Dea Poljaković, koja je u svijetu tetoviranja poznatija kao Dea Wonderink, vlasnica je novootvorenog i istoimenog salona Wonderink tattoo u Velikoj Gorici. Deu crtanje, dizajn i umjetnost zanimaju oduvijek, ali se time počela baviti tek kada je upisala školu za dizajnera unutrašnje arhitekture gdje je i naučila razne tehnike crtanja. Tetoviranje joj se oduvijek sviđalo, ali nije mislila da će se time baviti sve dok se u tu vrstu umjetnosti nije zaljubila prilikom svog prvog tetoviranja. Nakon završetka škole Dea se zaposlila kako bi si priuštila opremu za vježbanje te je 8 mjeseci posvetila samostalnom vježbanju na umjetnoj koži.
“Ogroman šok mi je bio kada su me roditelji pitali hoću li se time baviti u životu. Od samog početka oni su mi najveća podrška, mama je zapravo bila prva osoba koju sam tetovirala. Sjela je, nije znala što će tetovirati, ali rekla je da joj je obitelj najbitnija i tako je tetovirala jednu riječ – Family. Nakon mame, došle su njene kolegice, prijatelji prijatelja i tako se posao počeo širiti.”, rekla je Dea o svojim počecima.
Motivi koje osobito voli raditi su ruže i drugih cvjetni motivi. Teško joj je izdvojiti najdraže radove, ali uživa u izradi geometrijskih i apstraktnih motiva te tetovaža rađenih tehnikom vodenih boja. Isto tako ističe kako je prekrivanje ožiljaka, najčešće suicidalnih, sa umjetnošću jedan od najljepših trenutaka sa kojima se tattoo majstor može susresti.
“Tetovirala sam samu sebe nekoliko puta, iako je dobro ispalo ne preporučam to nikome.”
“Raditi s ljudima je prekrasna stvar, ali ono ima i mana. Odbijam tetovirati osobe koje su izrazito napadne, nerazumne i negativne oko samog tetoviranja. Smatram da tattoo majstor i klijent moraju surađivati od prvog trenutka, a ako to nije slučaj, jednostavno odbijem tetovirati kako bih izbjegla daljnje komplikacije. Također odbijam tetovirati kada se radi o vulgarnim motivima ili zahtjevima koji su neizvedivi.”, kaže Dea.
Govori kako u Hrvatskoj i dalje postoje predrasude oko tetovaža jer su često povezivane s narkomanima i prostitucijom, stoga se i ona sama susreće s ružnim i neugodnim komentarima i pogledima. S druge strane, vidi pozitivnu promjenu u zadnje dvije godine jer sve više mladih i nekolicina starijih doživljavaju tetovaže kao umjetnost.
Zašto voliš raditi svoj posao?
“Ispunjuje me. Najbolja stvar koja ti se može dogoditi je kada hobi pretvoriš u posao. Na poslu si, zarađuješ, trudiš se, ali toliko uživaš u tome da nemaš osjećaj da radiš i nerealno ti je da te ljudi plaćaju za to jer toliko voliš to raditi. Najljepši trenutak je vidjeti osmijeh i zadovoljstvo na klijentovom licu nakon tetoviranja.”