Prvog dana svibnja 1970. godine, ostalo je zapisano, s emitiranjem je krenuo novoosnovani Radio Velika Gorica. Ili, u skraćenoj verziji, RVG. Povijesni zapisi ne govore na čiju je točno ideju pokrenuta lokalna radio postaja, ali zna se da je priča krenula u okviru Narodnog sveučilišta Juraj Kokot, na čijem je čelu u to doba bio legendarni Josip Matanović. Smješten u potkrovlju Narodnog sveučilišta, čija je bio radna jedinica, RVG je krenuo tiho i skromno…

U počecima se sve svodilo na nekoliko sati programa dnevno, pri čemu je trebalo paziti – kako hodaš! Priče iz tog vremena, naime, kažu da je potkrovlje “Kokota” bilo u takvom stanju da su daske pod nogama škripale, a vibracije od hodanja dovodile su do ispadanja ploča s gramofona. Bili su to uvjeti relativno prihvatljivi za radijsku postaju veličine i značaja RVG-a u to vrijeme, jer radilo se o klasičnoj lokalnoj postaji, koja je slijedila sve tradicionalne zakonitosti.

I bilo je tako sve do prve polovice osamdesetih godina, kad se počela kreirati legenda o “onom” RVG-u. Slavnom, čuvenom, cijenjenom i poštovanom radiju, koji je prije i više od svega bio – slušan. A bio je slušan zato što je bio ispred svog vremena.

– Rast popularnosti RVG-a krenuo je u vrijeme kad je pokrenut noćni program. U to vrijeme u večernjim satima radijske postaje nisu imale program, a na Hrvatskom radiju svirala je uglavnom klasična glazba, a RVG je krenuo s nekom vrstom radijskog tuluma koji je trajao od 21 sad do dva iza ponoći. Taj format ljudima se izuzetno svidio, noćni program RVG-a brzo je postao veliki hit – provodi nas kroz ovu priču Zdenko Sovina, bivši direktor RVG-a, koji je između 1987. i 1999. godine bio aktivno uključen u sve što se događalo.

Nevjerojatan broj važnih ljudi prošlo je kroz svijet RVG-a svih tih godina, od Jure Hrvačića, Borivoja Zimonje, Bore Kokana, Elizabete Gojan, kasnije i Zlatka Turkalja, Trpimira Vickovića, u još kasnijoj fazi i Dalibora Petka… U svakom ovakvom nabrajanju, s obzirom na količinu zaslužnih, nemoguće je nekoga ne propustiti, pa ćemo tu negdje i stati, a svi ti ljudi koji su bili uključeni u ovu priču stvarali su radio koji je imao otprilike milijun svojih posebnosti.

Već u prvoj polovici osamdesetih ukinuti su formati poput “želja i pozdrava”, budući da je odluka bila da se krene u urbanijem smjeru. Uključivalo je to puštanje glazbe koja se baš i nije mogla čuti na drugim radijskim postajama, puno pažnje posvećivalo se mladima, a sve to davalo je ozbiljne rezultate po pitanju slušanosti.

– U to vrijeme radili smo jako ozbiljan posao. Ljudi su prolazili edukacije, govorne vježbe… Bila je to ozbiljna firma, strašno puno se ulagalo u zaposlenike, koji su na neki način kroz rad na radiju dobivali i cjeloživotno obrazovanje. Ali opet kažem, radilo se jako puno, čak bih rekao da nigdje u životu nisam vidio radnu etiku kakva je vladala na RVG-u u tim danima. Bili smo uspješni, ali nije to došlo samo od sebe, iza toga je stajalo jako puno rada. Vodilo se računa o svakoj sitnici, mogućnost za pogrešku bila je svedena na minimum – prisjeća se Sovina.

Budući da je postojao samo jedan studio, a program je kretao od 12 sati, svi prilozi koji su se emitirali morali su biti završeni do podne, budući da se nakon toga više nije moglo u studio.

– Sve što se događalo nakon toga, u poslijepodnevnim satima, emitirali smo sa “uhera”, uređaja koji je bio težak više od deset kilograma, pa ga nije bilo baš jednostavno ni nositi na teren. Međutim, ništa od toga nama nije bilo problem, jer raditi na RVG-u u tim je godinama bila stvar prestiža. Da, rekao bih da su ljudi koji su radili na radiju u to vrijeme bili face u gradu – prepričava Zdenko Sovina i dodaje:

– Pamtim da se u to prvo vrijeme reklame nisu snimale, nego su se čitale izravno u eter. RVG je bio poseban i po tome što je bio jedan od prvih radija koji su omogućili reklamiranje malim obrtnicima, buticima, mesnicama, frizerima… Kasnije su se reklame počele i snimati, a s vremenom smo uveli i “dramatizirajuće reklame”, odnosno reklame u kojima bi se glumilo.

Novi važan “poguranac” po pitanju popularnosti i značaja RVG-a došao je početkom devedesetih godina, kad je osmišljena još jedna promjena koja je u to doba predstavljala čistu avangardu. RVG je, naime, krenuo sa cjelodnevnim programom. I tu je negdje nastala ona čuvena krilatica, koja je glasila: “RVG – od Mađarske do mora!”

– Da, zaista smo se čuli od Mađarske do mora, a starije generacije prisjetit će se i kako je do toga došlo… Naime, nakon što je napravljen drugi, a zatim i treći studio, stvorili su se uvjeti da krenemo s programom 24 sata na dan. Budući da su ostale lokalne radijske postaje, iz cijele Hrvatske, i dalje ostale na programu od nekoliko sati na dan, a već se krenulo s umrežavanjem, u razdobljima u kojima nisu imali svoj, reemitirali su naš program. I tako je ispalo da nas se doslovno moglo čuti u gotovo cijeloj Hrvatskoj – objašnjava Sovina.

U toj prvoj polovici devedesetih u Hrvatskoj je bjesnio rat, ali iz perspektive RVG-a bilo je to zlatno doba. Vrijeme kad se RVG kao brend definitivno etablirao, vrijeme u kojem je stvar prestiža bila pojaviti se u eteru, na prepoznatljivoj frekvenciji 94,9.

– Neven Kepeski i Boro Kokan imali su glazbenu emisiju “Veliki vrisak”, u kojoj su svoje prve svirke imali i bendovi kao što su Psihomodo pop i mnogi drugi, a glazbom se na svoj način bavio i Zlatko Turkalj Turki, koji je imao emisiju “Music Pub”. I to su samo neke od brojnih emisija koje su se emitirale i bile jako slušane. Imao sam i ja svoju emisiju “M o M”, odnosno mladi o mladima, u kojoj sam se bavio raznim temama, od supkulture, preko kontracepcije, sve do toga gdje se izlazi, što se sluša… – pamti Sovina i dodaje:

– U goste su nam dolazile sve najveće zvijezde na ovim prostorima. Konkretno, meni je u emisiji bio Goran Bregović! Koga god si nazvao, odmah bi pristao doći gostovati kod nas. Ne pretjerujem kad kažem da je bilo važnije gostovati na RVG-u nego na HTV-u…

Uz sve ostalo, bile su tu i sportske minute, kojima se također bavio Boro Kokan. Okupio je oko sebe i neke nove klince sklone sportu, a među njima i tadašnjega košarkaša Darka Ćopića.

– Došao sam na RVG 1993., u sklopu sportske emisije “Svlačionica”, koja je išla jako dugo. Uh, to je bilo posebno vrijeme… – prisjeća se Ćopić.

– Mogu stvarno potvrditi da nije bilo lakšeg zadatka nego nagovoriti bilo koga od poznatih da dođe na RVG. Nama su dolazili doslovno svi, tko god bi nam pao napamet, tako da smo u eteru više puta imali Ćiru Blaževića, ali i sve druge najveće sportske zvijezde. Općenito, ljudi po Gorici često bi znali susretati poznate osobe u gradu. I svi su znali gdje ide i zašto je ovdje Zdravko Čolić, dečki iz Prljavaca ili netko treći. Svi su znali da idu na RVG.

A s RVG-a se često i odlazilo, i to na zanimljive destinacije.

– Reklama je u to zlatno vrijeme bilo baš jako puno, na RVG-u su se masovno oglašavale i zagrebačke firme, a sponzori su nas vodili i na razna putovanja. Znalo se tako dogoditi da u istoj večeri imamo moje javljanje iz Bologne, gdje Cibona igra Euroligu, pa onda javljanje iz Maroka, sa nekakvog tenisa, pa još jedno s nogometa… Putovali smo s Dinamom po Europi, osobno sam bio i u Newcastleu i na još nekim gostovanjima u Ligi prvaka, jer svi su željeli da je RVG uz njih – govori Ćopić.

Na RVG-u su u tim godinama kao medijske ličnosti kretali i ljudi poput Barbare Kolar, Trpimira Vickovića Vicka, Davora Dretara Dreleta i brojni drugi, a cijelim sustavom u to je zlatno doba upravljao Juraj Hrvačić. Pamte Velikogoričani i spektakularne koncerte u organizaciji RVG-a, a neka vrsta “labuđeg pjeva” bio je onaj povodom 25 godina radija. Na tri pozornice oko vatrogasnog doma, u koji se radio preselio još na prijelazu sa sedamdesetih na osamdesete, odvijao se party za pamćenje, da bi ubrzo krenuo put prema dolje.

– Sve je krenulo 1994., kad se promijenio Zakon o telekomunikacijama. Do tad su sve lokalne radio stanice bile pod ingerencijom lokalnih samouprava, a od tad to više nije išlo tako. Sve se moralo privatizirati, a Vijeće za telekomunikacije je 1995. raspisalo natječaj za dodjelu frekvencija. Tadašnji RVG se nakon toga raspao na dvije firme, dio ljudi je ostao na RVG-u kao novoj pravnoj osobi, a dio je prešao na Obiteljski radio, novu firmu koju je vodio Juraj Hrvačić – prepričava Sovina.

Krenula se u tom procesu regulirati snaga signala, RVG kao lokalna postaja više nije imao toliki domet, a samim time smanjilo se i tržište. Resursi su tako prebačeni na Obiteljski radio, iz kojeg je uskoro nastao i Narodni radio, a RVG je ostao u drugom planu. Na istoj frekvenciji, na čuvenih 94,9, ali zapravo je frekvencija bila i jedino što je ostalo iz tih slavnih dana. Imao je RVG svoje svijetle trenutke i u godinama koje su slijedile, jer funkcionirao je sve do 2012. godine, ali nije to više bilo – to. I ostala je legenda o “onom” RVG-u…

Nostalgična je i romantična ova priča, a nostalgija i romantika jedino su nam i preostali u ovim novim vremenima. Potpuno drukčijim vremenima u svakom smislu, kako u radijskom, tako i svakom drugom. A opet, bilo bi sjajno da se nekako, na neki način, kakav god, oživi tradicija radija koji je predstavljao simbol grada…

Ova objava Legenda o RVG-u: ‘I najveće zvijezde radije su dolazile k nama nego na HRT…’ se prvi puta pojavila na cityportal.hr.