Potpisnik ovih redaka ispratio je svoju suprugu u utorak, 30. rujna, u večernjim satima, na uobičajeno zborno pjevanje u KUD Novo Čiče. A onda je neočekivano dugo čekao da se vrati!

– Naš istaknuti i najstariji član zbora Franjo Janković slavi(o) je 90. rođendan i bilo nam je super. Nazočio je i predsjednik KUD-a Stipo Duvnjak. Treba to doživjeti, neka naš Franjo samo poživi još puno ljeta pjesme i veselja – kazala mi je supruga Ana nakon povratka.

Iduće jutro, pak, nenadana posjeta Đure Mesića, autora nedavno objavljene monografije o Novom Čiču.

– Mato, znaš li da ti je sumještanin Franjo već proslavio 90. rođendan, a eno ga doma još tulumari?! Idemo ga posjetiti! – predložio je Đuro, a takav prijedlog se ne odbija.

I zaista, Franju smo zatekli na njegovu ranču kako vani timari svoju ljubimicu mica macu.

Bio je tu i sin Damir, nasmijan mu i gostoljubiv.

– Tata, stigli su gosti i čestitari. Idemo u kuću, ajde pričaj malo o svojih 90…

Nakon što smo ljubezno odbili “jednu ljutu”, Franjo je, bistrog i veselog pogleda te jasne misli, krenuo kronološki.

– Od majke Ane i oca Stjepana, rođen sam 30. rujna 1935. u mjestu Vranovci nedaleko Slavonskog Broda. Rano sam ostao bez roditelja i već 1947. godine morao sam preseliti u Požegu u internat, odnosno đački dom. Tri godine kasnije nova destinacija bio je Slavonski Brod, gdje sam 1953. godine u poznatom poduzeću “Đuro Đaković” završio školu za kovinotokara i tu ostao raditi devet godina – otkrio je kao iz rukava Franjo na početku razgovora, bez ikakvih dodatnih pisanih pomagala.

Mladi majstor Franjo zaposlio se u “Đuri Đakoviću” i ondje proveo devet godina prije odlaska u Zagreb

Svaka čast, svjedoči to i iduća super precizna rečenica!

– U Zagreb sam se preselio 15. svibnja 1962. i zaposlio se u MEBI, tvornici mjernih instrumenata u Fijanovoj ulici. Sedam godina kasnije, 1969., imali smo integraciju s OKI-jem. Tri godine radio sam i u Njemačkoj, a u mirovini sam od 1. ožujka 1991. godine – govorio je vrlo precizno o svojem radnom vijeku još uvijek vitalni Franjo.

Cijeli radni vijek proveo je uz strojeve, a ni danas mu nije problem navratiti do radionice i stati za tokarilicu…

Slavljenik nije zaboravio ni svoju obitelj.

– Oženio sam suprugu Mariju daleke 1961. godine, a svadba je bilo u Vinkovcima. Odgojili smo sina Damira i kćerku Željku. Imam četvero unučadi i šestero praunučadi. U Novom Čiču smo od 1994. godine i živimo na Zavrtnici 67. Kuću smo gradili više godina i sretni smo ovdje. Imamo određen mir, a osima pjevanja u KUD-u uživam šetajući i drugim aktivnostima. U lijepoj uspomeni su mi i dani provedeni u Velikoj Gorici, na Visokom Brijegu, od 1975. do odlaska u Novo Čiče 19 godina kasnije – prisjeća se samozatajni gospodin Janković.

Zanimalo nas je čime se još bavio kroz život.

– U rodnim Vranovcima bio sam član nogometnog kluba koji se tada zvao Bratstvo. Bilo je u mladim danima i ribičije, a dok sam živio u Zagrebu djelovao sam kao član Uprave boksačkog kluba Metalac. I evo me sad u KUD-u Novo Čiče, prošao sam put od boksa do pjevača – uz smiješak će naš slavljenik, koji ima i jedan mali svakodnevni ritual.

– Žlica kestenova meda, a zatim jedna rakija! To je obavezno, svako jutro. Ali ne dvije, samo jedna rakijica – šarmantno otkriva Franjo.

A kako je proteklo slavlje povodom rođendana kojeg bi većina nas itekaka voljela doživjeti?

– Slavilo se u krugu obitelji, rodbine iz Slavonskog Broda te prijatelja iz Novog Čiča i okolice, uz iće i piće, pjesmu i ples. Bila je živa glazba, a lijepo i svečano bilo je i u društvu mojih prijateljica i prijatelja sa zbora KUD-a Novo Čiče – zaključio je vitalni 90-godišnji Franjo Janković za City portal.

Na kraju, i mi sa City portala pridružujemo se čestitarima i najljepšim mogućim željama Franji Jankoviću!

Ova objava ‘Tek mi je 90! Iza mene ostale su i sreće i tuge, a najvažniji u životu su – red i rad!’ se prvi puta pojavila na cityportal.hr.