Nakon što je 15 godina nosio dres Zagreba, nakon što je prošao Španjolsku, Rusiju, Italiju i Tursku, nakon što je s reprezentacijom proživio sve lijepe, ali i manje lijepe trenutke, nakon što su mu u Istanbulu podigli dres pod svod dvorane, Kruno Simon (39) odlučio je doći u – Samobor! Prijelaznu sezonu odradio je u dresu Cedevite u najvišem rangu hrvatske košarke, a od jeseni prošle godine pridružio se tati Đuri.

– Da, tata je sigurno najvažniji razlog, ali nisam samo zbog njega odlučio doći u Samobor. Tu je i predsjednik kluba Mislav Maroević, jedan vrlo sposoban čovjek, koji je podigao klub i vodi projekt koji mi je u ovoj fazi života i karijere baš po mjeri. Igram košarku, uživam, družim se s tatom… Subotom odemo na kavu, odigramo utakmicu, odemo na klopu poslije toga i imamo super iskorišten dan! – kazao je Kruno gostujući u posljednjem nastavku serijala “Sport Zagrebačke županije”.

Samobor je prošle sezone dogurao do polufinala prvenstva, jednako kao i Gorica, pa ispao od Vrijednosnica Osijek. Ove će sezone, najavljuje Simon mlađi, ambicije ponovno biti vrh tablice.

– Neću sad tu govoriti da nam je imperativ ulazak u Premijer ligu, ali vjerujem da bismo mogli biti u vrhu. Pojačali smo se ovog ljeta, došlo je nekoliko kvalitetnih igrača, a ja ću pomoći koliko mogu. Kaže stari da ću igrati “četvorku”, valjda ću moći – sa smiješkom kaže Kruno.

Bez obzira na godine, bez obzira na nešto manji broj treninga, Simon je u drugom rangu hrvatske košarke klasični – svemirac. Nešto potpuno drugo, posebna razina, što se može pročitati doslovno u svakom kontaktu s loptom. Uostalom, ovdje pričamo o čovjeku koji je dvaput osvajao Euroligu, i to ne baš tako davno. Velika i bogata karijera je iza njega.

– S košarkom sam krenuo u Maksimiru, u kojem je tata u to vrijeme igrao, kratko sam bio i u Zrinjevcu, da bi s 12 godina došao u Zagreb, kod trenera Andreja Tesle. I tu sam ostao sljedećih 15 godina – vratio se Kruno na svoje početke.

Iz tih mlađih dana posebno zvoni jedan detalj…

– Ta moja generacija ’85., u kojoj je bio i Marko Tomas, u svom godištu nikad nije izgubila niti jednu utakmicu! Ni jednu jedinu. Tu ne pričamo samo o hrvatskim okvirima, nego i o turnirima u inozemstvu, na koje smo često išli. Igrali smo mi i sa starijim godištima, znali gubiti i 40-50 razlike, nije da nismo doživljavali poraze, ali u svojoj generaciji smo dominirali.

Ostao je u Zagrebu jako dugo, sve do 27. godine, do trenutka kad je već bilo upitno hoće li ikad otići na višu razinu. Otišao je, za početak u Unicaju iz Malage.

– Tad je Unicaja bila ozbiljan euroligaški klub, trener je bio Jasmin Repeša, i kroz tu sezonu sam puno toga naučio o profesionalizmu u sportu. Trenirali smo mi i u Zagrebu, po dvaput dnevno, ali prije i nakon treninga bi to bila kavica, druženje… A u Španjolskoj sam shvatio što je zapravo svijet vrhunske košarke, tu se svatko bori za sebe, grize u svakom trenutku, a tome se moraš prilagoditi – kaže Simon, koji je ljeto potom preselio u Rusiju.

– Bilo je jako lijepo u Kubanu iz Krasnodara, dvije godine ostao sam tamo, a ostao bih sigurno i puno duže da supruga nije inzistirala da se vratimo negdje u Europu, bliže Zagrebu. I tako smo završili u Olimpiji iz Milana, ponovno kod Jaska Repeše. U gradu koji je super za život, u jako dobrom klubu, bilo je to baš dobro razdoblje, iako rezultati u Euroligi i nisu bili osobiti – prisjeća se Simon.

Sljedeća, najdugotrajnija i najvažnija postaja bila je Istanbul. Anadolu Efes iskoristio je šansu i doveo igrača koji će se u sljedećih pet godina prometnuti u klupsku legendu.

– Trebala su mi tri-četiri mjeseca da se prilagodim na bitno drukčiju sredinu, način života i mentalitet, ali vrlo brzo sam se potpuno udomaćio u Istanbulu. Turci su veliki fanatici kad je sport u pitanju, bilo je tu jako simpatičnih situacija, pogotovo nakon što smo uzeli te dvije Eurolige i dospjeli u središte pažnje. Danas Efes smatram svojim klubom, a Istanbul mi je drugi dom. Kad slijećem na aerodrom u Istanbul, osjećam se kao kad dolazim u Zagreb… Velika je čast što su mi podigli dres pod svod dvorane, i sad se naježim kad se toga sjetim – priznaje Kruno.

Kad se povede priča o reprezentaciji, pogled je danas malo drukčiji.

– Stalno se o toj mojoj generaciji priča kroz neke pamtljive poraze i posrtaje, ali činjenica je da smo mi više-manje stalno bili na rubu borbe za medalju, često i na jednu loptu od polufinala, u Sloveniji 2013. završili smo četvrti… A danas smo zadovoljni što smo bili blizu plasmana na Olimpijske igre. Izbornik Sesar radi sjajan posao, ali radi s onim što ima, a to su tri top igrača i niz onih koji ne mogu raditi razliku na toj razini – zaključio je Simon.

Ova objava Kruno Simon u gostima: Istanbul mi je drugi dom, a u Samoboru imam sve što mi treba… se prvi puta pojavila na cityportal.hr.