Turopoljski kraj vrvi raznim legendama o mističnim bićima – vilama,  duhovima, no nekako najviše pažnje izazivaju predaje o coprnicama. Što i ne čudi s obzirom na brojna „vjerovanja“ i knjige koje su napisane o progonu vještica. U svakom selu ima barem jedna priča o ženi za koju se smatralo da je vještica i da se bavila magijom. Postoji predaja iz Pokuplja gdje je vračara bacila zamotuljak preko puta dvorišta pa su ljudima skakale krave po dvorištu i preskakale ogradu, a u zamotuljak je stavila perje, kosu, komad metala i kosti.

Kako je napisao Emilij Laszowski 1914.godine u svom „Progonu vještica u Turopolju“, prva vještica u Turopolju koju su počeli progoniti bila je Ana Kranjica rodom iz Kranjske. Ubrzo nakon nje, čak istog dana, za vraćanje je optuženo 13 žena. Inače, 1733. smatra se godinom najžešćeg progona vještica u Hrvatskoj. Godinu kasnije, u svom iskazu, kad je stavljena na muke, Barbara Vagiček je ispričala kako su se „copernice“ sastajale kod lomničkog križnog drva kod Odre. Osim svjedočanstava mještana, jedan od načina kako su prepoznavali vještice, bio je „vražji pečat“ – madež ili bradavicu koje su smatrali nepobitnim dokazom da je sklopila ugovor s vragom. Neke od njih su oslobođene optužbi, dok su druge osuđene na smrt – odrubljivanjem glave te spaljivanjem na lomači. Progon vještica u Turopolju završen je 1758. godine. Navodno su se vještice okupljale na križanjima za mlade i kvartne noći, pa su se ljudi bojali proći tim mjestima kad je pao mrak, a najveće spravišće coprnica bilo je na staro Jurjevo 23. travnja.

Danas pričama o vješticama najčešće plašimo malu djecu ili ih jednostavno volimo prepričavati jer nas podsjećaju na neka davna, zaboravljena vremena. Nikola Pejak, ljubitelj povijesti i sakupljač starih narodnih priča Turopolja, Posavine, Pokuplja i Vukomeričkih gorica, kaže kako se dosta često susreće s pričama takve tematike, no radi se zapravo o događajima koji su se zbili davno prije.

„Postoje je i danas ljudi koji se bave magijom, a prenosi se po ženskoj lozi u obitelji, mama uči kćer i tako dalje. Vide se nažalost i posljedice u rodoslovnom stablu, teške bolesti, nagle smrti, nesretne obitelji. Ima raznih priča, a jedna od zanimljivijih je o tri coprnice koje su se mazale magičnom masti i onda kroz ključanice ulazile ljudima u podrume i pile vino.“ ispričao je Pejak.

No, postoje li uistinu vještice u 21. stoljeću?

Na Konjskom otoku posjetite kuću coprnice. Foto: Staša Sahman

Dva dana u godini volim biti „coprnica“

Jednu takvu ženu moći ćete vidjeti i ove godine na „Perunfestu“ – festivalu zaboravljenih priča i narodnih predaja koji će se održati u Starom gradu Lukavcu 26. i 27. svibnja. Velikogoričanka Maja Novak prije nekoliko godina sasvim je slučajno postala „coprnica“. Naime, njezin prijatelj Zdenko Bašić, između ostalog autor knjige o vješticama sjeverozapadnog dijela Medvednice i samoborskog kraja „Mjesečeve sjene“, trebao je za festivale animatoricu koja će glumiti upravo coprnicu – i tako se rodila suradnja.

„Za coprnice vele da su stare grde babe pa je i moj kostim u skladu s pričom. Stvarno volim dva dana u godini biti coprnica, jer mogu isprobati letjeti na svim metlama koje se tamo nađu, tako da jedva čekam ovogodišnji Perunfest. Osim djece, ima i odraslih koji me se pomalo boje kad me vide.“

Coprnica Maja imat će i ove godine svoju kućicu na Konjskom otoku gdje ćete i vi moći „zaraditi“ diplomu coprnice, ako točno odgovorite na pitanja koja vam postavi.

„Diplomu mogu svi polagati. Najčešća pitanja koja postavljam: po čemu se prepoznaje vještica? Kad je najveće okupljanje vještica? S čime se skidaju uroci? U koje se vrijeme najbolje leti na metli? Dalje ti neću odavati da možeš i ti doći na ispit“ kaže mi Maja.

Organizatori i za ovo izdanje pripremaju bogat program – od raznih radionica, izložbi, predavanja, scenskih prikaza i slično. Vjerujete li u coprnice ili ne, kraj svibnja rezerviran je za Perunfest.