U srijedu 6. travnja su cijenjene i jedine dnevne sportske novine u Hrvatskoj nudile kupon koji je vrijedio kao ulaznica na kup utakmicu Dinamo-Hajduk i to na istočnu tribinu. Spomenuta činjenica odmah je asocirala na neka davno minula vremena kada nisu bili potrebni pozivi na “tekmu” u Maksimir.

Prijatelj i susjed Branko Petrina je sedamdesetih bio odličan lokalni centarfor, danas ima šezdeset i poneku a dobro se sjeća negdašnjih odlazaka na velike derbije Dinama.

“Bio sam još klinac od 11 godina kada smo se ja i dvije godine stariji susjed i prijatelj jedne prekrasne jesenje nedjelje 1963. godine odlučili za avanturu i već u jutarnjim satima krenuli iz Novog Čiča na put u Zagreb vidjeti popodnevni derbi Dinama i Partizana iz Beograda. Automobil su tada imali samo privilegirani a i autobusi su vozili “svake prijestupne godine” tako da se putovanje do Zagreba odužilo a sastojalo se od nekoliko etapa. Najprije se pješačilo tri do četiri kilometra do Gorice. Trebalo je zatim strpljenja dok ne dođe ZET-ov bus kojem je tada početna stanica bila ispred današnjeg muzeja a samo okretište ispred zgrade katastra, gruntovne i suda (Galženice još nije ni bilo). Po dolasku u Zagreb malo se obišao centar grada pa onda pješke do stadiona nabaviti ulaznicu. Kada se i to obavilo bilo je tek oko podneva a derbi je startao u 17 sati. Što sad? Malo u maksimirsku šumu ali još je ostalo puno vremena do ulaska na istočnu tribinu” -prisjećao se Branko pa nastavio priču.

“Sinulo mi je da nedaleko stadiona u stanu žive moji teta Ljubica i striček Vlado pa zašto da ih ne obiđemo a možda i ručak “padne”. Pronašli smo nekako višekatnicu moje rodbine ispred koje je jadan stasiti mladi “gospon” sav uprljan, valjda od ulja i benzina, nešto šarafio oko starog motocikla, mislim onog “švapskog” na tri kotača. Kod rođaka smo fino ugošćeni a onda nam je postavljeno pitanje. “Dinamovci, idete na utakmicu a da li ste ispred zgrade vidjeli i prepoznali gospodina s motorom?” Vidjeli jesmo a prepoznali nismo, bio je naš odgovor. “E moji dinamovci. To vam je Vlatko Marković koji živi ovdje u zgradi i gledat ćete ga kasnije u dresu Dinama”.

U trenu smo se sjurili dolje pred zgradu ali Markovića više nije bilo. Morao se valjda urediti i otići na stadion. Odmah smo zatim i mi krenuli na našu istočnu tribinu. Sjećam se, stadion se napunio da više ni igla ne bi stala. Skupilo se između 50 i 60 tisuća ljudi što je danas teško zamislivo. Navijači Partizana, uglavnom ondašnji vojnici, imali su svoje mjesto na jugoistočnom stajanju koje je u to vrijeme još postojalo kao i stajanje istok. Atmosfera je bila fantastična, bolja možda nego danas na takozvanim ligama petice. Utakmica također. Dinamo je pobijedio 1:0 a jedini pogodak zabio je Željko Perušić na južni gol. Ispred naše istočne tribine imao je loptu i želio nabaciti a felšana buba mara, odlično smo to vidjeli jer smo bili u ravnini, završila je u suprotnim rašljama zaprepaštenog vratara Šoškića.

Na tribinama ludilo za teško opisati! Naš “poznanik” bosanac iz Bugojna Vlatko Marković igrao je i borio se kao lav. U jednom hrabrom skoku Markoviću je razbijena glava ali predaje nije bilo. Glava mu je zamotana u uočljiv bijeli zavoj i tako je neustrašivo odigrao do kraja. Nakon utakmice oduševljene kolone navijača slijevale su se odlazeći na sve strane slaveći i pjevajući. Išlo se uglavnom pješke jer tramvaji su bilo rijetki ali i dupkom puni a ljudi su visjeli na vratima, prozorima i takozvanim pulferima. Nismo ni mi pokušali koristiti javni prijevoz već smo do kolodvora išli pješke. Novi problem bio je ući u bus za Goricu. Putnici stisnuti kao sardele ali i sretni komentirali su “tekmu” i prepričavali svaki detalj.

Odužio se tako i put natrag u Goricu, onda pak pješke još do Čiča tako da je i ponoć već stigla. Presretni ali i umorni jedva smo zaspali a narednih dana samo se derbi prepričavao. Među vršnjacima bili smo “glavni” posebno zbog priče o susretu s Vlatkom Markovićem” -ispričao je Branko Petrina.

Tko bi tada mogao predpostaviti što će se sve u budućnosti dogoditi? Marković je kasnije dogurao i do funkcije predsjednika HNS-a ali danas nažalost više nije među nama. Željko Perušić je pak otišao igrati u Munchen gdje je pronašao svoj drugi dom.