U svome dvorištu, u srcu svoga Buševca, dočekao nas je s jednom molbom:

– Ispričat ću vam sve što vas zanima, ali ne bih volio da se od ovoga radi veći cirkus nego što bi trebalo.

Ivan Rožić (83), dobitnik gradske Nagrade za životno djelo, već je u prvome kontaktu puno toga objasnio. Skroman je to čovjek, iznimno vitalan, mudar u skladu s godinama, ali kad je u pitanju njegov kraj i pisanje o njemu, s energijom kakva se ne viđa često kod ljudi u devetom desetljeću života.

– Naravno da sam ponosan, da mi je drago što ljudi očito vide i priznaju ono što sam radio. Ali iskreno, koliko god sam ponosan i zadovoljan, nisam bio sklon tome da budem nagrađen, jer ipak sam u godinama kad mi odgovara mir. Tu je moja obitelj, djeca, unuci i praunuci, a iz takvog komfora teško je izaći. Znao sam se u danima prije dodjele i probuditi noću i pitati se je li mi sve to trebalo, sva ta strka oko nagrade… Ali dobro, i to je prošlo – kaže gospon Rožić sa smiješkom.

Nekoliko puta se i ranijih godina spominjalo Ivana Rožića kao potencijalnog dobitnika najprestižnije gradske nagrade, sad se to i dogodilo, pa je ostalo jedino doznati zašto je i kako, čemu zahvaljujući, do toga došlo. Korak po korak…

– Apsolutno sam zadovoljan svojim životom! I više nego što sam možda mogao očekivati. Napisao sam neke knjige zbog kojih sam stvarno sretan što postoje – kaže Rožić uvodno.

Dok razgovaramo, na stolu ispred nas su knjige s velikom važnošću za povijest našega kraja. Naslovi sve govore o tematici, o interesima: Povijest Plemenite općine turopoljske, Rječnik buševskoga govora, Ogranak seljačke sloge Buševec, Rodoslovlja buševskih obitelji, Buševec…

– Pišem otkad sam otišao u mirovinu, a “klik” se dogodio nakon što sam pročitao knjigu povjesničarke Nade Klaić “Medvedgrad i njegovi gospodari”. Shvativši koliko tu postoji neistina, koliko je povijest našega kraja zapravo nepoznata i neistražena, odlučio sam se pozabaviti tom tematikom. I danas sam, moram to reći, jako sretan zbog svega što sam stvorio – priča gospon Ivan.

Po obrazovanju je germanist i anglist, za svoga radnog vijeka radio je kao nastavnik, prevoditelj, socijalni i konzularni radnik, ali ispalo je da je i vrlo talentiran povjesničar. Iako, bilo je tu i sreće…

– Naš sumještanin Ivan Kos je nakon odlaska u mirovinu valjda 30-ak godina sjedio u Državnom arhivu, Sveučilišnoj knjižnici i nadbiskupskom arhivu te popisivao knjige rođenih, ostavinske i diobene rasprave svih buševskih obitelji, kao i druge dokumente. Nakon što je umro, svi ti papiri ostali su u kutijama, nitko za njih nije ni znao, sve dok se njegovi nasljednici nisu selili. Nećak gospodina Kosa sve je to spremio u svoj podrum i tamo je stajalo sve dok ga nisam pitao, znajući povijest njegove obitelji, ima li možda kakvih zapisa ili papira. Kad je izvadio sve te kutije, odmah mi je bilo jasno koliko je to dragocjena građa! – prepričava Rožić.

Na temelju tih dokumenata nastalo je “Rodoslovlje buševskih obitelji”, povijesni zapis kakav nema vjerojatno niti jedno mjesto ili selo u Hrvatskoj. Nižu se tu obiteljska stabla, svatko može pronaći svoju obiteljsku liniju, a ne treba ni napominjati da dominiraju Rožići, Katulići, Robići, Detelići…

– Iz tih dokumenata nastala je i knjiga “Povijest Buševca”, a puno toga sam koristio i za “Povijest Plemenite općine turopoljske”. To je moje životno djelo. Sve drugo bilo je zabava, i dramska sekcija i sve ostalo. Ovo je ono što ostaje!

Na sličnom tragu neumorni Ivan Rožić juri i dalje, jer već u veljači ili ožujku izaći će njegov “Zbornik turopoljskog plemstva”, u kojem je obrađeno oko 900 obitelji iz našega kraja, a sve je krenulo iz zaključka da se o Plemenitoj općini turopoljskoj premalo zna.

– Postoji ogromna arhiva, najveća nakon dubrovačke, a dobar dio toga nitko nikad nije taknuo. Ne znam zašto, jer Plemenita općina turopoljska bila je jedna nevjerojatna pojava, samouprava i autonomija koja je trajala praktički od dolaska Hrvata na ova područja pa sve do 1947. godine. U početku su to bile župe, Turovo Polje i ostale, ali najstariji zapisi su iz 1225. godine, koji kažu da je jedan rod Turopoljaca bio uzdignut u rang plemića. Od tad postoji kontinuirana povijest, uz kraće prekide, sve do 1947., kad je ukinuta i kad joj je oduzeta imovina – u dahu govori Rožić, koji će sugovorniku sat povijesti priuštiti onako usput, s impresivnom lakoćom i užitkom.

– U turopoljskom plemstvu bili su Jelačići i Drašković, ali i Alapići, koje su izbacili nakon mjesec dana jer je Gašpar Alapić odmah krenuo u sječu šuma, a bez župana se to nije smjelo – počinje priča.

– Inače, Gašpar Alapić i Nikola Šubić Zrinski bili su vršnjaci i rođaci. Alapići su bili u Vukovini, a u Lukavcu je bio Nikola Šubić Zrinski, kojeg smo jedva izbacili iz dvorca. Želio je da svi Turopoljci budu njegovi kmetovi! Šubić Zrinski je u turopoljskoj povijesti pravi negativac, zna se i da je kod goričke crkve objesio desetoricu Turopoljaca koji mu nisu željeli predati svoje imanje! Doslovno se vodio rat, a na kraju je presuda bila u korist Turopoljaca. On je morao napustiti dvorac, što nije želio, a pristao je tek nakon dogovora s kraljem da će dobiti grad Čakovec. Ono što je ostalo iza njega u zapisima se naziva “ruševina grada Lukavca”. To znači da je taj bezobraznik je srušio grad prije nego što ga je napustio! – strastveno nas podučava Rožić.

Ivan Rožić počeo je pisati tek nakon odlaska u mirovinu, ali njegov opus brzo je rastao, a rast će i dalje…

Ponešto povijesti pamti i osobno, jer Ivan se rodio 1942. godine, u nekim potpuno drukčijim vremenima.

– Koliko se Buševec promijenio? Toliko da imam osjećaj da živim tisuću godina. U doba kad sam kretao u školu, nismo imali ni struje, po cijele dane radilo se na polju i sa stokom… Živjelo se na način na koji se valjda živjelo i prije 500 godina. Otac mi je bio krojač, tad je još funkcionirao i nekakav oblik naturalne privrede, pa su ljudi hlače ili kaput plaćali svinjetinom, jabukama ili nečim trećim. Kod nas je tako uvijek bilo svega..

Već pedesetih godina u selu je izgrađen Društveni dom, gledali su se i filmovi, a sve više je bilo i obrtnika.

– Bili smo relativno blizu i Velikoj Gorici i Zagrebu, bio je gust i promet prema Sisku, koji se tad razvijao kao veliki industrijski centar… Uvijek su tu bile gostionice, imali smo i četiri krojača, postolara, kovača, kolara, remenare, mlinare… Sve što je čovjeku trebalo, moglo se nabaviti u selu – pamti djetinjstvo Rožić.

Osnovnu školu dovršio je u Velikoj Gorici, a zatim upisao gimnaziju u Zagrebu. A tu se i definitivno zaljubio u kazalište.

– Škola je bila u Muzjeu Mimara, a preko puta je bio HNK. Nakon škole bismo redovno išli na predstave, gledali smo ih s galerije stajanje, i tih sam godina pogledao doslovno kompletan repretoar HNK – govori Rožić.

S kazalištem se susreo još kao dječak u svom selu, prvu ulogio dobio je kao desetogodišnjak, a po završetku studija preuzeo je režiju u Ogranku.

– Uvijek sam kao djeca gledali probe i predstave u selu, a imali smo što i vidjeti. Gotovo je nevjerojatno, primjerice, da je buševečko kazalište 1939., u samo jednoj godini, izvelo osam cjelovečernjih predstava?! Kako su uspjeli sve to uvježbati, pripremiti… E, to mi nije jasno.

Stvarale su se i u njegovoj režiji pamtljive i važne predstave, uključujući i “Hamleta” na kajkavskom, a sve to događalo se u slobodno vrijeme. Radni vijek Ivan Rožić je započeo kao nastavnik engleskog u Vukovini, sve do odlaska u – Njemačku.

– Pojavio se oglas kojim traže socijalne radnike za posao u Njemačkoj i odlučio sam se prijaviti. Dobio sam posao i počeo raditi u socijalnoj službi koja se brinula o stranim radnicima u Njemačkoj, a moj zadatak su bili jugoslavenski radnici. Preselili smo se u Düsseldorf, kći je tad imala godinu dana, tamo se rodio i sin, a ostali smo sljedeće četiri godine. Kako je kćer trebala krenuti u školu, morali smo odlučiti ostajemo li tamo ili se vraćamo. I vratili smo se. Napravili smo kuću na zemlji moga tasta, a ja sam pronašao novi posao. Savez sindikata bio je dužan pobrinuti se za nas koji se vraćamo iz Njemačke, a taman se otvorilo mjesto u mirovinskom osiguranju. Trebali su prevoditelja za naše radnike u Njemačkoj i komunikaciju s njemačkim službama.

Novi zaokret, ujedno i novi odlazak u inozemstvo, na red je došao 1992. godine, u ratno doba.

– Nakon što je Hrvatska postala samostalna, znao sam da će se ukazati potreba za ljudima u diplomatskim predstavništvima u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj i odlučio sam se raspitati postoji li potreba za nekim poput mene u Ministarstvu vanjskih poslova. Poslao sam otvorenu molbu, a tek naknadno sam saznao da je deset dana ranije raspisan natječaj baš za ta radna mjesta. Na kraju sam dobio posao i završio u Bonnu. Bili smo jedino konzularno predstavništvo za Njemačku, Švicarsku i Austriju, papiri su dolazili u vrećama i odlazili za Zagreb u kamionima…

U nastavku diplomatske karijere, koja je potrajala sve do mirovine, radio je Ivan Rožić i u konzularnim predstavništvima u Bonnu, Beču, Bernu, Los Angelesu, odrađivao važne poslove, proživio puno toga… A opet:

– Bio sam posvuda, ali Buševec je uvijek ostao centar mog svijeta. I ako me pitate kako je danas živjeti u Buševcu, reći ću da je super! Jako sam zadovoljan. Imamo svoj mir, imamo izvrsnu kazališnu dvoranu, redovne predstave, imamo i novi vatrogasni dom, imamo i šahovski klub, koji vode moja braća Zlatko i Marijan… – kaže za kraj gospon Rožić.

Neumorni gospon Rožić, jer uskoro mu, kaže, izlazi nova knjiga…

Ova objava Povjesničar iz inata: ‘Životno djelo u zaboravljenim kutijama iz podruma!’ se prvi puta pojavila na cityportal.hr.