Lijepi, prekrasni, najljepši dani ostali su iza obitelji Martin, mame Ivane, tate Damira i seke Mare, koja je možda i najsretnija zbog onoga što se dogodilo ove nedjelje. A dogodila se – Mila! Ivana Martin, nekoć Cvetnić, rodila je drugu kćerkicu, starija seka je presretna, baš kao i tata, proslavljeni hrvatski olimpijac, osvajač tri olimpijske medalje u veslanju, velikan hrvatskog sporta.

“Dragi prijatelji, našim pustolovinama se pridružila malena Mila. Supruga je školski odradila porod zahvaljujući doc. dr. sc. Gordanu Zlopaši i divnoj sestri Renati, koji su nas hrabro vodili kroz cijelu trudnoću, te dr. sc. Trpimiru Goluži i sestri Katici, koji su porod pretvorili u “šetnju parkom”. Hvala svima na prekrasnim željama, vole vas Martini”, objavio je ponosni tata na društvenim mrežama nekoliko dana nakon što smo sjeli uz kavicu u lokalu preko puta njihova velikogoričkog doma.

Tad je iščekivanje bilo u samoj završnici, uzbuđenje je raslo iz dana u dan, i naravno da je najbolja moguća vijest da je sve prošlo dobro. I da je prekrasnoj Mari stigla seka.

– Jedva smo čekali da nam Mila dođe, ali znamo i da će biti zahtjevno u razdoblju pred nama. Ivani nije bilo lako u posljednje vrijeme, općenito joj nije lako sa mnom, pogotovo u razdobljima kad su pripreme ili intenzivni treninzi. Ona stvarno drži i više od tri ćoška kuće, a baš zato i pokušavam uskočiti koliko god mogu, da joj olakšam, pogotovo u razdoblju visoke trudnoće. I inače se podijelimo sa zadacima, pri čemu su moji zadaci sve ono što Ivana ne stigne – sa smiješkom govori tata, suprug i jedan od najboljih svjetskih veslača u posljednjih 15-ak godina.

– Mara je jako aktivna djevojčica, vidjet ćemo kakva će biti seka, ali nemam nikakvih dvojbi da želim cure usmjeriti u sport. Iako, sve nešto razmišljam da im neću dati ni blizu veslanja. Ovo je prekrasan sport, ali težak je to kruh… Ne bih želio da one prolaze sve što sam ja prošao. Da se sport cijeni po litrama prolivenog znoja, mi bismo bili puno ispred nekih drugih sportova. I društveno, i financijski… U Engleskoj i Njemačkoj se veslanje smatra elitnim sportom, to su visoko cijenjeni sportaši, a kod nas je puno toga malo drukčije – ističe Damir, koji je siguran u jedno:

– Nema bolje odgajatelja od sporta! Od tjelesne i zdravstvene kulture do obrazovanja kroz sport, ne postoji bolji način!

Uz obitelj, koja je apsolutno i nedvojbeno na prvome mjestu, sport je zapravo život Damira Martina. Kroz njega je upoznao obje strane medalje, onu pozitivnu kroz dva olimpijska srebra i jednu broncu, kroz još gomilu uspjeha, ali događaju se i trenuci poput onih iz Pariza ovoga ljeta.

09.08.2016., Rio de Janeiro – Olimpijske igre Rio 2016. Veslanje, cetvrtfinale, Damir Martin.
Photo: Igor Kralj/PIXSELL

Damir je stigao na svoje četvrte Igre, s navršenih 36 godina, po četvrtu medalju, idealan scenarij nudio je bajkovitu priču u kojoj jedan poseban sportaš dolazi do zlata, jedine medalje koja mu nedostaje, ali život često ulazi u sukobe s idealnim scenarijima. Dogodilo se to i ovoga puta, kad je Damir u polufinalnoj utrci završio na posljednjem, šestome mjestu.

– Nemam što kriti, nisam to baš lako podnio. Bio sam i tužan, i ljutit na sebe, ali sve je tog dana nekako išlo protiv mene. Čim je krenula utrka, već nakon nekih 500 metara, shvatio sam da neće biti prolaza. Da sam se ja dobro osjećao, s tim zaostatkom ne bih imao problema, ali jednostavno nisam bio pravi. Već nakon tih 500 metara postalo mi je teško, već sam počeo brojati zaveslaje… – analizira Damir s odmakom, dok sjedimo uz kavicu u lokalu preko puta njegova goričkog doma.

– Forma nije bila promašena, siguran sam u to, ali jednostavno se dogodio nedostatak… Ma nedostatak svega! Kad se dogodi takav dan, očekuješ od tijela da te izvuče, a ja u tome ovoga puta nisam uspio. Ostao sam nekako začahuren, utrka je prošla baš bezveze, i zaista sam u tim trenucima bio ljutit na samoga sebe – priznaje naš proslavljeni veslač, posljednjih šest godina Velikogoričanin.

Prihvatili smo ga kao svog u punom smislu tog izraza, što i nije nešto vrijedno posebnog isticanja, budući da nije baš da naš grad vrvi od osvajača olimpijskih medalja. Zato sam i pozorno pratili sve što se događalo oko njega u Parizu, zato nas je malo i rastužila najava da se povlači iz veslanja, koja je emitirana malo nakon utrke polufinala. Međutim, uskoro je stigao demantij, jer Damir je želio reći da neće više biti u disciplini skif, koja se s razlogom zove i “samac”.

– U tim trenucima sam stvarno rekao da mi je dosta veslanja, da mi je dosta svega, što je logično nakon takve utrke. To stvarno nije lijep osjećaj i naravno da u tom trenutku ne želiš nastaviti. Međutim, nakon prospavanih noći sam se malo pribrao i shvatio da definitivno želim nastaviti veslati, ali na neki drukčiji način – pojasnio je ovu priču Damir.

01.08.2024., Pariz, Francuska – XXXIII. Olimpijske igre Pariz 2024. Veslanje, polufinalna utrka samaca, Damir Martin, Hrvatska. Photo: Igor Kralj/PIXSELL

Prije nego što smo se okrenuli budućnosti i planovima koji postoje, još smo se malo vratili na taj dan koji je obilježio pariški nastup.

– Lijepo je iskustvo biti na Olimpijskim igrama, živjeti tih dana u Olimpijskom selu, jer to ima neku posebnu draž, ali što se mene tiče, Pariz je prošao otprilike kao i cijela moja sezona. S puno nestabilnosti, s propadanjima u formi… Prošlu jesen, zimu i proljeće odradio sam fantastično, ali tamo negdje u svibnju krenula je stagnacija iz koje se nisam znao iščupati. Promijenio sam i čamac, na kojeg se nikako nisam uspio prilagoditi do kraja i neka tri mjesta nisam napredovao ni za milimetar, nisam se uopće dizao u formi. Doduše, zadnjih mjesec dana prije Igara bilo je odlično, na Perući smo jako dobro radili i uspio sam se podići, ali nedostajala su mi ta tri mjeseca… – svjestan je Martin.

– Osjećao sam i prije Igara da nisam u idealnom stanju, ali rekao sam si: ‘Ajmo, idem to izvući’. I nisam se loše osjećao, ali ta tri mjeseca su donijela nestabilnost forme, jer kad postoji takva rupa, a stvari se krenu urušavati, uruše se za ozbiljno.

Nije u svemu tome pomogla ni noć uoči utrke.

– U sobama u Olimpijskom selu nije bilo klima i jako sam loše proveo tu noć prije utrke. I onu prije jednako tako, ali tu posebno… Budući da je utrka bila na rasporedu u 9:30 sati, buđenje je bilo već oko 5:15, a po mene je loše krenulo već na doručku. Organizacijski sve skupa nije bilo kako spada, pa tako nisam mogao odraditi svoju rutinu, koja uključuje zobene pahuljice, voće i kavu. To radim cijeli život, tim redom, a tog jutra nije bilo zobenih! Možda nekome zvuči kao sitnica, ali to su moji rituali, koji su mi poremećeni pred najvažniju utrku – ispričao je Damir i nastavio:

– Neplanirano dugo smo i putovali do staze, gotovo sat vremena, a to je najgore što ti se može dogoditi u takvom trenutku. Imaš previše vremena za razmišljanje, gledaš u prazno, vrtiš film je li ti taj doručak štetio, pa sam sebe uvjeravaš da je to samo doručak, ništa posebno, da neće utjecati na performanse… A čovjek tako sam sebi oteža. I još nam, nakon svega, otkažu planirali trening na stazi zbog magle, pa sam mogao samo trčkarati okolo za zagrijavanje. Ništa se nije poklopilo i to se, nažalost, vidjelo na stazi.

Ostao je tako Damir Martin na “samo” tri olimpijske medalje. Dva srebra i jedna bronca na najvećoj mogućoj pozornici nekome drugome bi značilo i ostvarenje svih ambicija, želja i snova, ali gorički zet Damir malo je drukčiji tip…

– Iščekujući nastup u Parizama, najgore mi je bilo kad bi mi netko rekao tu rečenicu: “Baš te briga, ti si svoje napravio, pa da više ništa ne napraviš…” Znam da mi je svatko tko je to izgovorio želio pomoći, imao najbolju namjeru, ali mene je to izluđivalo. Tko god mi je to rekao, koliko god su mi ljudi željeli dobro, išlo mi je na zlo. Nisam želio tu vrstu komforne zone, a posljedično sam počeo biti nekako premiran. A sportaš mora biti gladan rezultata, mora gristi, drukčije ne možeš biti na najvišem nivou – objašnjava Martin.

Na najvišem nivou želi biti i dalje, ali to se sasvim sigurno više neće događati u istoj disciplini. Dosta je bilo života u samoći.

– I tijekom sezone se javljala mogućnost da idem u dvojac na pariće i da izazovem braću Lončarić. U svakom slučaju, da promijenim disciplinu. Ipak, odlučio sam ostati u svom skifu, boriti se do kraja i vidjeti što će to donijeti. Međutim, vukla me ta pomisao da nisam sam na treningu, da imam nekoga na koga se mogu osloniti. Jer, skif je dosta specifičan, kao i svaki individualni sport. Kad je dobro, sve je super, a kad krene nizbrdo… Često to na vrijeme ne prepoznaš, a kad i prepoznaš, nemaš se za koga prihvatiti, da se iščupa, da ti pomogne. Sav taj put moraš prolaziti sam – priča Damir i nastavlja:

– Kako to izgleda na treningu? Ha, imaš sat i pol do dva sam sa sobom u čamcu. Pokraj tebe bruji trenerski čamac, imaš svoje zadatke i ajmo… Kod svakog zaveslaja misliš na tehniku, disanje, intenzitet. Ukratko, vrijeme jako sporo prolazi.

Zbog svega toga, Damir Martin složio je plan koji jako dobro zvuči.

– Ima jedna lijepa grupa dečki do 23 godine, koji su bili na Europskom U-23 prvenstvu, tamo su četverac bez kormilara i dvojac na pariće osvojili srebro. S njima šestoricom ću ići u neke kombinacije. Počet ćemo s dvojcima, a možda formiramo i četverac, pošto prema tome gledaju i Sinković i Lončarići… U četvercu sam veslao sa Sinkovićima i Šainom, gledat ću prema tome, da složimo ekipu s tim mlađim dečkima. Mislim da ćemo svi tako profitirati. Meni će biti puno lakše biti dio ekipe, a njima sigurno mogu pomoći iskustvom, vođenjem, mentoriranjem… – kaže Martin.

– Nije rijetkost da stariji veslači kreću s mlađim generacijama, da ti dečki nisu sami na startu nekih prvih velikih utrka. Puno toga mogu sugerirati, od priprema, zagrijavanja, same utrke… A meni će opet biti gušt ići na treninge. Dosad je uvijek sve bilo isto, sam si sa sobom, a sad će možda netko imati loš dan, pa će izazov biti izvući taj trening. I obrnuto, kad je meni loš dan, potrudit ću se da ga ne upropastim ostalima.

U svemu tome, unatoč ozbiljnim godinama za vrhunski sport, postoji jasna ambicija i želja, smještena u Los Angeles 2028.

– Naravno da ganjam još jedne Olimpijske igre! Mi veslači živimo za nastup na Igrama, to je apsolutno najveće natjecanje. Imamo mi i europsko i svjetsko prvenstvo svake godine, ali nakon što sam osjetio čar olimpijske medalje, sve drugo su mi, koliko god to ružnu zvuči, samo usputne regate. Ni u kojoj drugoj situaciji motivacija mi sigurno nije na nivou kao kad su u pitanju Olimpijske igre – priznaje Damir.

Posložio si je naš sugrađanin sve u glavi, zna što želi i kako doći do toga, a to se moglo dogoditi jedino kroz kvalitetan odmor.

– Odmaram se ja i dalje. Do nedavno je to bio pasivni odmor, cijelih mjesec dana odrađivao sam civilne i obiteljske dužnosti, a sad sam opet aktivan, spreman ići dalje!

Usporedno s dolaskom bebe, u obitelji Martin u tijeku su i pripreme za selidbu. Kupili su kuću u Velikoj Gorici, majstori rade punom parom na renovaciji, do kraja godine sve bi i po tom pitanju trebalo biti završeno. A Martini će se i definitivno vezati uz naš grad.

– Velika Gorica je odličan grad. Cijeli život u Hrvatskoj, nakon povratka iz izbjeglištva u Njemačkoj, proveo sam na Knežiji i to mi je kvart po mjeri. I onda dođem u Goricu i shvatim da je to malo veća Knežija! Mirno je, ugodno, sve je blizu, ima puno vrtića i škola… Život je, pogotovo za mlade obitelji, jako siguran, a to mi je također iznimno važno. Gdje provodim vrijeme? Pa, uglavnom po dječjim parkovima, tu me se najčešće može sresti – kaže Damir.

A kad ga Goričani sretnu na ulicama, nerijetko i priđu…

– Iznenadili biste se koliko se to često događa. Ljudi me prepoznaju, čestitaju na rezultatima kad ih ima… Često i vidim u pogledima da gledaju je li to taj lik iz novina, a neki me pitaju i “jesi ti onaj Sinković”, ha, ha. Ukratko, Goričani su me stvarno prihvatili kao svog. Jako se dobro osjećam ovdje – kaže Martin, koji bi volio i da su neku potencijalu u našem i njegovu gradu nešto bolje iskorišteni.

– Da, općenito mislim da Velika Gorica nije iskoristila sav svoj potencijal što se sporta tiče. Ima tu kapaciteta i za još veći bazen, i za još sportskih dvorana… Siguran sam da postoji i vizija razvoja u tom smislu, ali zasad, u ovom obliku, potencijal nije iskorišten – vjeruje proslavljeni olimpijac, koji ima i jasan plan što će raditi jednog dana, kad više ne bude aktivan sportaš.

– Ne da bih volio ostati u sportu, nego ću sigurno ostati u sportu. Ne znam gdje točno i na koji način, ali to je svakako plan. Evo, mogu puno toga prenijeti i pomoći bilo kome tko se odluči prihvatiti uređenja Čiča. To može biti još bolji Jarun, u obliku sportsko-rekreativnog centra, sa šetnicom okolo, sadržajima na sve strane… To je i dalje stopirano zbog iskopa, ne znam do kad, ali znam da je Čiče fenomen, jer to je jezero koje se zimi ne smrzava, na njemu se može trenirati cijele godine, što s Jarunom nije slučaj. Jako je blizu grada, lako je dostupno, veže uz sebe okolna sela, puno djece s potencijalom… Šteta je to ne iskoristiti – zaključio je Damir Martin, suprug, otac dvoje djece i institucija hrvatskog sporta.

I, ponosni smo na to, naš sugrađanin!

Ova objava ‘Stigla nam je Mila! Bit će izazovno, ali presretni smo. A ja veslam dalje…’ se prvi puta pojavila na cityportal.hr.