Nogometni dani ponosa i slave za mjesto Turopolje bili su pedesetih godina prošlog stoljeća. Tražeći informacije o davno minulim danima, najprije smo pokucali na vrata 69-godišnjem Ivanu Golubiću Refi u Turopolju koji je i danas gotovo na svim utakmicama lokalnog kluba. Rado je Refa ispričao mnogo detalja o nekadašnjem Proleteru, danas Turopolju. Igrao je i Golubić kao lijevi vezni za Proleter ali još i za Polet iz Buševca te Bistru. Ipak, dok se pokušavao prisjetiti dodatnih detalja iz svoje rane mladosti koji su vezani uz Proleter, sinula je Refi sjajna ideja: “Bilo bi najbolje posjetiti mojeg susjeda Franju Katušića rođenog 1933. godine jer je bio predvodnik najbolje generacije u povijesti kluba iz Turopolja i najmjerodavniji je potvrditi ali i dopuniti moju započetu priču o Proleteru. Franjo sigurno može i fotografijama sve dopuniti i argumentirati” – predložio je Refa, mi prihvatili, promjenili lokaciju i pogodili.

Negdašnji centarhalf (danas se to nogometno naziva stoper odnosno branič), još uvijek vitalni 83-godišnjak jasne misli i memorije, uz pripomoć supruge Katice (u braku su 57 godina), prisjetio se mnogih ondašnjih nogometnih zbivanja za knjigu napisati, a mi ćemo iznijeti sažetu verziju. “Mjesto Turopolje pedesetih prošlog stoljeća bilo je u ekspanziji zbog DIP-a Turopolje (drvno industrijsko poduzeće) koje je zapošljavalo oko 800 radnika. Čelnici poduzeća vodili su brigu i o sportskim aktivnostima pa je NK Proleter bio pod patronatom DIP-a. Oformljena je relativno vrlo snažna momčad koja je na primjer igrala protiv Radnika iz Velike Gorice, Sljemena iz Sesveta, Metalca iz Zagreba, Trnja, Trešnjevke, Ponikvi, Regeneracije iz Zaboka, mislim i Elektrostroja.. Jednu sezonu bili smo i u Sisačkom savezu tako da je u Turopolju gostovala i Segesta” – prisjetio se Katušić te nabrojio ondašnje suigrače. “Sjećam se Stanka Štimca Guge, Antuna Crnića (kasnije je igrao za Dinamo iz Zagreba), Josipa Kompesa, Franje Beganovića, Stanka Beganovića, Franje Fabijaneca, Rudolfa Najcera, Branka Karanovića, Nikole Smuda, Milana Horvatovića, Milana Modrića (vratar), Zdenka Trtanja… Jedne sezone trenirao nas je i legendarni Zvonimir Cimermančić ranije igrač Dinama. Svlačionica još nismo imali pa smo se skidali u prostorijama DIP-a, a do igrališta smo pješačili u dresovima. Možda zanimljivost, mi smo već tada bili novčano stimulirani jer smo za pobjedu dobivali dvije tisuće ondašnjih dinara” – kazao je Franjo a pomalo iznenađeno pogledao na upit o lešu na igralištu i visokoj ogradi od dasaka oko kompletnog nogometnog komleksa koje danas više nema (autor se leša i ograde malo prisjeća iz svoje rane mladosti).

“Neposredno uz igralište je željeznička pruga Zagreb-Velika Gorica-Turopolje-Sisak. Vagonima je dovožen leš kojim smo navozili  teren, a s takvom podlogom su u to vrijeme bila i mnoga igrališta u Zagrebu. Ograda je pak podignuta uz pomoć DIP-a tako da se utakmica mogla pratiti samo uz kupljenu ulaznicu na minijaturnim vratima ulaza. Gledatelja je bilo mnogo više no danas, a to je nekako i razumljivo. Nogomet je tada bio jedna od rijetkih mogućnosti zabave, a bilo je tu i veliko poduzeće u kojem su radili i mnogi igrači pa je bio veliki interes za Proleter” – pamti Katušić. Za primjer, bračni par Franjo i Katica Katušić također su radili u DIP-u. Mora se naglasiti da je gospođa Katica pronašla u svojoj arhivi više crno-bijelih fotografija na kojima je i suprug Franjo te nam nekoliko posudila za korištenje.

“Igrani su tada i vrlo jaki turniri koji su bili izuzetno praćeni pa i putem novina” – kazala je Katica, dugogodišnja predsjednica udruge umirovljenika u Turopolju koja je samoinicijativno preuzela brigu o arhivi supruga. “Imamo dvije kćeri, a unuk Mario Filipović također je nogometaš i danas igrač Turopolja” – dodala je podatak izuzetno gostoljubiva gospođa Katica inače rodom iz Kravarskog. Na kraju negdašnji robusni centarhalf Katušić, koji nikad u 20-godišnjoj karijeri nije bio teže ozlijeđen, poželio je posebno istaknuti utakmice protiv Radnika iz susjedne Velike Gorice. “Bile su to izuzetno motivirajuće utakmice prepune susjedskog naboja i rivalstva. Teško smo izlazili na kraj s Velikogoričanima jer su također bili vrlo kvalitetni ali ipak se sjećam naše pobjede 4:1. Jednom smo vodili 1:0 a onda je “njihov” sudac pred sam kraj izmislio “penal” za Radnik i završilo je na našu veliku žalost 1:1″ – ispričao je nasmijani Franjo aludirajući valjda da su i tada arbitri imali vrlo važnu ulogu u nogometu.