Hennie Jooste 2008. godine doselio se u Mičevec zajedno sa suprugom Marijom. Ona je stigla na domaći teren kojeg je napustila s četiri godine, kada su njezini roditelji otišli u svijet trbuhom za kruhom. Afrikancu Henniju trebalo se pak prilagoditi na sasvim drugi mentalitet ljudi, naučiti jezik i dobiti posao.
„Ako me netko pita od kuda si ti, ja mu odgovaram da sam iz Mičevca. Ako je i dalje znatiželjan i propitkuje, kažem mu da sam pravi Afrikanac. Tek tada mi ne vjeruje jer u tom slučaju očekuje crnca, a ja bijele puti kao pravi Turopoljac“, našalio se 42-godišnji Hennie.
‘Samo jednom ljubav pokuca na vrata’
Ljubav na prvi pogled dogodila se 1996. godine na Hennijevom domaćem terenu, u Južnoafričkoj Republici, 70 km južno od Johannesburga, u gradu Vanderbijlpark. Od tada zaljubljeni Afrikanac najviše voli pjesmu Miše Kovača „Samo jednom ljubav pokuca na vrata“. On je doslovce pokucao na Marijina vrata, nakon čega više ništa nije bilo isto.
„Moji roditelji i ja tražili smo drugu kuću. Majka mi je dala četiri-pet adresa iz novina koje sam trebao obići, kako bi odabrali onu koja nam najviše odgovara. Pokucao sam tako na jedna vrata i iza njih je stajala žena mog života. To je bila Marija Radujković, čiji su roditelji iznajmljivali kuću“.
Marija je u Južnoj Africi završila osnovnu, srednju školu i dva fakulteta – Likovnu akademiju i andragogiju, znanost koja se bavi proučavanjem učenja odraslih. Dok je studirala radila je u očevoj tvrtki za proizvodnju nehrđajućeg čelika, nakon čega se zaposlila na akademiji gdje je devet godina predavala likovnu umjetnost.
Njezini roditelji dobro su se snašli u Africi, već ih je u startu čekao solidan posao. Marijin otac preko prijatelja je čuo da Južna Afrika traži ljude različitih struka i kvalifikacija te odmah prima i njihove najbliže članove obitelji. On se kao trgovac zaposlio u željezari na taljenju željeza, dok mu je žena u istoj tvrtki više od 20 godina vozila kran na visini od 35 metara.
„Bilo je muškaraca koji su to mogli raditi, ali oni su izabrali moju mamu jer su smatrali da su žene opreznije. Otac je na početku dobio ugovor na dvije godine, osigurali su nam smještaj, čak su nam u dva navrata platili avionske karte. Po isteku ugovora od dvije godine trebali smo odlučiti hoćemo li ostati u Africi ili vratiti se u Mičevec. Nakon što smo izabrali Južnoafričku Republiku, željezara nam je pomogla da dobijemo stalan boravak u toj zemlji“.
Hennie je završio ekonomski fakultet, nakon čega je radio u očevoj građevinskoj tvrtki. Zatim se zaposlio na Likovnoj akademiji gdje je radila i Marija. Nakon što je država fakultetima uskratila 50 posto financiranja, oboje ostaju bez posla. Novo radno mjesto tako skoro nisu uspjeli pronaći pa su odlučili napustiti Afriku i doseliti se u Hrvatsku, kod nje u Mičevec.
„Moja majka i brat su došli u našu rodnu kuću u Mičevec dvije godine prije nas, nakon što mi je u Južnoj Africi umro tata. Majka bez njega tamo više nije željela biti. Kada smo i mi stigli, Hennie je posao pronašao u roku tri mjeseca“.
Ključna je bila tvrtka za proizvodnju čeličnih nosivih konstrukcija Produkt Bastal u Lazini Čičkoj. Henni kaže kako je tamo dobio priliku života. Suvlasnik tvrtke s kojim je obavio razgovor odlučio mu je dati toliko potreban posao. Naučio je raditi za strojem, pronašao nove prijatelje, a hrvatski počeo sve bolje i bolje govoriti.
U Africi imali ‘glavu u torbi’
Pričaju nam kako u Hrvatskoj imaju manji standard nego u Južnoj Africi, ali znatno veću kvalitetu života. Ljudski je život tamo u svakodnevnoj opasnosti jer agresivnih i naoružanih bandi ima više nego ikad. Ako im je potreban točno određeni tip automobila, vozače zaustavljaju na cesti i oduzimaju im vozilo. Za plijen su spremni i ubiti.
„Činiti razbojništva su nažalost i prisiljeni zbog neimaštine. U crnačkih obitelji ima i po deset članova, a nitko od njih uglavnom ne radi. Područje Johannesburga zadnjih godina naseljavaju doseljenici iz Nigerije i Zambije, koji sa sobom donose veliki kriminal i probleme s drogom. Nakon 7 sati navečer ti ne smiješ biti vani jer riskiraš živu glavu. Osjećaš se kao da si u zatvoru, pogotovo zato jer na vratima i prozorima moraš imati rešetke da bi uopće svoju kuću mogao osigurati“.
S druge strane, posvuda i na samom kućnom pragu ima dosta otrovnih životinja – zmija, škorpiona i pauka. Zanimalo me je kako su onda u tim okolnostima uopće provodili slobodno vrijeme i družili se s drugim ljudima te postoji li npr. kultura ispijanja kave kao i kod nas.
„Što se tiče otrovnih životinja ljudi su educirani pa s tim žive. Druženja nema tijekom radnih dana, vikendom se ljudi sastaju, rade roštilj, ali su još više po restoranima gdje je sigurnije. S druge strane, ovdje u Hrvatskoj su svi u nekoj žurbi dok ne spomeneš kavu, ali za nju uvijek ima vremena. U Južnoj Africi to nije slučaj. A kada je u pitanju vjera, nedjeljom se mi katolici kao i ovdje okupljamo u crkvi“, priča nam Hennie Jooste, za kojeg možemo reći da veliki obožavatelj hrvatske gastronomije. Uživa u sarmi, knedlama, štrudlama i gibanicama. Jedino mu nedostaju posebno dimljene afričke kobasice, kakve se ne mogu nabaviti na našem tržištu.
„Imao sam 20 godina i 85 kilograma kada sam upoznao svoju ženu. U roku godinu dana dobio sam 25 kilograma. Daj Hennie probaj ovo, pa daj probaj ono, a sve je toliko ukusno od hrvatske kuhinje da nisam mogao odoljeti.
Čarobna prostranstva
Mariji kao umjetnici najviše nedostaju velika afrička prostranstva i ceste ‘ravne kao svijeća’. Uživala je u činjenici da je jedno selo od drugog udaljeno minimalno 50 kilometara.
„Zbog toga me nije smetalo da u autu uvijek moraš imati alat za popravak, spremnu rezervnu gumu, kako bi si sam mogao pomoći u slučaju kvara. Ali ta prostranstva su toliko čarobna, da sam ih sa sobom ponijela u brojnim foto albumima“.
U sklopu rodne kuće Marija Radujković Jooste (46) ima atelje Art’ M u kojem je izlaže svoje najdraže umjetničke slike. Pored njega je i učionica gdje održava tečajeve likovnog jezika i pripreme za upis u školu primijenjene umjetnosti. Također, likovni predaje i u velikogoričkom Centru za djecu, mlade i obitelj.
Galerija fotografija: