Goričani od 1992. godine tradicionalno odlaze na zavjetno hodočašće u Mariju Bistricu. Prvo takvo hodočašće pokrenuo je monsinjor Josip Frkin kako bi zahvalio Majci Božjoj što je Veliku Goricu zaštitila od ratnih stradavanja. Među vjernicima, kojih je svake godine sve više, od te je 1992. godine i bračni par Vađon. Sa svojim štapovima, Olga i Antun postali su jedan od zaštitnih znakova hodočašća i dobro poznata lica koja će prepoznati brojni naši sugrađani. U povodu ovogodišnjega, koje kreće u subotu u 5 ujutro iz velikogoričkih župa, ispričali su nam zašto nisu propustili niti jedno hodočaše u Mariju Bistricu.

“Ja imam dva posebna razloga zašto hodam”, započeo je svoju priču Antun Vađon (69): “1989. godine otišao s kumom u Bugojno igrati nogomet, a nakon utakmice na misu. U to vrijeme bilo je već 17 godina kako me boljela kičma, a na toj misi jedva sam stajao i jedva sam čekao da završi. Kada smo krenuli van, prijateljeva žena se probije do svete vode i meni da malo. U tom trenutku čuo sam glas koji kaže – ‘hvalu dajte Gospodinu Bogu vašemu jer dostojno je i pravedno’. Okrenuo sam se prema oltaru, kleknuo i zahvalio Bogu. U tom trenutku osjetio sam kao neki mali plameni anđelak dolazi tu gdje me najviše boljelo i čupa bol. I nikad me poslije više nije zaboljela kičma”, ispričao je Antun koji je preobraćenik postao tek nekoliko godina ranije.

Nakon toga, prije oko šest godina dijagnosticiran mu je rak pluća, a Anton kaže kako upravo vjeri u Boga može zahvaliti što je i dalje živ.

“Kad je doktorica vidjela sliku mojih pluća, nije imala što reći. No, željela me poslati na još jedno snimanje. Do tada već nisam mogao disati i morao sam se puno odmarati. Na dan snimanja pluća, ponovno sam čuo glas i učinio kako mi je rekao. Kad sam nalaz donio doktorici ona je samo rekla ‘to je stvarno čudo božje’. Ništa više nije rekla, nije ni trebala”, ispričao nam je kroz suze Anton Vađon.

Vrlo se dobro sjećaju prvog hodočašća

Na put dug oko 40 kilometara prve je godine otišlo oko 270 Goričana, ali broj se svake godine povećava. Prošle ih je godine, tako, 20 nedostajalo za 2.000.

“Najdojmljiviji trenutak bio je kada su hodočasnici ušli u Šćitarjevo. Počela su zvoniti zvona. I nisu prestala dok i zadnji hodočasnik nije prošao kroz to mjesto. Kako je kolona hodočasnika nakon Šćitarjeva prošla i kroz Rakarje i tamo su počela zvoniti zvona, a isto se dogodilo i dolaskom u Veliku Goricu. U jedno su vrijeme tako zvonila sva tri zvona u isto vrijeme”, prisjeća se Olga tog emotivnog trenutka kada je, iako iscrpljena i umorna, bila sretna što je ispunila zavjet.

Jako ju veseli i što svake godine na putu u Mariju Bistricu susretne i brojne svoje bivše učenike. Njih je, ispričala nam je, kao profesorica tjelesnog odgoja na početku nagrađivala ocjenama, ali i sada, možda i 15 godina nakon osnovnoškolskih dana, ostali su vjerni hodočašću.

Štapove po kojima Antuna i Olgu svi vrlo dobro znaju sa sobom će ponijeti i ove godine. Na njima su, naime, urezane sve godine hodočašća u Mariju Bistricu.

“Jedan naš prijatelj iz Zajednice bračnih susreta iz Međimurja Ivan rekao mi je, nakon što je čuo da svake godine idemo u Mariju Bistricu, da ponesem taj grbavi štap od vrbe i da ću ga se morati svake godine sjetiti jer će me ljudi pitati odakle mi. Nije ni znao koliko je u pravu. Sjetim ga se svake godine bar 20 puta do Marije Bistrice”, ispričao je Antun.

Pripreme za hodočašće

Antun Vađon za pješačenje u Mariju Bistricu priprema se četiri dana laganim trčanjem po kvartu. Nakon toga se odmori i, kaže, bez problema propješači svih 40 kilometara.

“Ići ćemo dokle god budemo mogli, dok nas zdravlje služi, dokle god Gospodin bude htio da mu dolazimo i zahvaljujemo za sve što nam se dogodilo”, priča Antun i poziva i druge da im se priključe:”Postoje deseci ljudi koji pomažu i ako ne možete prevest će vas do Marije Bistrice. Već godinama nam se priključuju taksisti i hvala im. Tu je i Crveni križ ako nekome treba pomoć. Za hodočašće je, kao i za vjeru, potrebna doza hrabrosti i vjere. Ali, ako te srce vuče, dođi, uljepšaj nam hodočašće, bit ćeš rado viđen i primljen”.