Ima tome već nekoliko godina otkad su iz ženskog rukometnoga kluba Udarnik “upozorili” jednog zadatku u tom trenutku nedoraslog lokalnog novinara:

– Čuj, priključila nam se u klubu Ljiljana Ivaci. Ona ti je bivša reprezentativka Jugoslavije, i dalje je izbornica talijanskih mladih reprezentacija, ali vratila se kući, u Kurilovec, i odlučila nam je malo pomoći. Žena je čudo, mogao bi napraviti priču o njoj…

Novinar je, međutim, ispao teško tele. I nije prepoznao što se krije u tim uputama, u sugestiji koja je na rad došla tek u kasno proljeće 2024. godine. Udarnikova generacija 2008. tih je dana na državnoj završnici u Poreču blistala, na kraju osvojila sjajno sedmo mjesto, a taj je uspjeh potpisala upravo ona. Gospođa Ljiljana, odmilja Ljilja, iskusna trenerica koja je ovim djevojkama i više od trenerice.

– Točno tako, ja njima nisam samo trener, ja im hoću biti i psiholog, i pedagog. Želim im objasniti da život nisu samo trenuci u kojima mama i tata rješavaju njihove probleme, da se moraju spremati na realan život, na probleme koje će imati. Sport je za to sjajan, meni je puno pomogao u tom smislu, želim da pomogne i njima – kaže nam Ljilja uvodno, uz ogromnu dozu šarma, koja će se samo pojačavati kako razgovor bude tekao dalje.

Za početak je, naravno, trebalo proći sve ono što se događalo u Poreču tih lijepih dana državne završnice, dio priče koja izaziva posebne emocije.

– Dojmovi su, naravno, jako pozitivni. Ponosna sam na ove djevojke, na ovu ekipu, i to prije svega zbog njihove velike borbe. To je ono što sam od njih i tražila. Stalno im ponovljam da neke situacije tijekom svake utakmice treba znati prevladati i nastaviti se boriti. U nekim ranijim razdobljima svaka pogreška znala ih je sputavati, kočiti, a to što se takvo nešto više ne događa smatram našim velikim zajedničkim uspjehom – kaže trenerica Ivaci i nastavlja:

– Prošle godine to nismo imale i zato smo završile na 19. mjestu. To nije neuspjeh, velika je stvar uopće biti među 20 ekipa u državi, ali posljednjih godinu dana najviše smo radile upravo na tome da postanemo ekipa u punom smislu. To nije lako, pogotovo u ženskom sportu, pogotovo u ovom uzrastu. To su djevojke od 15 ili 16 godina, njih sitnice mogu izbaciti iz ravnoteže. Radili smo na jačanju njihova karaktera, da shvate da utakmica ne završava kad netko promaši šut ili pogriješi, nego da se igra do kraja. Ove godine smo se vraćale i iz minusa, a to mi je najveća pobjeda. Ove cure zajedno su pjevale, zajedno plakale, zajedno sve proživljavale, a to je poanta svega.

Kao konačna nagrada stiglo je i to sedmo mjesto, iako je sa samo malo više sreće moglo završiti i još uspješnije, jer u četvrtfinalu je Udarnik igrao egal utakmicu s kasnijim finalistom Ivanićem.

– Kad se sve zbroji, imam i više nego dovoljno razloga biti ponosna na njih. Bilo je jako teško, pogotovo u subotnjem razigravanju, kad smo imali čak tri utakmice u jednom danu. To zaista nije lako, dolazi do umora, kisika nema dovoljno u mozgu, ali sve u svemu, da mi je netko ponudio ovakav rasplet uoči turnira, odmah bih potpisala – govori Ljilja, koja je odmah u startu odbila bilo koga izdvajati.

– Ni slučajno neću nikoga izdvajati, ali reći su da su to predivne, lijepo odgojene djevojke, koje su redovne na treninzima, koje su uz to dobre i u školi, što je zapravo ključno, jer jedno bez drugoga ne ide. Znam kad imaju ispite, kad dobiju poneku lošiju ocjenu… Ma one su jedna lijepa, lijepa ekipa. Dobila sam i to da na treninge dolaze i igračice koje su ozlijeđene, ne odvajaju se jedna od druge, rade ono što mogu, ali su prisutne. Kažem, cure su stvarno predivne, iako ih ne volim previše hvaliti. Stalno im to i govorim: “Bile ste sjajne, ali ja to nisam rekla!” Ukratko, divne su!

Takvi su, da stvar bude bolja, bili i njihovi roditelji.

– Apsolutno, ove godine su i roditelji bili zaista divni. Koliko smo napravili ekipu na terenu, toliko imamo i ekipu roditelja. Treba to sve ispratiti i ekonomski, i što se tiče vremena, i podrške… Bili su sjajna publika na završnici, navijali su za cijelu ekipu, držali se zajedno i ja im čestitam i zahvaljujem na podršci – kaže Lilja.

Kad je o tome riječ, stvar je dvosmjerna, jer i igračice i roditelji zahvalni su trenerici koja je u klubu posljednji pet godina, koja je donijela Udarniku novi duh, dašak profesionalizma i pregršt trenerske kvalitete, ali i puno ljubavi i pažnje. A glavni i odgovorni za njezin dolazak u klub je predsjednik Josip Mučnjak.

– Gdje smo je pronašli? Vrlo jednostavno, u Kurilovcu! Da štos bude bolji, ona nije bila ni svjesna da smo mi susjedi, da su nam kuće udaljene 200 metara jedna od druge – sa smiješkom kaže presidente Joža.

– Splet okolnosti bio je takav da je Ljiljana još prije 20-ak godina trenirala ekipu Ena sa Sicilije. Ugostili smo ih tjedan dana ovdje u Velikoj Gorici, Ljilja je došla sa svojom ekipom, a trebali smo imati i “uzvrat”. Međutim, mi nismo mogli otputovati na Siciliju samo tako, pa je sve skupa propalo, ali ostali smo u kontaktu. Kad se Lilja vratila iz Italije, sreli smo se ispred robne kuće i ponudio sam joj posao. Nije baš na prvu prihvatila, nećkala se, govorila je da će doći samo na dva-tri treninga, da neće dopustiti da joj ekipa uđe pod kožu, da se ne želi prepustiti… A danas više ne zna što bi bez ovih svojih cura!

I tu se negdje naša priča vratila nekoliko desetljeća unatrag. Ljiljana Ivaci, u to vrijeme Ljiljana Granulić, rođena je Siščanka, a u rodnom gradu rodila se i ljubav prema rukometu.

– Počela sam igrati rukomet u osnovnoj školi. Igrali smo sve sportove za školu, između ostaloga i rukomet, u kojem smo napravili smo lijepu ekipicu i bili smo pobjednici u svojoj regiji. Tadašnji ŽRK Ina iz Siska nas je “snimila” i kompletna generacija otišla je u klub. Nakon dvije godine, u drugom razredu srednje škole, ušli smo u drugu ligu, što je bio veliki uspjeh u gradu u kojem rukomet nije bio baš jako razvijen. Primjetili su to i veliki klubovi, pa su nas Lokomotiva i Trešnjevka dobili vrlo jeftino, za nekakvu garnituru dresova. Tadašnji trener u Ini rekao mi je da neću tamo uspjeti, da će to biti previše za mene, a tu se negdje u meni probudio inat. Otišla sam u Lokomotivu i na oproštaju mu rekla da ću za godinu dana biti u reprezentaciji Jugoslavije. Tako je i bilo – prepričava Ljiljana.

Sljedećih sedam godina bila je igračica Lokomotive, radila s vrhunskim trenerima, napredovala iz sezone u sezonu, a usput i bila zaposlena u Željeznicama, kao i većina njezinih suigračica. Financijska strana cijele te priče bila je takva da je godinama sanjala kupovinu automobila, ali to se nikako nije događalo.

– Maštala sam da ću kupiti Fiću, ali kako u tome nisam uspjevala, odlučila sam prihvatiti ponudu iz Italije. Bilo je to 1987. godine i sve skupa trebalo je trajati godinu dana, dovoljno da zaradim za auto… Na kraju, ostala sam u Italiji više od 30 godina, a zapravo i sve do danas, jer i dalje sam izbornica talijanske U-15 reprezentacije – kaže trenerica Ivaci.

Klub iz samog srca živopisne Sicilije, iz gradića Ena, koji ne dobacuje ni do 30 tisuća stanovnika, taman je ušao u prvu talijansku ligu, a Ljiljana je bila jedina strankinja u ekipi.

– Ne mogu reći da mi je dolazak na Siciliju nije bio posebno traumatičan, iako su mi sve slike o Siciliji bile vezane uz mafijaške filmove. Sjećam se da su cure nakon naše prve utakmice u Palermu sve otišle u kafić, a ja se nisam usudila, jer u glavi sam imala sliku gdje nekakav mafijaš dolazi u kafić i pobije sve redom. S te strane, iz priča o mafiji, imala sam strah, ali na kraju sam toliko zavoljela taj narod i tu sredinu,  da mi je danas to drugi dom – priznaje Ljilja.

Bilo je to vrijeme kad je Diego Maradona bio kralj u Napulju, a Ljiljana Ivaci kraljica u Eni. I vrijeme kad je čuvena mafijaška organizacija Cosa Nostra bila u naponu snage, pogotovo u tom dijelu “čizme”. Priče na tu temu sačuvat će za sebe, iako ih ima i više nego dovoljno. Svjedoci kažu da je zbog svog značaja bila zaštićena od svih mogućih problema, da su je posebno cijenili, čuvali i pazili.

– Tih godina svi su u tom gradiću živjeli za rukomet. Prvo sjećanje mi je upoznavanje sa suigračicama, jer oni su generalno sitan narod, i tad sam primjetila da sve cure imaju jako male ruke. Nisam mogla vjerovati da one uopće mogu igrati rukomet, tako sitne, s malim ručicama. Bilo mi je važno, kao jedinoj strankinji, pokazati da mogu biti kvaliteta iznad njih, a to sam i uspjela. To je mala sredina, morate shvatiti da su te cure 1987., kad smo došli na aerodrom u Cataniju, prvi put vidjele pomične stepenice! A ja sam u svemu tome uživala, jer to je dvina sredina, gradić u kojem se svi poznaju, a mi smo im puno dali kroz rukomet. Velika mi je čast što sam nakon svega postala i počasna građanka Ene. Uvijek kad dođem tamo, srce mi posebno zakuca – ne krije Ljilja.

A srce je posebno zakucalo i jedne večeri u mjestu zvanom Drnek, malo prije odlaska za Italiju.

– Došla sam s društvom na svirku u Drnek i primijetila jednog slatko dečkića na bini. Bio je to moj današnji suprug Dado Ivaci, osnivač grupe Sjaj, kojeg znaju mnogi Goričani – počinje svoju ljubavnu priču fatalna Liljana.

Ubrzo je dogovorila odlazak u Italiju i, kako sama kaže, već otpisala tu vezu.

– Nisam vjerovala da jedan muzičar u takvim uvjetima može ostati zaljubljen, ali on nije odustajao. Kako su u to vrijeme pozivi u inozemstvo bili izuzetno skupi, malotko mogao si je to priuštiti, on se penjao na banderu s telefonskim žicama i spajao se svojim telefonom kako bi me nazvao u dvoranu u Enu i malo čuo! Bio je vičan toj tehnologiji, znao je kako to napraviti, a danas to valjda i mogu ispričati, neće ga valjda zbog toga goniti, ha, ha…

Na prvi njezin talijanski rođendan Dado je odlučio otići na Siciliju i iznenaditi djevojku bez koje nije mogao. Već 1988. zajedno su se vratili u Veliku Goricu, vjenčali se, pa nastavili zajednički život u Eni.

– Sišao je s bandere i došao k meni, ha, ha… I dan danas smo zajedno, imamo i sina, koji je završio fakultet u Milanu i trenutačno radi kao tehničar u talijanskom VAR sustavu – zadovoljno i ponosno govori Ljilja.

Igračku karijeru završila je 1994. godina, nakon teške operacije ramena, nakon čega se bacila u trenerski posao. Ukupno je u Eni provela 20 prekrasnih godina, sve dok se klub nije ugasio. Kako je od 2004. bila i izbornika talijanskih mladih reprezentacija, dobila je priliku preuzeti klub u Mantovi, u kojoj je također ostala godinama.

– Tek kad smo se preselili na sjever, u Mantovu, shvatili smo sve specifičnosti talijanskoga juga. Oni nemaju puno, ali imaju veliko srce i zato smo uživali na Siciliji svih tih godina. Jednako kao i poslije u Mantovi, gdje sam također ostala sve dok se klub nije ugasio.

Budući da je bila samo izbornica, da je sin završio fakultet i postao svoj čovjek, Dado i Lilja odlučili su se 2019. vratiti kući.

– Udala sam se u Velikoj Gorici, ali do tad nikad nisam živjela ovdje. Vratili smo se u pravi trenutak, baš prije pandemije, tijekom koje smo imali dovoljno vremena za radove na kući na kojoj nitko ništa nije radio 30 godina. U svemu tome srela sam i predsjednika Mučnjaka i prihvatila njegovu ponudu, zbog čega mi je danas izuzetno drago – završava naše predivno druženje predivna Lilja.

Ili, kako bi njezini Talijani rekli, bellissima Lilijana Ivaći! Sa sobom je donijela i svoj rukometni moto.

– Ovo što nosiš u srcu, za to treba pobijediti! Za taj grb, za taj dres. To stalno govorim curama, igrate za svoju državu, za svoj grb, to mora biti tvoj poticaj. Taj grb Udarnika, koji nosiš na srcu, mora biti ono što te nosi – zaključno kaže draga Ljilja.

Sjajno kuha, obožava vožnju na biciklu i, više od svega, rukomet. A i nju samu, realno, takvu bellissimu, nije teško zavoljeti…

Ova objava Bellissima Ljilja kurilovečka: Drnek, bandera, rukomet, Sjaj, mafija… I Poreč iz snova! se prvi puta pojavila na cityportal.hr.