Šest djevojaka koje su se bavile spašavanjem pasa ujedinile su se u udrugu koja blisko surađuje s velikogoričkim skloništem. Svoje slobodno vrijeme odlučile su posvetiti životinjama, pokušavajući napuštenim psima uljepšati život

Svi znaju za Sigurnu kućicu, velikogoričku udrugu koja pomaže napuštenim životinjama. No tko stoji iza tog projekta, tko to svoje slobodno vrijeme, unatoč svim drugim obvezama, koristi kako bi pomagao onima koji si ne mogu pomoći sami? Sasvim konkretno, njihova imena su Marina Manucci, Barbara Mrklić, Vesna Ožvald, Dalija Zubek, Martina Vujnović i Ana Najcer.  Djevojke su to koje su, svaka za sebe, bile jako aktivne u udomljavanju pasa. Borile su se za ta mala, uplašena bića, a onda su se upoznale, zbližile i odlučile stvari podići na jednu višu razinu.

“Jedno je ipak nastupati kao udruga, a drugo kao pojedinac. Kad nekome kažeš da uplati novac za pse na tvoj račun ili na račun udruge, ipak je drugačije. Kada donacije sjedaju na račun Udruge, sve je transparentno i sve se mora prikazati. Ljudima to ipak daje dozu sigurnosti u današnje vrijeme, kada je dosta nepovjerenja”, napominje jedna od djevojaka.

Ljudi često mijenjaju Sklonište Velika Gorica i Sigurnu kućicu. Cure naglašavaju da je Sklonište gradsko, a Udruga je neprofitna organizacija, financiraju se iz vlastitih sredstava i donacijama. Udruga surađuje sa skloništem, oglašavaju pse, pozivaju na druženja, uzimaju pse iz skloništa i pronalaze im privremeni smještaj.

“Psima je u skloništu dobro kad tek dođu, nakon početnog šoka nastupa zbunjenost, koju onda zamjenjuje osjećaj sreće jer imaju hranu koju su na cesti teško nalazili. No, ubrzo shvate da to nije dom, da je tamo puno drugih pasa i da nemaju pažnju koju bi imali da imaju svoj dom i svoje ljude”, govore.

Sid već šest mjeseci u skloništu čeka svoju priliku

Zna se dogoditi da nakon nekog vremena u skloništu pas počne tonuti, a tu nastupa Sigurna kućica. Ukoliko su u mogućnosti, smještaju ga na privremeni smještaj, a iz privremenog ide u svoj dom, kada ga cure uspiju naći. Izvrsno su raspodijeljene, aktivnosti su svakodnevne, no bitna je organizacija. Logistika, strategija, financije, oglašavanje, fotkanje… Svaka radi nešto. Napominju da je jako važna aktivnost na Facebooku, jer čim ih nema, ljudi zaborave.

“Napušteni psi nemaju nikog drugog, što ako i mi dignemo ruke? Kakve god bile, najbolje smo što oni imaju”, zaključuju cure.
Posebno napominju koliko su zahvalne gradonačelniku Draženu Barišiću i ljudima koji su pripomogli u nastajanju Skloništa.
“Gradu veličine Velike Gorice stvarno je bilo potrebno osnivanje skloništa, a sada ga imamo već godinu dana”, zadovoljno konstatiraju.

U sklonište se može doći radnim danom i vikendom od 11 do 17 sati.
“Ljudi najčešće dolaze vikendom i posjeta je sve više. Znalo se dogoditi da ljudi navrate u prolazu i dogode se takve ljubavi, izljevi emocija…”, govore djevojke.

Vigo, star nešto više od godinu dana, nalazi se u skloništu i također traži dom

Nekako ljudi imaju percepciju da se u skloništu nalaze divlji, bolesni, nesocijalizirani, agresivni psi, a tamo su najdivniji psi, bića s posebnom energijom. Ljudi sve više dolaze s djecom, govoreći kako im žele razviti empatiju prema životinjama.
Dok pričamo, cure nabrajaju probleme s kojima se susreću, metaforično pojašnjavaju da je “teško gasiti požare bez da se otklanja uzrok”. Problem se treba riješiti s neodgovornim vlasnicima pasa. No nije sve u neodgovornosti, ljudima je potrebna i edukacija. Iznenadile su se koliko pozitivno ljudi reagiraju kad čuju koje su im opcije, budući da mnogi ne znaju da se može obaviti sterilizacija i ako vlasnik nema financijskih mogućnosti…
Najgora opcija je imati neželjena legla i ostavljati štence na milost i nemilost. Ta nedužna mala bića, koja osjećaju bol, hladnoću… Bilo bi divno kada bi se sugrađani više uključili, napuštenih pasa ima stalno, a cure sve manje uspijevaju same… Voljele bi, kažu, da Grad provede provjere čipiranja pasa, koje neki gradovi vrlo uspješno provode. Donacija nemaju previše, no cure kažu kako im je i neugodno tražiti novac. Dobro im dođe vreća hrane, igračke za psiće…

“Postoji u skloništu jedan presladak, sve plišance skupi k sebi i ne da ih nikome. Jako je smiješan”, pričaju cure.
Postoje i neka nepisana pravila kod udomljavanja.
“Naravno da se prvo udome mali, čupavi, bijeli psi, no zapravo tu nema pravila. Ako je dobra energija i priča, udomit će se bilo koji”, pozitivne su djevojke.

A dobra energija je ono što povezuje sve njih. I zato se isplati doći u sklonište, podružiti se, možda i pronaći svog četveronožnog prijatelja… Odnosno, kako bi to cure iz Sigurne kućice rekle: Svi i sve za napuštene pse!