Iza voditeljice tečajeva ‘Svjesne trudnoće’ Marije Čukman stoji 40-ak sretnih mama, sretnih beba i sretnih obitelji. Svoj djeci Marija još pamti ime, a s dijelom majki ostala je i prijateljica. No, to i ne čudi kada znamo da je rođenje djeteta najvažnije životno iskustvo svake obitelji, a upravo taj dio ona prolazi s obiteljima koje joj se obrate.

“To je nešto neprocjenjivo, ne mogu to opisati. Radim ono što istinski volim. Radim i živim svoju strast. Dio sam jednog od najvažnijih trenutaka cijele obitelji. Koliko god sam ja u biti malen dio, zato što na kraju žene same sve naprave, osjećam se jako zahvalno i ispunjeno što, nekim čudom, radim ovo što radim”, rekla je Marija Čukman koja živi u Kravarskom, a jedna je od četiri profesionalne doule u Hrvatskoj.

U prijevodu s grčkog, doula je ‘ona koja služi’. Radi se zapravo o educiranim i iskusnim profesionalkama koje majkama pružaju emocionalnu, fizičku i informativnu podršku prije, tijekom i netom nakon poroda.

“Doula nije pomodna i nije nova, nego se morala izmisliti riječ u današnjem vremenu. Doule su oduvijek postojale. Kada su žene rađale, uz njih su bile dvije vrste žena, čak naše bake koje su živjele na selima to znaju. Jedna je potpora, a druga je ‘primalja’ koja je imala medicinska znanja“, objasnila je Marija Čukman.

U najvećem broju, dolaze joj žene koje žele prirodan porod. Radi se o osobama koje su shvatile da takozvani drip nije obavezan i da majka može birati položaj u kojem želi roditi. Ne mora, kaže Marija, biti konstantno priključena na CTG aparat, pod prejakim svjetlom, gdje ju učestalo pregledavaju ili ispituju.

“Naravno, govorim o situacijama kada je sve u redu s mamom i bebom. Nažalost, većinom su protokoli takvi da se, iz njima poznatih razloga, porod započne na inicijativu liječnika. Često žele ubrzati porod, a kada to rade koriste umjetni oksitocin, takozvani drip, i onda tu sve kreće nizbrdo jer on blokira proizvodnju prirodnog oksitocina, kontrakcije su puno jače, žene kažu i tri do pet puta jače od prirodnih kontrakcija, vrijeme za odmor između kontrakcija je puno manje, mama je pod stresom, dijete je pod stresom“, objašnjava doula Marija.

“Drip najčešće završava time da su bolovi toliko nepodnošljivi da žena traži epiduralnu, iako prirodna porođajna bol nije nepodnošljiva. Nakon toga žena nema osjeta, ne zna što da radi, kako da tiska, pa često dolazi do intervencija kojih ne bi trebalo biti, poput nalijeganja na trbuh, upotrebe vakuuma pri izgonu djeteta, a da bi mogli izvesti takav zahvat – mora se raditi epiziotomija i tako se dogodi ta ‘kaskada intervencija‘”, ispričala je Marija i objasnila zašto je važno da žena zna svoja prava i da ne mora prolaziti kroz porod na ovaj način.

Osim žena koje rađaju prvi put i žele naučiti kako mogu biti aktivne u svom porodu i izabrati što im odgovara, na Marijine tečajeve dolaze i one koje su već rodile.

“Zanimljivo je da one dolaze na tečaj jer imaju traume s prvih poroda. Priznaju da nisu znale da imaju pravo izbora. Tek nakon što bi im se sleglo, taj proces traje i do godinu dana, shvati žena koliko je istrumizirana nakon poroda. Majka koja dođe doma s djetetom je toliko sretna. Kad se euforija smanji i žena sve više vremena provodi sama sa sobom, shvati da prešućuje neke dijelove priča, a to je ono što je jako loše za druge žene jer rijetko koja će reći cijelu priču, ne želi se sama suočiti s traumom. Od tuda ta ‘fama’ da je drip normalan“, ispričala je Marija.

Zbog takvog iskustva ženama kasnije treba dosta vremena da se ponovo odluče imati djecu.

“Ali su sad rekle da će drugačije, ako može. Uvijek ima onaj postotak gdje je potrebna liječnička intervencija, ali on je zaista mali. Zato i imamo medicinu“, napominje Marija Čukman i dodaje:”Teško je slušati te priče. Susrećem se sa ženama koje još uvijek ne žele ostati trudne zbog poroda i koje su znale reći – zašto meni nitko nije rekao da drip nije normalan i zašto meni ni jedna moja prijateljica nije rekla što ti se dogodi kad dobiješ drip“, kaže voditeljica Svjesne trudnoće.

Upravo zato Marija organizira i Pričaonice na kojima žene mogu slobodno govoriti o svojim iskustvima i osvijestiti što im se dogodilo te pomoći drugima. Time se stvara mreža žena koje si međusobno pomažu i ohrabruju se.

“Sva sreća sve više žena traže edukaciju i informacije te svoja prava koja su im prirodno i zakonski dana“, kaže Marija koja nam je ispričala i vlastito iskustvo:“Kad sam ostala trudna prvo je krenulo klasičnim putem jer, kao i kod svake trudnice koja je trudna prvi put, svi te isprepadaju. U tom strahu prestaneš razmišljati o bilo čemu drugome osim o tome što se treba na kojem ginekološkom pregledu obaviti. U jednom trenutku sam rekla da ne želim tako svoju trudnoću živjeti.“

Svoju dvojicu sinova Marija Čukman rodila je u ugodnom i njoj sigurnom okruženju doma, a budući se radilo o prekrasnom iskustvu poželjela ga je prenijeti na što više žena.

Tužna je, kaže, zbog onoga što se događa pri porodima. Često radi sa ženama koje su doživjele traume na porođaju i prije 20 godina.

“I onda osvijeste i druge dijelove te priče. Žene često shvate da su zbog toga i brakovi popucali. Osjećaju nemoć i da su stavljene u poziciju žrtve te ne mogu donositi vlastite odluke. Tu se javlja i osjećaj da nisu dobile ono što su mogle dobiti, a to su žene koje se kasnije više nisu odlučile na djecu. Žene misle da ne mogu roditi svoje dijete i s tom mišlju hodaju cijeli život“, objašnjava Marija.

“Pitajte bilo koju od naših majki, one tako fino šute o svemu tome. Zamislite kako im je bilo, a još su nakon poroda bile razdvojene 24 ili 48 sati od svoje djece. Ništa nisu smjele znati, a u svijetu bolnice su“, kaže Marija.

I zato ona savjetuje budućim majkama da se informiraju.

“Ne govorim ženama što da naprave, nego da se informiraju i same donesu odluku. Pa i ako se odluče na drip i epiduralnu to je OK, ako su same odlučile. Bitno je da se poštuje njihov izbor. Način na koji se osoba rodi, obilježava ostatak života mami, ali i bebi, bez obzira, pričale žene o tome ili ne“, kazala je Marija Čukman.

Puno je načina da si buduća majka olakša trudnoću i porod i svaka od njih trebala bi sama odlučiti za sebe i svoje dijete, bitno je samo da je odluka temeljena na istinitim informacijama.

Na kraju, Marija Čukman kaže:“Bilo bi jako lijepo kad bi se svi mogli rađati u nekim mirnim i prekrasnim uvjetima, u poluzatamnjenoj prostoriji gdje nas neće zaplašiti buka i svjetlo odmah kad se rodimo i gdje će nas majka koja nas je nosila devet mjeseci odmah primiti na svoja prsa. To bi tako trebalo biti. To su stvari kojima su pisane knjige 60-ih godina prošlog stoljeća i pisali su ih muški liječnici. To nije nešto što je sad smišljeno i što je trend i pomodno“.