Nema previše stanovnika ovoga grada koji barem ponekad, barem negdje usput, nisu primijetili tipa koji se vozi na biciklu, svako toliko stane, opali “fotku” mobitelom, pa krene dalje. Njegovo ime je Renato Glogovčan, 53 su mu godine, Goričanin je već posljednjih 40-ak, a tijekom svim tih godina zaslužio je nadimak koji možda i najbolje opisuje ono što radi, kako živi – Gradsko oko!

Pojavom društvenih mreža njegov je društveni angažman, jer tako se to bez problema može nazvati, postao još puno vidljiviji, a narastao je i njegov utjecaj. Tisuće sugrađana prate njegove objave, a pomaže i usmjerava čak i gradske službe.

– Dobro sam se nasmijao kad su mi ljudi iz VG Komunalca u jednom razgovoru rekli da praktički svako jutro pogledaju što sam objavio dan ranije, što sam primijetio na gradskim ulicama, pa i na temelju toga planiraju što će se raditi taj dan – sa smiješkom govori Glogovčan.

I doista, svi koji prate njegov rad znaju da se nerijetko dogodi da objavu na određenu temu slijedi objava na istu tu temu s opisom “Vrijedni komunalci žurno su se bacili na posao…” A tako to nekako i treba biti, jer Renato je glas i, prije svega, oko običnih ljudi, stanovnika ovoga grada. I tako već godinama.

– Nisam išao u školu za fotografa, završio sam srednju drvno-tehničku školu, a da sam pogriješio u izboru shvatio sam na norijadi! Tad sam prvi put uzeo “idiot” kameru i cijeli dan fotkao, tu se rodila ta ljubav prema fotografiji koja me nikad više nije pustila. Odmah nakon završetka srednje škole upisao sam tečaj za opću fotografiju na tadašnjem učilištu “Moša Pijade” u Vukovarskoj, da bi edukaciju nastavio u Foto klubu Zagreb. Tamo sam završio tečajeve za opću, digitalnu, portretnu, pejsažnu i modnu fotografiju, jedan za drugim – prepričava Renato.

U vrijeme kad je izlazio iz tinejdžerskih godina, oko njega su se događale velike promjene, što je i sam osjetio na svojoj koži. Samo dva mjeseca nakon što se vratio iz JNA, nakon što je vojni rok odradio u Srbiji, u blizini bugarske granice, počeo je Domovinski rat. Ubrzo se uključio kao branitelj, a po povratku kući, u “normalan” život, pojavio se i prvi angažman koji je uključivao fotografiju.

– Prvi posao bio mi je kao vanjski suradnik u Glasniku Turopolja. Saša Božić slao me na gradska događanja, fotkaj ovo, fotkaj ono, i tako sam krenuo s praćenjem grada, s čime nisam nikad ni prestao, sve do današnjih dana. Radim kao freelancer i povremeno mi se javljaju iz raznih redakcija, bilo zbog preuzimanja pojedine fotografije, bilo zbog nekakvih angažmana. I to mi savršeno odgovara. Ja volim reći da sam na poslu čim izađem iz svoje grad, čim zakoračim iz ulaza. Živim na Galženici, u srcu grada, tako da mi “ured” počinje doslovno na prvom koraku – kaže Renato.

I tako naš “lutajući reporter” svakog jutra krene u obilazak grada, na ovaj ili onaj način, s ovom ili onom namjerom.

– Ponekad odlazim na određene lokacije ciljano, kako bih napravio nekakvu foto priču ili zabilježio nešto što sam primijetio, ponekad odlazim na događanja po gradu, a ponekad jednostavno sjednem na biciklu i promatram… I super je što ja zapravo imam stalnu, konstantnu izložbu, budući da sve što fotkam mogu odmah i objaviti, podijeliti s ljudima – opisuje Glogovčan svoj radni dan.

Pomaže svim tim svojim foto bilješkama i lokalnim medijima, iako će sam u šali reći “možda vam malo idem i na živce”, ali situacija je zapravo upravo suprotna. I nama jako dobro dođe takav “suradnik”, koji će skrenuti pažnju na neke detalje, probleme ili događaje koji znaju proći ispod radara. Jer, njemu ispod radara može proći jako malo toga…

– Na placu sam obavezno, pratim sve što se tamo događa, obilazim i sve druge lokacije koje smatram važnima, a sad mi se već često događa i da mi se ljudi javljaju s molbom da nešto objavim, jer “tebe svi prate, tebe svi slušaju” – kroz smijeh priča Renato.

Posebno aktivno, kao uostalom i svi mi koji živimo u ovom gradu, prati razvoj i rast grada. Ljuti ga ta famozna “betonizacija” grada, iako je i sam jedan od onih koji će manjim problemom smatrati gradnju zgrada, a puno većim nedostatak jasnog plana u toj priči. Međutim, baš su ga sve te promjene koje se događaju posljednjih godina dovelo do ideje koja će svoje uprizorenje dobiti tijekom lipnja.

– Od 7. lipnja, tijekom VG Festa, bit će postavljena izložba fotografija pod nazivom “Velika Gorica – Nekad i sad”. U samom nazivu sadržana je i cijela ideja izložbe, budući da mi je želja bila prikazati sve promjene koje su se posljednjih desetljeća događale u našem gradu. Od jednog običnog sela, što je Velika Gorica bila tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, došli smo do ovoga što imamo dana, ozbiljnoga grada, urbane sredine u kojoj je jako lijepo živjeti. Ideja mi je bila prikazati taj razvoj grada kroz fotografije istih gradskih lokacija u nekim prošlim vremenima i danas, kroz što će ljudi lakše moći shvatiti koliko je ta promjena doista velika i značajna – kaže Renato i dodaje:

– Živim u gradu, živim ovaj grad, godinama pratim sve promjene koje se događaju, nije ni neobično da se kroz sve to rodila ideja…

A nakon što se ideja rodila, trebalo je napraviti i drugi korak. Glogovčan je znao kome se obratiti.

– Otišao sam s tom svojom vizijom izložbe u velikogoričku Turističku zajednicu, u kojoj su rado preuzeli kompletnu organizaciju na sebe Moja je ideja da se izložba postavi u Tuđmanovu parku, počevši od “stotke”, odnosno od trešnje ispred kafića, pa uz stazu prema vodotornju s obje strane. Bit će tu 20 fotografija najpoznatijih gradskih lokacija, od “osmog marta”, odnosno Zvonimirove ulice, preko Tržnog centra, benzinske pumpe, zgrade Gradske uprave i lokacije na kojoj je McDonald’s, pa sve do Pučkog otvorenih učilišta i još nekih lokacija koje najbolje opisuju naš grad – približava nam ideju Renato.

Svaka fotografija bit će tako podijeljena u dva dijela; na gornjem će biti crno-bijela varijanta s prikazom kako je određena lokacija izgledala u prošlosti, a na donjem Renatova fotografija iste lokacije danas. Sve skupa bit će i interaktivno, jer na svakoj od tih fotografija naći će se QR kod koji će voditi na stranicu istog naziva kao izložba.

– Želio sam kroz to uključiti i sugrađane u cijelu ovu priču, jer na toj stranici moći će se ostaviti komentar, možda i podijeliti neku svoju priču o toj lokaciji. Tu sam živio, tu sam se zaljubio, tu mi je bus pobjegao… Znači, da dobijemo gradske priče iz prve ruke.

Fotografije će biti velikog formata, metar puta 70 centimetara, i sve će biti vodootporne, pa mi kiša u ta tri ili četiri tjedna neće moći ništa. Međutim, svejedno će tu biti opasnosti koje prijete…

– Budući da noću neće biti čuvara, a uvijek postoji mogućnosti da se fotografijama nešto dogodi, svake večeri ću ih spremati u skladište, pa ih ujutro opet vraćati na mjesto. Bit će malo više posla oko svega toga, ali čini se da je to jedino moguće rješenje – otkriva Renato.

A dok priča, dok nabraja planove i otkriva motive, praktički iz svake rečenice izbija privrženost prema svome gradu, neskrivena ljubav prema mjestu u kojem se formirao, ali i gradu u kojem nije rođen.

– Rodom sam iz Koprivnice, tamo sam i proveo prve godine života, sve dok se s roditeljima nismo preselili u Zagreb. Iz tog dijela djetinjstva pamtim česte selidbe, budući da smo živjeli kao podstanari prvo ispod Rebra, kasnije i na Cmroku, pa na Trešnjevci… Samim time, često sam mijenjao i škole, pa sam do dolaska u Veliku Goricu promijenio čak četiri osnovne škole!

Početkom osamdesetih obitelj Glogovčan konačno se skućila onako kako je to mali Renato želio.

– Kad smo kupili stan u Velikoj Gorici, u tadašnjem 8. martu, u crvenoj osmerokatnici, rekao sam roditeljima: “Ja više nigdje ne idem. Vi se selite gdje god želite, ali ja se odavde ne mičem!” Ispalo je da sam bio u pravu, jer nikad se više nisam maknuo iz ovoga grada – prisjeća se te 1981. godine Renato.

Kad je stigao u Veliku Goricu, a se opet vratimo na ključni dio ove priče, okruživao ga je bitno drukčiji grad.

– Kad smo prvi put dolazili, od Velike Mlake do Gorice vodio je makadamski put. Betonac u Cvjetnom bio je jezero, a na mjestu srednje škole bila su polja kukuruza i jedna trošna kućica, iako mi neki stariji sugrađani sad tvrde da ta kućica nije postojala… Manja crvena zgrada odmah pokraj, žuta do nje i smeđa osmerokatnica tek su se gradili, a sve ostalo su bili voćnjaci, vrtovi i zapuštene livade. Pamtim i legendarni Puky shop, na mjestu gdje je danas Zagrebačka banka i ljekarna – nabraja Renato, koji na jedno pitanje vezano uz gradsku svakodnevicu ipak nije znao odgovoriti.

– Gdje je centar Gorice? I svugdje i nigdje – kaže na ovu uvijek aktualnu temu.

– Mi nemamo pravi centar grada, a kad bih morao nešto odabrati, rekao bih da je to potez robna kuća – tuđmanac. Iako, imamo ja dobru ideju za centar grada – kaže Gradsko oko, pa otkriva svoju viziju i ideju za rješenje problema.

– ZET-ova garaža, plus Vegos World i kuća pokraj Scotcha, zajedno s dvorištem iza. Doda li se i parkiralište iza ZET-ove garaže, to bi se moglo pretvoriti u jedan lijepi gradski trg. Par lokala, parkić, šetalište… Vjerujem da je to najbolje moguće rješenje. A najgore bi bilo da na mjestu Vegos stvarno nikne još jedna zgrada, kao što je najavljeno.

Ova objava Renato zvani Gradsko Oko: ‘Ja živim Veliku Goricu! I pripremam vam izložbu…’ se prvi puta pojavila na cityportal.hr.