Bolje da izumre selo nego običaji. Naši stari često izgovaraju ovu rečenicu, i s tugom promatraju kako je sve manje sela, ali nažalost i običaja koji se štuju i prenose s koljena na koljeno. Ali s radošću ih se prisjećaju, i onaj sjaj u oku koji imaju kada vam govore o tome kako je to nekada bilo, jednostavno treba doživjeti. Poželite se vratiti, ne tako puno godina unatrag, i osjetiti tu radost kad se imalo malo, a imalo se – sve.

Bili smo u Kosnici. Naselju na samoj granici grada Velike Gorice i Zagreba. U svoj dom primila nas je devedesetogodišnja Jelica Caganić, baka koja pamti puno toga i nije sretna što je danas od svega toga ostalo malo, rekli bismo, gotovo ništa.

Kako je na Badnjak  post, doznali smo kako je na taj dan Jeličina baka kuhala suhe šljive, namrvila kukuruzni kruh i pekla mlince. Kako bi danas djeca reagirala da im ponudite isto?

I poslovi su tada bili smanjeni na ono osnovno, drva su pripremljena na vrijeme da ih se ne mora nositi, hranila se samo stoka, a ono što je vrlo zanimljivo, nije se “glancala” kuća da se sve sjaji kao danas, naprotiv, uopće se nije čistila, ni posuđe se nije pralo. Naravno da smo pitali zašto? A odgovor je posve logičan “Majka Božja je rodila, sad se kuća ne čisti.”

Veselo je bilo za Božićne blagdane, djeca su bila posebno sretna jer “bumo jeli gibanicu, meso, nije bilo kao danas. Sad to sve nije ništa, sad je propalo sve.” – kaže baka Jelica.

Na Badnji dan štovala se tradicija, domaćin je u kuću ulazio sa slamom, te uputio ove riječi: “Daj nam Bog picekov, racekov, telekov, pajcekov, puno zdrave dječice, mira i blagoslova ovoj kući!”

Uslijedila je molitva i prigodna pjesma, nakon čega je domaćin rasprostro slamu po kući, a njegov ulazak označavao je dolazak Božića, slama je bila za veselje djece, a tu se spavalo na Božić, Štefanje i Ivanje.

Na stolu se nalazio kruh, krvavice, gibanica i vino, a u zdjelama je bilo raznih vrsta žita kako bi nagodinu polje bolje rodilo.

Ono čemu se djeca danas itekako vesele je ukrašavanje božićnog drvca, ali najviše zbog darova kojih ih ujutro dočekaju ispod njega, nekada nije bilo šarenila i raskoši kuglica i lampica, drvce je ukrašavano bombonima, ponekom jabukom i orasima, a darova nije bilo. I kako nam kaže naša sugovornica jedva se čekalo da se drvce raskiti kako bi djeca podijelila bombone. Kaže ponekad je poskrivečki znala ukrasti poneki, pa je dobila “špotanciju” zašto je to učinila prije reda. Ono što vjerojatno niste znali je to da su drvce nekad ukrašavali muškarci zajedno s djecom, osim onih koji nisu bili raspoloženi pa su i taj dio posla prepustili ženama.

Za polnoćku se uvijek biralo ono najbolje što se imalo za odjenuti, ali na polnoćku su išli oni koji su htjeli, tko nije ostao je doma, vodio brigu da topla kuća dočeka one koji su otišli. Crkva je bila prepuna, nije bilo mjesta za kleknuti, bilo je pjesme i veselja, a srce se rascvalo kao ruža u proljeće, kaže naša sugovornica. Po povratku kući, obitelj se okupila oko stola, jelo se kiselo zelje i krvavice. Tko je htio pjevao je božićne pjesme, a ostali su se valjali po slami. Sa stola se nisu bacale mrvice, čuvale su se i davale kokošima.

Galerija fotografija:

BOŽIĆ U KOSNICI

1 of 13