Najstariji živući gorički brico, 83-godišnji Ladislav Berković zvani Lacko, dobio je želju ponovo uzeti škare u ruke i barem se nakratko vratiti u svoj stari salon na Zagrebačkoj ulici.

Ovo je nekada bilo kultno mjesto okupljanja. Institucija u kojoj se nije samo šišalo i bijalo, već dnevno raspravljalo o goričkoj i državnoj politici te o sportu. Lacko je u detalje znao što se oko njega događa.

„Kada su mušterije došle, ja sam im prepričao naslove novina, a onda su oni počeli čitati i debatirati pred sobom. Diskusija je bila takva da sam ja sve znao kao i oni. To je bilo svakodnevno. Svađe u salonu nije bilo nikada“, priča nam.

Imala je najboljeg učitelja

Nakon što je majstor Lacko prije 26 godina otišao u mirovinu, salon je preuzela  njegova učenica Marjana Stanilović.

„Ja sam postala brico i zavoljela taj posao“. Nije niti čudno jer imala je najboljeg učitelja. Ali dobiti posao kod popularnog brice nije bilo lako. Međutim, ne i odvažnoj mladoj frizerki bez dana prakse.

„Super, uzimam te, veli meni on. Ja mu velim, čujte ja vam ne znam ništa raditi, niti britvu otvoriti. A on odgovara – nema veze, sad ću te ja naučiti delati kak treba. Ja sam mjesec dana lupala britvom i škarama na prazno, kako bi razgibavala zglobove“.

I tako je Marijana počela šišati samo muške glave. Malo po malo, stari je majstor shvatio da je napokon dobio to što je tražio – radnika po svojoj mjeri.

„Ja sam zadovoljan, da nisam bio zadovoljan ne bi radila kod mene“, odlučno će brico.

S radom u salonu zadovoljne su i mušterije. Karlo Robina iz Gorice se odselio u Zagreb, ali i dalje se vjerno vraća u Goricu – na šišanje.

„Nikom drugom ne vjerujem, već su me mnogi zeznuli. Niti njoj doduše ne dam rezati  bradu, ali se šišati dolazim samo njoj. Idem tu dok sam bio kikić. Sada ovdje dolazim iz Zagreba gdje živim s curom“, kaže Karlo, a Manuel dodaje:

„Frizerki vjerujem zato što me uvijek dobro ošiša i zbog toga je ne bih mijenjao“, napomenuo je Manuel Pejak.

‘Mušterije nisu logoraši’

Lacko je od muškaraca nekada pravio prave manekene. Nerviraju ga današnje muške frizure, ali i mnogi kolege frizeri. Poručuje im da svoje mušterije ne smiju šišati kao da su logoraši.

„Za moj pojam to je sramoćenje struke. Tko je nekada bio ošišan kako se danas šiša, svuda okolo s mašinicom, mi smo rekli, tako se šišaju logoraši i vojska“.

Iz njegovog stolca nitko nije mogao ustati, dok mu svaka dlaka nije bila na svome mjestu.

„To je bilo ošišano u milimetar, simetrija frizure. Mušteriju sam narihtal, pogledal u špigl i tak dugo radil dok nije to bilo u redu, da je van izašao kao maneken“.

Propušio u šestoj godini

Svi su znali za Lackove manire i stil šišanja. Niti jedna frizura nije nastajala, a da u ruci nije bila – cigareta. Pušio je kaže, od svoje 6. do 55. godine života.

„I pušil sam i mušteriju sam šišal. Ako je mušterija odmaknula moju cigaretu, uzeo sam njegovu i popušio je do kraja. Takav sam bio pušač“.

Uložio u kuću iako nije njezin vlasnik

Nakon što se preselio s lokacije današnjeg hotela ‘Bijela ruža’, salon u Zagrebačkoj ulici otvorio je 1968. godine, i prije nego što se u kuću doselio njegov vlasnik. Prisjeća se kako je na parceli salona do tada raslo povrće – salata i luk. Radnje ne bi niti bilo da tadašnje gradske vlasti prije izgradnje kuće nisu uvjetovale da ona mora imati dva poslovna prostora, priča nam sin vlasnika, Josip Knapić.

„Gospon Lacko je bio angažiran kod izgradnje kuće jer je njemu bilo u interesu da kuća što prije bude gotova. Pomagao je kod betoniranja deke i pokrivanja kuće. Čak je sam financirao uvođenje struje u kompletan objekt“, kazao je Knapić.

Lacko je u branši poznat kao prvi brico koji je u Gorici uveo takozvanu kare frizuru. Sada uživa u mirovini, prisjeća se starih majstorskih dana i bavi maketarstvom.

Galerija fotografija:

1 of 17