Nakon prva tri mjeseca nogometne avanture u dalekom Azerbajdžanu, na nešto manje od tri tisuće kilometara udaljenosti od Velike Gorice, Saša Sabljak krajem svibnja vratio se kući. Malo je predahnuo, uživao u obiteljskom okruženju, vidio se s prijateljima, pa posljednjih nekoliko dana proveo u Poreču, na odmoru s povodom. Kći Luana igrala je za U-13 ekipu Udarnika na državnoj završnici, a tata Sale sa suprugom i mlađom kćerkicom Monom bio je potpora s tribina.

– Koliko sam se odmorio u Poreču, toliko sam se i umorio. Dosta intenzivno se sve to proživljavao kad si roditelj, pogotovo kad je tvoje dijete uključeno u nekakvu situaciju, bez obzira bio to faul, nagrada za najbolju igračicu ili nešto treće. Naravno da to emotivno doživljavaš, iako ja pokušavam gledati to što realnije i objektivnije. Kad gledam druge roditelje, mislim da sam čak i prilično objektivan – sa smiješkom kaže Sabljak.

Upućeni kažu da je Luana vrlo talentirana rukometašica, ali tata Saša u tom smislu ne ulazi u velike rasprave.

– Realno, ne mogu ocijeniti koliko je dobra. Nemam toliko iskustva u rukometu, pa je mogu eventualno uspoređivati s drugim curama njezinih godina, barem po nekim elementima. Mogu reći da ima nešto, a koliko daleko će dogurati, to ćemo vidjeti. Puno mi je važnije da se bavi sportom, da se razvija i u socijalnom i u fizičkom smislu. To će joj sigurno pomoći, a sve ostalo je na njoj. Zvali su je i u odbojku, prepoznali su u njoj potencijal, ali ona je odabrala rukomet, a mi je u tome podupiremo.

Svaki mogući trenutak, pa tako i tu državnu završnicu u Poreču, koristi kako bi bio s obitelji, budući da je od početka ožujka doista jako daleko od kuće. Pomoćnik je Krunoslavu Renduliću, s kojim je radio i u Gorici, i u mostarskom Zrinjskom.

– Ukazala se ta prilika, Kruno me zvao i pitao bi li išli u klub koji se zove Sabah, koji je prošle sezone bio drugi u njihovom prvenstvu, igrao Europu… Otišli smo tamo na razgovore na tri dana, lijepo su nas primili i ugostili, ispitali sve živo, a saznali smo da su se jako dobro i raspitali o svima nama na nekoliko strana. Par dana kasnije poslali su ugovor, Rendulić je sve dogovorio za cijeli stožer i od početka ožujka smo se preselili u Azerbajdžan – počinje priču o azerbajdžanskim danima Sale.

– Smjestili su nas u Baku, glavni grad, a to je, najkraće rečeno, svjetski grad. Klub je iz Masazira, gradića nekih 25 kilometara od Bakua, tako da putujemo svaki dan na treninge. Na prvu možda ne zvuči kao neka udaljenost, ali kakve su tamo gužve po cestama, to je nemoguće. To su ceste sa pet-šest traka, ubacivanja na silu, trube rade stalno, svi se guraju, mašu rukama ulijeću… Pravi istočnjački način vožnje, ali već smo se uhodali. Kad je tako, kad je sve uobičajno, treba nam i do sat vremena do treninga, a ponekad i puno više od toga – prepričava Sabljak, pa se okreće nogometu.

– Kad smo došli, bili smo šesti na tablici. Malo prije toga bili smo i osmi, a mi smo ih preuzeli za zadnjih 11 utakmica prvenstva. I završili smo na trećemu mjestu, idemo u drugo pretkolo Konferencijske lige – sažeo je za početak sve u tri rečenice, pa nastavio malo detaljnije:

– Super smo krenuli, povezali dvije pobjede, ali odmah smo primijetili da momčad nije spremna, da ima velikih problema u fizičkom smislu. Taman smo to krenuli malo dizati, da bi nakon dvije pobjede povezali dva poraza. U tom trenutku nismo znali gdje smo, kako se postaviti, ali polovili smo to nekako i slijedile su četiri vezane pobjede. Međutim, s te četiri pobjede nismo se maknuli s mjesta, jer i ostali konkurenti u borbi za Europu su sve dobivali. Prva sljedeća utakmica bila je gostovanje kod zadnje Gabale, tu smo se ispromašivali, igrali s igračem manje i na kraju izgubili, da bi nakon toga pobijedili izravnoga konkurenta i u zadnje kolo ušli s pobjedom kao jedinom opcijom.

Protivnik u toj zadnjoj utakmici bio je Neftči, jedan od najpoznatijih azerbajdžanskih klubova.

– Neftči je tamo nešto kao Hajduk kod nas, klub s ogromnom tradicijom i velikom kvalitetom, vojskom navijača, a mi smo igrali u gostima. Svi skupa živjeli smo za tu utakmicu, taktički i fizički smo se fenomenalno pripremili, odradili sjajnu utakmicu, a gol odluke zabili smo u 86. minuti. Nakon toga je došlo i do nekakve gužve, dobili smo tri crvena, oni jedan, pa još i devet minuta nadoknade… Kad je sudac konačno svirao kraj, nastala je totalna euforija, ogromno oduševljenje i emotivno slavlje. Mlad je to klub, osnovan 2017. godine, i za njih je ovo strašan uspjeh.

Bivši trener Gorice Rendulić i legenda Gorice Sabljak u rukama imaju vrlo zanimljivu škvadru, skupljenu sa svih strana svijeta.

– Pravilo je da u svakom trenutku moraš na terenu imati najmanje četiri domaća igrača. I nisu Azeri loši, dapače, iako su na trenutke i malo nonšalantni, pa ih se treba držati pod kontrolom. Od stranaca, imamo dva Španjolca, dva Marokanca, dva Nigerijca, jednog igrača iz BiH, jednoga Gruzijca, jednog Brazilca, jednog Ukrajinca, jednog Jamajčanina na posudbi iz Dinamo Kijeva, a tu je i Alžirac Ishak Belfodil, bivši igrač Hoffenheima, milanskog Intera, Parme… Pitanje je hoće li nam on ostati, ali ako ostane, fizički ćemo ga morati dovesti u red. Sve u svemu, u kadru je osam reprezentativaca, jedna vrlo dobra momčad.

Za toliko stranaca čovjeku zatreba i poneki prevoditelj…

– Imamo dva prevoditelja. Jedan prevodi arapski, jer imamo nekoliko igrača s toga govornog područja, a drugi priča španjolski, portugalski, ruski, engleski… Jedan trener isto priča ruski i engleski, prevodi i on, drugi također, tako da je sve skupa u početku bilo dosta kaotično. Naviknuti smo mi na svlačionice s puno stranaca, ali s dva prevoditelja nismo nikad radili. Kad Kruno drži sastanak ili analizu, kaže što želi, pa malo zastane, a onda krenu njih trojica prevoditi praktički u isti glas, zna to zvučati kao da si na placu, u početku me malo i živciralo, ali moraš se naviknuti, to je tako. Svi oni razumiju nogometne stvari na engleskom, tako da se snalazimo.

Bio je tu i jedan reprezentativac Curacaa, zanimljiv krilni igrač, ali i dečko s karakterom kakvi kod Rendulića ne prolaze.

– Shvatili smo da imamo momčad koja posjeduje taj radni moment, da dečki žele napredovati, ali imali smo u tome svemu i problema s disciplinom, pa smo tog jednog igrača i maknuli iz momčadi, što nam je puno donijelo u smislu atmosfere. Nevjerojatno je kako se ponašao, od propitkivanja zašto se njega mijenja, do glupiranja sa čačkalicom u ustima pred trenerom, svađanja sa suigračima… Te se stvari možda i istrpe ako ti igrač daje 20 golova po sezoni, ali s ovim to nije bilo slučaj. Trenira s naušnicama, kažeš mu da makne, on drugi dan opet dođe, pa mu opet kažeš… Čovjek dođe na trening sa satom na ruci, a kad mu nešto kažeš, postavlja se kao da je iznad svih. I nije bilo druge nego da ga pošaljemo u drugu momčad.

Sve skupa, pa i taj detalj, dovelo je do konačnog uspjeha. I do produžetka suradnje.

– Kad smo došli, potpisali smo ugovor do kraja sljedeće sezone. Završili smo sezonu uspješno i nastavljamo posao. Igračima nije bilo lako, promijenila su se tri stožera ove sezone, što cijeli uspjeh čini još većim. Igrači su vidjeli da se mogu nositi sa svima ako su spremni i zdravi – govori Sabljak, koji je zatim dobio zadatak i usporediti azerbajdžansku ligu s HNL-om.

– Liga po intenzitetu igre uopće ne zaostaje za hrvatskom ligom, čak je možda i bolja u tom smislu, ali razlika je u tome što je u Hrvatskoj više tehnički i taktički obučenijih igrača. Ali ukupno gledajući, ne zaostaju oni previše za HNL-om. Ne znam koliko sam tu objektivan, ali mislim da bi se Sabah mogao boriti za sredinu tablice u HNL-u. Qarabag je tu daleko iznad svih, igrali su i četvrtfinale Europske lige ove sezone, dobro namučili Bayer Leverkusen, a svi ostali su tu negdje. Svatko može dobiti svakoga, sve su to dobre utakmice i ozbiljni protivnici.

U takvom okruženju Saša Sabljak osjeća se jako dobro, pogotovo s obzirom na to da mu je šef ujedno i prijatelj.

– Kruno Rendulić je prije svega sjajan čovjek, ima ogromno iskustvo i kao igrač i kao trener. Prihvaća savjete i sugestije, želi čuti mišljenje, kako vezano uz utakmice, tako i uz treninge, što mi je jako važno. Poznavali smo se i ranije s terena, znali smo igrati jedan protiv drugog, a bolje smo se upoznali radeći zajedno u Gorici – kaže Sabljak.

Rendulića je na klupi Gorice naslijedio Samir Toplak, a na isteku 2022. godine, nakon 13 godina u Gorici, za njim je otišao i Sale.

– Nakon dolaska direktora Brkljače i trenera Sopića u Goricu, meni su se nudile neke druge opcije unutar klupskog sustava, ali baš tad me Kruno, ne znajući za moju situaciju, nazvao i pitao bi li išao s njim u mostarski Zrinjski. S obzirom na sve, prihvatio sam njegov poziv. Na kraju je ispalo super, osvojili smo duplu krunu, igrali smo grupnu fazu Konferencijske lige, napravili povijesni uspjeh, pa u studenom prošle godine otišli iz Zrinjskog. Par mjeseci kasnije otvorila se ta opcija s Azerbajdžanom.

I nisu otišli sami, tu je i još jedan domaći čovjek, a stiže i još jedan…

– Poveli smo sa sobom i kondicijskog trenera Domagoja Perića, a priključit će nam se i analitičar iz Zrinjskog Filip Lekić. Imamo jako velik stožer, još dva pomoćna, dva trenera golmana, još jednog analitičara, dva oružara, četiri fizioterapeuta, dva doktora… Dobro smo se svi skupa ukomponirali, dobro funkcioniramo. Klub ima stadion s jednim pomoćnim i lijepom teretanom, a u izgradnji je i neka vrsta kampa. Kupili su hotel koji preuređuju, na tri etaže, s bazenom i kuhinjom, tu bi bile i sobe za igrače, a to bi otvorilo i puno veće mogućnosti za kvalitetan rad.

Život u Azerbajdžanu izvan nogometa, kaže, nije nimalo loš.

– Živimo svi u blizini, gotovo u pravilu odemo i na ručak zajedno, nalazili smo se i za gledanje utakmica HNL-a ili naše reprezentacije. Ispekli bi si kokice i uživali… Imamo internet, gledamo filmove, ali prije svega radimo, gledamo igrače, protivnike, eventualno odemo malo prošetati, vidjeti grad. Živimo mirno, nemamo neke velike potrebe da stalno idemo negdje. Tamo je i Džemo Mustedanagić, kao i njegov sin Adino, vode školu nogometa, pa se družimo i s njima, a upoznali smo se i s Filipom Ozobićem, koji igra za Neftči, ali i za njihovu reprezentaciju.

Jedini nedostatak, i to ozbiljan, udaljenost je od obitelji.

– Gledaj, čovjek se mora posložiti u glavi. Ako razmišljaš o tome što ti sve fali, sam sebi ćeš biti neprijatelj. Danas je drukčije vrijeme, imaš mobitel, video pozive, udaljenost se tako malo smanji, ali naravno da mi fale moji doma, da jedva čekam doći kući i vidjeti ih.

Naravno, prati i svoju Goricu, navija izdaleka, pa ga pitamo ima li u kadru kolege Rajka Vidovića zanimljivih pojačanja…

– Treba nam jedan vezni koji ima smisla za igru prema naprijed, koji može kreirati i organizirati igru, tako da vam ne moram ni reći na koga ciljam – kazao je Sale nakon što je opisao Juricu Pršira.

– Razmišljali bismo mi i o Krizmaniću, ali situacija je takva da klub nije baš u mogućnosti plaćati neke velike odštete. Prošlo ljeto su dosta potrošili, tako da nemamo baš velike mogućnosti u tom smislu. Uostalom, pitanje je i tko bi od naših, hrvatskih igrača želio doći u Azerbajdžan. Udaljenost je problem, a mnogi su skloni i podcijeniti njihovu ligu. Slično je to kao i s BiH ligom, iako bih rekao da je azerbajdžanska liga bolja od bosanske, pogotovo po intenzitetu igre, ali i po mnogim drugim stvarima. Ima tamo dosta stranaca, kvalitetnih igrača, a ni financije nisu loše. Mislim da su dovoljno dobre za neke naše igrače.

Odmor će trajati još vrlo kratko, kroz desetak dana opet će Sale svoju Veliku Goricu zamijeniti atraktivnim Bakuom, što ne znači da uskoro opet neće doći blizu kuće.

– Doma smo od 26. svibnja, već cijela dva tjedna, ali stalno smo u kontaktu svi mi iz stožera, i formalno i neformalno. Jučer sam baš dečkima slao platu s mora, nekidan je Domagoj poslao palačinke iz Dubrovnika… Bude tu svega. Osim toga, gledamo i igrače, planiramo pripreme, pa smo išli Kruno i ja do Čateža, da vidimo uvjete. Lako je moguće da ćemo tamo i biti u prvom dijelu srpnja – zaključio je Sale.

Ostalo je još samo čuti što kaže na sudbinu Jelačića, koji je ispao iz 4. NL Središte. Do odlaska u Mostar bio je igrač zelenih iz Vukovine, bez njega stvari ne idu jednako dobro.

– Žao mi je što su dečki ispali iz lige, ali ne mora to biti nikakva tragedija. Uživao sam biti dio te priče, a i u Azerbajdžanu znam zaigrati s dečkima na treningu, pogotovo kad ih fali brojčano. Iako, sve manje me kruno koristi – sa smiješkom je svoju priču završio Sale.

Ova objava ‘U Azerbajdžanu imamo dva prevoditelja, cijelu ekipu Hrvata i Europu ispred sebe’ se prvi puta pojavila na cityportal.hr.