više – vrti dojmove Jurica.

– Izgubili smo 4-0 na kraju, ali nije to bilo loše. Uvijek su za nas bolje ovakve utakmice nego nekakve protiv niželigaša. Najveća je razlika u tome što te ovdje protivnik kazni za neke pogreške koje u našem rangu prolaze bez posljedica, a kroz to se najbolje i uči.

Osim nogometa, na terenu je neizbježno bilo i zabave.

– Je, bilo je dobacivanja, pogotovo baš Pršir i Kapulica. Čak mi je Blummel naručio kavu u jednom trenutku, ha, ha… Ma bilo je baš dobro, uživao sam u svakom trenutku. Nije mi to bila obična utakmica, zezaš se tu i s protivničkim igračima, i trenerima. I ovi moju su me “ložili”, pričali u svlačionici da se zbog mene ne smiju osramotiti, kad sam si već organizirao utakmicu. Znaš već, klasično ruganje… – kroz smijeh priča Đuka.

Gledao ga je i dobro promatrao uz teren i sportski direktor Mario Brkljača. Prijelazni rok u samom je finišu…

– Ma kakvi, nemaju oni para za mene. Uostalom, morao bih burazu dati otkaz, a to ne ide tek tako, ha, ha.

A kad je s nogometom završilo, trebalo se vratiti u uobičajni film. Jer, kad je utakmica završila, Đuka se stigao otišurati, popiti kavu i – nazad na posao. Opet pregača, opet mala s toplim, a u to doba dana već i štošta drugo…

– Pa da, odmah sam išao u smjenu, ali nije mi to ništa neobično. Znalo se događati da bude ovdje i po cijeli dan, kad nema tko. Netko me zamjeni na dva sata, da odem na trening, i nazad na posao. Tako da nije problem – kaže srednji brat Kovačić.

Odrastao je na ovom stadionu, proveo ovdje trećinu života kao igrač svih kategorija prvo Radnika, a onda i HNK Gorice, i danas je stalno tu, a ispalo je da je nogomet ovdje posljednji put igrao u prvoj prvoligaškoj sezoni Gorice, kao igrač Kustošije.

– Počeo sam u Buni, na našem Wembleyu, još kao limač sam igrao za sve moguće selekcije, pa otišao u Udarnik na godinu dana i u mlađim pionirima došao u Goricu. Prošao sam sve selekcije, igrao za pionire, kadete, juniore i na kraju dvije i pol sezone za seniore. Igrao sam drugu ligu kod Ilije Lončarevića i Samira Toplaka, u početku sam čak i dosta igrao… – prisjeća se Đuka tih goričkih dana.

– Debitirao sam za prvu momčad kod Toplaka, u utakmici protiv Šibenika, a kod Ilije sam kao ofenzivni vezni završio na desnom beku! Hrvoje Jančetić u tom je trenutku bio jedini desni bek, ozljedio se i Ilija me pitao mogu li to pokriti. Rekao sam da mogu, dao mi je priliku, igrao sam dobro, čak me i zavolio, ali kad se Jana vratio, naravno da je on igrao. Budući da me Ilija vidio samo na toj poziciji, kasnije sam igrao puno manje i odlučio otići.

Za Udarnik je Đuka igrao i prije i poslije dugogodišnje ere na Gradskom stadionu

A otišao je tamo odakle je i došao. U jesen 2014. svoje je talente preselio na Udarnik.

– Nisam dugo ostao u Kurilovcu, nakon polusezone sam otišao u Maksimir, u treću ligu, bio sam tamo i kapetan, pa se dvije godine poslije opet vratio u Udarnik. Gorenc je bio predsjednik, Žica direktor, Udarnik je ušao u treću ligu… Nakon te sezone otišao sam u Kustošiju, u drugu ligu, odigrao top sezone pa otišao u Litvu. Damir Žutić i ja bili smo jednu polusezonu u Atlantasu iz Klapeide, nogometno je to bilo malo drukčije iskustvo, ali eto, imam i tu epizodu u inozemstvu – vrti fim Đuka.

Vratio se u Hrvatsku kroz tad vrlo ambiciozni Vinogradar, no sve je zaustavila tragedija.

– U Vinogradaru je bilo top, ostao bi tamo sto godina, ali sve se raspalo nakon što je umro predsjednik Rubinić. U utorak sam se s njim dogovorio produženje suradnje, da idemo dalje skupa, a subotu čovjek umre… I odmah je bilo jasno da se sve mijenja, pa su svi igrači otišli, uključujući i mene. Prvo u Petrinju, pa u Zagorec, a onda kratko i u Rudeš, gdje mi je trener bio Dinko Jeličić!

U prijevodu, i bivšem treneru danas kuha kavu. Što ti je život nogometaša…

– Prepoznao me odmah, čim je prvi put došao. Gledao me u čudu, pita ‘Što radiš ovdje?’, a ja rekoh ‘A radim…’, ha, ha… Lijepo smo popričali, Dinko je super lik – kaže Jurica.

Jurica Kovačić igrač je Dugog Sela od ljeta 2021. godine… Foto: Larisa Trošić/HNK Gorica

Zadnje dvije i pol godine Đuka je igrač Dugog Sela, u najboljim je nogometnim godinama, na ljeto će navršiti 30, a u svemu skupa uživa.

– Super mi je u Dugom Selu! Rijekost je vidjeti tako dobro organiziran klub u ovom rangu natjecanja, svakak čast ljudima koji sve to vode i drže sve pod kontrolom. Tu plaća ne kasni ni dan, ljudi imaju fan shop koji im donosi novac na ovoj razini, odmah uz klupski kafić, stadion je jako lijep, odemo i na pripreme… Za tu razinu, stvarno teško može biti bolje.

Dugoselska nogometna jesen nije bila posebno uspješna, Đuku i prijatelje čeka borba za ostanak, ali optimizam je na nivou.

– Malo smo podbacili jesenas, ali vjerujem da će sve završiti dobro. Već u prvih pet kola čeka nas puno važnih utakmica i ako bude pravi, već tu možemo riješiti puno toga. Imamo dobru momčad, ali dobra je i ovo liga. Ima jako dobrih momčadi, a dosta toga govore i kup utakmice. Nas je Lokomotiva u punom sastavu dobila 1-0, Karlovac je bio dobar protiv Osijeka… Šteta što tu mi nemamo neki klub, recimo Kurilovec, jer liga je pogotovo dobra za mlade igrače. Sljedeće sezone će četiri mlađa od 21 godine morati početi i završiti utakmicu… – zaključuje polako priču Đuka.

– Nogomet mislim igrati dokle god mogu! Igra mi se, dobro se osejećam, uživam u svemu tome i neću prestati sve dok ne budem morao…

I sve to što je iza njega, kao i sve što tek dolazi, postaje nevažno kad dođe ljeto. I kad krene Breška liga.

– O da, od toga nema ništa veće! Breška liga na vrhu, pa Olimpijske igre, pa svjetsko u nogometu, pa onda dalje… Bio sam lani najbolji strijelac, ali moja Kozjača još ni jednom nije uspjela osvojiti. Najbolji smo do sad bili četvrti, a ako to jednom uspijemo, mogu slobodno odmah okačiti kopačke o klin, ha, ha…

E, tu je morao doći kraj. Netko je povikao “konobar” tamo iz kuta, sa stola ispod dresa litavskog Atlantasa s brojem 19 i natpisom Kovačić, pa je diktafon mogao otići na “off”.

A Đuka za šank.

Ova objava Đuka na liniji Šank – Teren – Šank! ‘Naručivali su mi kavu i tijekom utakmice…’ se prvi puta pojavila na cityportal.hr.