Kad bi se radila idealna postava svih vremena sastavljena od turopoljskih nogometaša, Hrvoja Jančetića bilo bi nemoguće zaobići. Na desnom boku, njegovu užem području djelovanja, Velika Gorica nikad nije imala tako dobrog nogometaša. Prošao je Mađarsku i Grčku, proživljavao nepravde, skupio 146 prvoligaških utakmica, a u zadnjoj fazi karijere vratio se kući. Duboko je zagazio u tridesete, 35 je već na leđima, ali Jana i dalje može.

– Osjetim da su godine tu, sve teže to ide, ali ne dam se. Evo, kad smo nedavno igrali protiv Dinama II, išao sam na malog Brekala i činilo mi se kao da je na motoru, ha, ha. Mali je pravi igrač, uvjeren sam da će imati odličnu karijeru, ali zadovoljan sam kako sam se nosio s njim, iako je to jedan od najvećih talenata u hrvatskom nogometu. I to mi je pokazatelj da još mogu – kaže Jančetić.
Kapetan je Gorice, u posljednje četiri godine doslovno se prometnuo u jednog od klupskih simbola, a dojam je da još nije vrijeme da ga se odrekne. Uostalom, u izboru Sportskih novosti s 35 godina je ušao u najbolju momčad sezone.
– Da, tako su mi rekli dečki u svlačionici, ne pratim ja to baš previše. Ali svejedno je lijepo to čuti, pogotovo u ovim godinama – svjestan je Jana.
Prošla su već gotovo tri desetljeća otkad je započela njegova nogometna priča. S osam godina stigao je u Radnik, ravno s igrališta u kvartu, a talent su ljudi u klubu brzo prepoznali. Veliku je tu ulogu odigrao Željko Plepelić Beli, legenda turopoljskog nogometa i Hrvojev sportski otac u tim ranim godinama.
– Je, on me odveo u Zagreb na selekciju, on je forsirao da idem dalje, da težim nečemu boljem. Ali meni se kao klincu dugo nije išlo iz Radnika. Tu mi je bilo super, cijela moja ekipa sa mnom, Ferenček, Berković, Štefanić, Ćopić, Boske, Senzen… Imao sam priliku otići u Zagreb još kao mlađi pionir, ali nisam htio ni čuti, u Radniku mi je bilo super. I to mi je bila prva pogreška u karijeri – počeo je priču Jančetić.

 

Olić je zvijer, mogao je proći kroz zid

Iza njega je vrlo lijepa karijera, ali logično je da žali što nije napravio i više. U sportu je to tako, za doći na najviši nivo treba se poklopiti apsolutno sve u karijeri. Hrvoju Jančetiću, nažalost, nije se poklapalo. No, krenimo redom… Iz Radnika je ipak otišao u Zagreb, iako nešto kasnije nego što je mogao.
– Bio sam i u Dinamu, šest mjeseci sam trenirao tamo, a igrao za Radnik. Bila je to generacija Drpića, Zahore, Abramović… U svemu tome došao je poziv Zagreba i prihvatio sam. Dočekali su me Ješe, Štrok i to društvo, a sljedećih godinu dana igrao sam po dvije utakmice svaki vikend, za dvije selekcije. I tu sam vidio što sam propuštao u Radniku, tek tad sam shvatio koja je to razlika – prisjeća se Jančetić.
U Kranjčevićevoj je bio sve do one čuvene sezone u kojoj je Cico Kranjčar odveo “pjesnike” do senzacionalnog naslova prvaka Hrvatske. Jančetić je u prvih šest kola te sezone bio na klupi, zatim je otišao na neuspjelu posudbu u egzotični TŠK iz Topolovca, pa se vratio u Zagreb. I do kraja sezone živio uz tu momčad, u kojoj su bili Hasančić, Lovrek, Franja, pa onda i danas trener Gorice Damir Milinović, ali i jedan poseban igrač.

– Ivica Olić je najbolji igrač s kojim sam ikad igrao! Nema dvojbe. Kad je došao u Zagreb, odmah sam shvatio da je taj čovjek ‘zvijer’. Jednostavno je ‘jeo malu djecu’ na terenu. Baš zvijer. Kad bi se skinuo u svlačionici, izgledao je kao da bi mogao kroz zid proći. A tako je nekako i igrao tu sezonu, nitko mu ništa nije mogao. Iz Zagreba je iduće sezone otišao u Dinamo i priču dalje svi znamo. Zna se danas tko je i što je Ivica Olić – sjeća se tih dana Jančetić, kojem je veliki Ola ostao u lijepom sjećanju i izvan terena.
– Jako je dobar dečko, veseljak, pravi zaj…nt.
Nakon Zagreba slijedila je epizoda u Mađarskoj, u prvoligašu Györiju, no to je faza karijere koje se kapetan Gorice baš i ne voli previše prisjećati.
– Iskreno, nije mi baš ostalo u lijepom sjećanju. Mađari su, onako, dosta čudni ljudi. Kako? A ono, vole te zaje… – kratko i efektno objašnjava Jančetić.
Vratio se u Hrvatsku, potpisao za prvoligaša Međimurje, družio se s kasnijim reprezentativcem Tomislavom Dujmovićem i dočekao priliku da opet ode van. Ovaj put spakirao je kofere i sjeo na avion za Grčku. Grad Atena, klub Egaleo.
– U Atenu bih se vratio sutra. Zbog ljudi, načina života, prekrasnoga grada… Ma to je vrh. Samo, otišao sam u krivi klub. U ligi je bilo 16 klubova, da sam otišao u bilo koji od preostalih 15, bilo bi mi super. Ovako… – zastao je Jančetić na trenutak, kao da se zamislio prije nego što je nastavio priču.

 

Grčka tragedija u nogometnoj verziji

– Kad sam odlazio iz Međimurja, došla je ponuda Egalea. Financije nisu bile nešto spektakularne i vagao sam, otići ili ne. Uz nagovor određenih ljudi, čija imena ne želim ni spominjati, ipak sam otišao, uz dogovor da će se raditi sve da mi se s vremenom poprave uvjeti ili da odem u neki drugi klub. Drugim riječima, išao sam u izlog, što mi se svidjelo, jer grčka liga je sjajna – priča Jančetić.
I nije bilo loše, igrao je na odličnim stadionima, protiv sjajnih klubova i fenomenalnih igrača. Ali plan s početka nikako se nije počinjao realizirati.

– S nogometne strane bilo mi je super, ali ništa se nije mijenjalo u financijskom statusu. A shvatio sam da već ulazim u neke godine, bilo mi je 26, 27, u kojima moram presjeći, ići nešto zaraditi ili se posvetiti nečemu drugome. Tri mjeseca sam pokušavao doći do predsjednika kluba, nešto promijeniti, ali nije me htio primiti na sastanak. I odlučio sam otići kući – prepričava Jančetić.
Imao je još jednu šansu za sastanak sa zloglasnim predsjednikom, ali…
– Zadnji dan me zvao da se ipak nađemo, a ja sam iz inata odbio. Danas bih vjerojatno napravio drukčije, možda bi mi ponudio bolje uvjete, novi ugovor, ali jednostavno nisam želio imati posla s takvim čovjekom, nisam želio dozvoliti da netko opet ima moć nada mnom – objašnjava Hrvoje.
No tek tad su krenuli problemi. Godinu dana je Jančetić pokušavao doći do svojih papira, bez kojih ne može igrati ni za jedan klub, izgubio je važnu godinu karijere. A kad su papiri konačno stigli, Jana je otišao u Zaprešić. U Inter, opet prva liga, ali i opet nesreća.
– Igrao sam prvih godinu dana prilično dobro, ali zaustavila me ozljeda. Sjećam se, igrali smo protiv Belupa, nekakav glupi duel s Matom Jajalom i otišli su mi križni ligamenti u koljenu. Oporavljao sam se šest mjeseci, a kad sam se vratio, shvatio sam da operacija uopće nije uspjela. I onda još sedam mjeseci pauze… Ukupno više od godinu dana uopće nisam igrao nogomet i nakon svega sam se našao u situaciji da s 29 godina moram krenuti praktički ispočetka.

 

Kad postanem smiješan, otići ću sam

Igrao je još dvije godine za Inter, odradio ugovor do kraja i vratio se u Goricu, na stadion na kojem je sve i počelo. I tu je, doma, već četvrtu sezonu, praktički cijelo vrijeme s kapetanskom trakom na ruci. Upravo je završila još jedna sezona, Jana ju je odigrao dovoljno dobro da uđe u najbolju momčad prvenstva, a Gorica…
– Kraj sezone dočekali smo mirno i spokojno, a to je zapravo bio i cilj, biti u gornjoj polovici tablice. Zbog uvjeta nismo mogli ciljati prvu ligu i mislim da na kraju možemo biti zadovoljni i mi igrači, i stožer, i vodstvo kluba – kaže Jančetić.
Sjeo je kapetan sa predsjednikom kluba i brzo su se dogovorili.  Pa tek mu je 35…
– Naporno je usklađivati posao i nogomet na ovoj razini, ne znam koliko ću moći. Svaki dan radim od 7.30 do 15.30, nakon toga na trening, vikendom utakmica… Nema baš vremena za regeneraciju, ali nema veze. U ovoj fazi karijere guštam, sad baš uživam u nogometu – kaže Jančetić, svjestan da karijera neće vječno trajati.

– Koliko još? Nemam pojma. Možda tri dana, možda deset dana, a možda i dvije godine. Sve zavisi o tijelu, kako ću se osjećati. Kad shvatim da više ne mogu, kad me Brekalo i ekipa počnu pretrčavati, prvi ću reći ‘hvala lijepa i doviđenja’.
A kad se to jednom dogodi, neće se Jančetić maknuti od nogometa. Prva ideja je postati trener.
– Da, volio bih biti trener, ali nisam siguran jesam li pravi čovjek za takav posao. No treba probati, idem na trenersku akademiju pa što bude – oprezan je Jana.
S gomilom trenera surađivao je tijekom karijere, od svakoga ponešto naučio, a kad mora izabrati najboljeg, dolazi do taktiziranja.
– Gle, ako ne kažem Milinović, bit će problema – nasmijao se Jana, pa smo iz ove igre isključili aktualnog trenera Gorice.
– Ako moram nekoga izdvojiti, to je Ilija Lončarević. On je iskusni vuk, najjači po svim kriterijima. Mi smo se i svađali i grlili i ljubili, ali kad sve zbrojiš, to je jedan jako dobar stručnjak, odličan zapravo, i puno sam naučio od njega.
Naučio je nešto i u Grčkoj, od trenera kojem je teško izgovoriti ime, ali sve to uglavnom želi zaboraviti. – Tom frajeru je bilo važno samo nekome izbiti bubreg ili otkinuti koljeno. A ja nisam takav igrač, pa ne volim ni takve trenere. Frajer je izgledao kao pit bull, a tako je htio i da igramo. Nikad nisam kužio taj njegov nogomet… – sjeća se Jančetić, koji je u to vrijeme, dok je bio u Grčkoj, na terenu išao i na jedno veliko, gigantsko nogometno ime.
– Najbolji igrač protiv kojeg sam ikad igrao? Rivaldo! – ispalio je Jana, kao da je već od ranije imao spreman odgovor na ovo pitanje.

 

Rivaldu je nemoguće uzeti loptu

– Igrao sam protiv njega kad je bio u Olympiacos. Pazi, on je u Grčkoj bio na kraju karijere, a za sve tamo bio je – vanzemaljac. Ne znam uopće kako bi ga opisao, jednostavno klasa. Išao sam i ja na njega izravno. Zapravo, došao sam od njega i odbio se. Znači, on kad dobije loptu, ne gubi je. Njemu doslovno nitko nije mogao uzeti loptu – emotivno prepričava Jančetić i nastavlja:
– Način na koji je on igrao nogomet bio je impresivan. S tim da je tad igrao ‘laganini’, nije bio na svom top nivou. Ne mogu ni zamisliti kako je to izgledalo kad je bio na vrhuncu, u Barceloni ili Milanu…

U istom tom Olympiacosu igrao je i Yaya Toure, također igrač iz samog svjetskog vrha. Tad je, doduše, tek bio na početku karijere.
– Je, bio je klinac, ali kužilo se jako dobro da će biti klasa. Imam i jednu fotografiju doma, ja primam loptu, a on je u pozadini. Tu sliku držim na posebnome mjestu, to je utakmica za pamćenje. Znači, tri kola prije kraja, Olympiacos nas je morao dobiti da bi postao prvak. I na tribinama 40.000 ljudi, ludilo totalno. Izgubili smo 5-1, a nikad neću zaboraviti kako je to zvučalo kad smo primili gol. Dođe ti doslovno da klekneš kad zagrmi, strašno nešto… – opisuje Jančetić.
Danas je pogled prema tribinama kudikamo drukčiji, skromniji, ali doma je ipak najljepše. U klubu iz kojeg je krenuo tamo negdje krajem osamdesetih, u gradu u kojem je već sad neka vrsta lokalne nogometne ikone. I kad bi se radila najbolja momčad svih vremena sastavljena od turopoljskih igrača, Jana bi sigurno u njoj imao mjesta. A bilo je tu velikih imena…
– Mislim da trojicu treba izdvojiti. Andreja Panadića, Dubravka Pavličića i Tomu Butinu. Njih trojica napravili su najveće karijere, otišli najdalje, ali bilo je tu još puno sjajnih igrača. Evo, Željka Župetića ne smijem zaboraviti – nabrajao je Hrvoje dok je k nama za stol sjedala supruga.
Trudna supruga, uskoro će kapetan postati i tata. Možda stigne i nasljednik, neki novi vihor s desnoga boka. Pa će tata imati kome pričati o Rivaldi, Oliću, Yayi Toureu, utakmicama pred 40.000 ljudi… Kad se sve zbroji, ne zvuči nimalo loše.

 

Tko u Grčkoj na vrijeme dođe na posao, dobije bonus

Svega i svačega nudi svijet nogometa, traume nakon ozljeda, teške trenutke, ali i puno toga dobroga. Recimo, nešto se može tu zaraditi.

– Može, ali treba biti pametan. Jesam li ja zadovoljan po tom pitanju? I jesam i nisam. Nisam zato što mislim da sam mogao zaraditi i više, ali sve ove godine živio sam super, puno bolje nego velika većina mojih vršnjaka, proputovao sam svijet i zato mogu biti zadovoljan. Nisam zaradio da se mogu opustiti, nisam bio ni blizu toga, iako se možda moglo i drukčije razviti da su se karte posložile… – žali Jančetić za nekim propuštenim prilikama.
Jedna od njih pojavila se i Grčkoj, koju Hrvoje danas ipak pamti uglavnom po dobrome.
– Oni znaju uživati. Od petog do desetog mjeseca svi su na plaži i guštaju. Kavica, sve opušteno, lagano… Nije ni čudno da su propali, tamo tko dođe na vrijeme na posao, dobije bonus na plaću, ha, ha – priča Jančetić i nastavlja:
– Pravi su mediteranci, znaju živjeti, prvi su kad treba popiti i pojesti. A hrana im je čudo. Jeo sam svinjetinu omotanu nekakvom janjećom ovojnicom, to je nemoguće koliko je fino. Već sam i zaboravio kako se zvalo, ali zato se sjećam saganakija. To je nešto sa škampima, ludilo totalno. Uh, to je život koji bi svakome preporučio.

 

Mama se bavila vođenjem SDP-a, a ja nogometom

Nije Hrvoje od onih koji će skupljati sve članke o sebi, izrezivati ih i čuvati, ali nije ni morao biti. Sve to radila je mama. A ona je političarka, Vesna Fabijančić-Križanić, donedavno predsjednica velikogoričkog SDP-a.
– Kad je tek ušla u politiku, bio sam protiv toga, ali s vremenom sam shvatio da ona to želi i podržao sam je. Uostalom, na mene to nije previše utjecalo. U vrijeme dok je bila aktivna u politici, ja uglavnom nisam ni bio ovdje. Iz daleka sam pratio što radi, iako me politika uopće ne zanima – ističe Hrvoje.
Majka više nije u politici, danas je na funkciji dopredsjednice Državnog izbornog povjerenstva.
– Kažem, podržavao sam je u svemu tome, vidio sam koliko se daje u svoj posao, ali svejedno mi je drago što više nije u politici. Nije to baš lijepo zanimanje, ja se nikad ne bi upuštao u taj svijet. Ja ću radije u sport. Iako, znam, danas sport i politika idu ruku pod ruku…