Život leti, juri, daje i uzima, a na kraju i – kako god okreneš – prolazi. I na kraju balade ostaje ono što si radio, ostaje sjećanje na čovjeka kakav si bio, jer trag koji ostaje iza tebe uvijek najbolje govori o tvome liku, djelu i naličju. A Silvio Kranjac, naš dragi Šime, iza sebe je ostavio samo i isključivo dobre priče. I to je, uz sve one silne do kojih je dolazio kao igrač i trener, njegova najveća pobjeda.

Kad smo krenuli riječima oslikavati život Silvija Kranjca, graditi mozaik kroz razgovore s ljudima koji su uz njega živjeli, s njime radili, igrali i trenirali, priča se bez iznimke svodila na jednu riječ – Ljudina. Da, upravo tako, velikim početnim slovom. Legendarni nogometaš Radnika, apsolutni rekorder po broju nastupa za svoj klub, jer nakupio ih je više od 500, pa kasnije uspješan trener brojnih turopoljskih klubova, a u međuvremenu i vrstan majstor, automehaničar kakvih nema puno. I Ljudina. Sve to bio je naš Šime…

Posljednji razgovor vodili smo prije nepunih mjesec dana, povod je bio odlazak Josipa Bobesića s ovoga svijeta, njegova dugogodišnjeg prijatelja. Tugovao je za Bobijem, a i sam je bio svjestan da će se uskoro opet sresti na nekom boljemu mjestu, gore iznad oblaka… Baš tih dana opaka bolest koja ga je napala kao manjem je udarala njegov organizam, bila je to sudačka nadoknada jedne utakmice u kojoj čak ni takav fajter nije imao šanse. A borio se, borio do kraja, do zadnjeg atoma snage. Drukčije, uostalom, nije ni znao.

– Uvijek je Šime, i kao mladi igrač, i poslije kao iskusniji, ali i inače u životu, imao jednu osobinu… Znate, bio je nizak rastom, noge su išle u iks, bio je i malo tromiji, sporiji, ali to je bilo takvo srce, takva borba, takav terijerski pristup… Igrač i čovjek kakvog bi svatko poželio uz sebe, nije ni čudo što je bio najstandardniji igrač Radnika u povijesti – s tugom u glasu govori Vlado Stepanić, dugogodišnji prijatelj, suradnik i kolega.

Naglasak turopoljski, smjer kučanski

Njega smo odabrali za sugovornika u jednoj tužnoj priči o životu i djelu Silvija Kranjca, čovjeka koji je po mnogočemu bio poseban. I koji je živio nogomet do posljednjeg dana. Posljednji put sreli smo se na goričkom stadionu, gore na tribini, došao je pogledati što Gorica može protiv Dinama. Okupila se njegova generacija Radnika, njih 12 vitalnih starih majstora, jedino je Silvio mislima bio negdje drugdje.

– Čovjeka prođe neka ugodna jeza kad vidiš njih 12 na okupu poslije toliko godina. Ipak je prošlo 50 godina otkad sam ih kao klinac gledao na Kolarevoj. I svi su jedri, lijepog i dobrog zdravlja, a na njemu se vidjelo da kopni, nestaje… Tu i tamo je pratio utakmicu, ali većinu vremena misli su mu lutale. Tako je bilo i meni. Manje sam gledao utakmicu, a više prema njemu, što radi i kako se ponaša. To je bila njegova zadnja tekma… – govori Stepanić koji dan nakon što se Silvio pridružio suigračima koji su mu negdje gore pripremali teren.

– Iz te generacije svi su živi osim Belog i Čape, dvojice najvećih mahera, koje je Bog prve pozvao sebi. Valjda se gore slaže neka repka… – dodaje Vlado Stepanić.

foto: arhiva M. Paviša, S. Kranjac

Nažalost, ta je repka dan prije Svih svetih dobila i desnog beka. Čvrstog, pouzdanog, jednog od onih koji bez velikog razmišljanja glavom idu na kopačku. Hrabrog, odvažnog, omiljenog gdje god se pojavio… Još otkad je kao 15-godišnjak iz rodnih Vodica došao u svoje Turopolje. Tih prvih dana je i nastao taj nadimak Šime, jer kako ćeš drukčije zvati malog Dalmoša koji se odjedanput pojavio u srcu Turopolja, konkretno u Kučama. Iako, taj mali Dalmoš brzo je postao Turopoljac, po svim kriterijima. Govor, način razmišljanja, afiniteti, klopa, cuga… Ukratko, teško je pronaći nekoga tko je bio toliki Turopoljac, a da pritom uopće nije bio Turopoljac.

– Gotovo je nevjerojatno koliko se brzo prilagodio ovom kraju. Bilo je ljudi koji su nakon 40 godina u Turopolju i dalje pričali kao onoga dana kad su došli ovdje, a Silvo je stvarno postao Turopoljac. Pričajući s njim, nitko ne bi rekao da je dalmoš. Naglasak ga je ‘odavao’ možda samo u početku, no to je brzo nestalo. Pripomogla je tu i žena, Kučani imaju naglašeni govor, morao se prilagoditi da može živjeti bez prevoditelja – kroz smiješak govori Vlado Stepanić, uz dodatak:

– Po svemu je bio Turopoljac, osim kad bi ga zvao netko njegov od dolje, pa bi u sekundi opet postao Dalmatinac. Ali sve turopoljsko njemu je jako pasalo, doista ne poznajem čovjeka kojeg je Turopolje tako brzo, agresivno i od srca prihvatilo, a i on je uzvraćao istom mjerom.

Pleso, Rakarje i jedan žustri Dalmatinac

Čekao je Silvio utakmicu dvaju svojih klubova, Hajduka i Gorice, spremao se opet doći na tribine, ali sudbina je htjela da nas napusti samo četiri dana uoči te utakmice.

– Je, bio je hajdukovac, volio je Hajduk kao što ga vole svi Dalmatinci, ali ne bih rekao da je baš bio zagriženi navijač. Znate kako se kaže, za Hajduk se ne navija, Hajduk se voli… Tako je bilo i s njim, ali na umjeren način – govori Stepanić.

Njegovi protiv njegovih igrali su bez njega, ali ne može se reći da Silvio nije bio tu. U mislima, u sjećanjima, ali i u onoj minuti šutnje koja je održana njemu u čast. I koja je prekinuta tekstom koji je najbolje opisao ono što je Šime bio.

“Ne sećam se ni jenoga Dalmatinca teri je ovo naše lepo i zeleno Turovo pole zavolel na taj i takov način, s tuliko srca i lubavi, iskreno i spontano – i z dušom i z telom. Ne pametim ni da su ti naši plemeniti Turopolci, još više vrbarci, bilo teroga Dalmoša tak mam prigrlili i zavoleli i zeli ga pod svoje. Baš zato, i dale te i zanavek voli, večito pameti i v srcu nosi tvoje zeleno i plemenito Turopole. Poštovani prijatel Silvo, dragi naš Šime, dragi moj priko, počivaj v miru i v blagoslovu i nek ti bu lefka ova tvoja i naša turopolska gruda…!”

Autor ovih riječi je, pogađate, Vlado Stepanić, a pljesak rasprodanog stadiona rekao je sve. I stavio točku na život i djelo koji ostaju za vječnost. I nije to bio jedini nogometni pozdrav Silviju Kranjcu, gotovo svi turopoljski klubovi na svoj su se način oprostili od legende. I od igrača koji je obilježio povijest turopoljskog i goričkog nogometa na svoj, poseban način.

– Ja sam tad bio dijete, imao sam nekih desetak godina kad je početkom 70-ih harala ta njegova, čuvena generacija Radnika. Bila je to jedna od onih momčadi koje su napamet znali svi gorički nogometni kibici. Deset igrača iz Gorice i okolice, većinom s Plesa i iz Rakarja, plus jedan Dalmatinac. S brojem dva na leđima, uvijek tu, neizostavan u svakoj kombinaciji – prisjeća se Stepanić

Lopta može proći, igrač nikako

Dok se vrte sve te priče iz davnina, anegdote iz nekih drukčijih, po mnogočemu ljepših vremena, nama mlađima gotovo dođe žao što nismo bili dio svega toga. Što nismo imali priliku doživjeti atmosferu stare Kolareve, igrališta u centru grada koje je s godinama pretvoreno u mit.

– Tih se dana znalo kako izgleda nedjelja. Rano ujutro misa, onda predigra Radniku na Kolarevoj oko 9 sati, pa onda seniori Radnika, pa rukometaši… Sve se događalo već do podneva i to je bio protokol koji se nije mogao izbjeći. I, ono što je bio raritet, uvijek oko 400 ljudi na utakmici! Pazite, tad je Gorica bila više puta manja nego danas, ali to je mnogima bio način života – pamti Stepanić.

foto: arhiva M. Paviša, S. Kranjac

Bila je to generacija u kojoj su glavne uloge imali Čapa Mesarić i Beli Plepelić, pa onda još i Mirko Babić, Števek Župetić, Filipančić, Pavela, Mesarić, pa Miro Župetić, Vlado Mirenić… I, s brojem 2 na leđima, Silvio Kranjac.

– Bio je igrač bez puno tehnike, bez velike filozofije, ali s ogromnim srcem. I oštar, britak… Nije mu bila strana ona ‘lopta može proći, igrač ni pod razno…’ Ali kažem, najstandardniji igrač u Radnikovoj povijesti, trajao je više od 15 godina. Mnogi su odlazili, on je ostajao. Zadnjih par utakmica je odigrao sa zetom, Željkom Koškovićem, toliko je dugo trajao. Ma fanatik… – opisuje Kranjca igrača prijatelj Vlado.

Nitko nikad nije prebacio brojku od 500 nastupa za Radnika, nitko osim malog Dalmatinca Šime. A kad je taj dio karijere završio, počeo je onaj trenerski dio. Inficiran nogometom, drugim putem nije ni želio ići. Samo je nastavio dalje, na svoj način, u svom stilu.

– Njegov trenerski opus zapravo je sličan igračkoj priči. Znali smo u vrijeme dok je bio u Udarniku i malo porječkati jer je spadao u kategoriju trenera koja je došla do jednog nivoa i nije bilo previše želje za dodatnom edukacijom, učenjem, nije pratio trendove nego je mislio da ima i drugih načina za doći do rezultata. Ni danas ga ne smatram vrhunskim trenerom i strategom, ali imao je nešto drugo… Ta animacija momčadi, motivacija, život s igračima, dovodio je do toga da niti jedan igrač ne može biti zakinut za bilo što. Što god je trebalo igračima, on je bio tu za njih. I tako je stvarao klapu, znao se s dečkima i podružiti… To je bio njegov način koji je u ono vrijeme prolazio – priča nam Vlado Mirenić, koji je godinama surađivao sa Silvijom kao predsjednik Udarnika.

Gradio svlačionice, kupovao autobuse

Međutim, Silviju Kranjcu nije bilo posebno važno kako se zove mjesto i klub u kojem radi. Stil je uvijek bio isti. Bio je trener u svojim Kučama, napravio je čudo uvođenjem malog seoskog kluba u treću ligu, a radio je i u Gradićima, Buševcu, Lomnici, Lukavcu, Kurilovcu… I gdje god je došao, pričaju nam svjedoci, pokretao je klub. Ne momčad, nego cijeli klub. Energiju i ambiciju koju je nosio sa sobom njegovi suradnici nazivaju čudesnom, pa tako postoji i nekoliko vrlo konkretnih priča.

Kad je došao u Buševec, već prvog dana rekao je da ne može raditi u klubu s takvom svlačionicom. Ali povlačenje nije bilo njegov stil. Već nakon tjedan dana u klub su stigle pločice i majstori, sve je bilo riješeno prije nego što je uopće ušao u bilo kakve rasprave. Nije kod njega bilo hoćeš-nećeš, stvari je rješavao odlučno i konkretno.

Pa onda Gradići… Čovjek je došao tamo i – kupio autobus! Ukazala se prilika, njegov prijatelj povoljno je prodavao autobus i Silvo je angažirao valjda pola sela, izveo cijelu akciju i evo autobusa u Gradićima. Bilo je to negdje u predratno vrijeme, djelovalo je gotovo nestvarno da jedan takav klub ima autobus s kojim se ide na svaku gostujuću utakmicu. Ali Gradići su imali autobus. Zato što su imali Silvija Kranjca…

– Ukratko, bio je pravi motor, pokretač, nije bio u stanju mirovati. Uvijek mi je bilo fascinantno što je, gdje god je došao, u koju god sredinu, njegov odnos bio isti. Nije ga bilo briga je li klub druga, treća, četvrta ili peta liga, uvijek se ponašao jednako – opisuje Kranjca njegov ‘priko’ Stepanić, dodavši još nekoliko važnih rečenica:

– U njegovu vokabularu ‘ne znam’, ‘neću’ i ‘ne mogu’ nije postojalo. Bio je čovjek koji nikad nije dozvolio da ga se za nešto moli, a to znam i iz osobnog iskustva. Recimo, čim čuje da netko ima problem s autom, odmah ga naruči: ‘Sutra u četiri budi kod mene’. I gotovo, nema priče. Čudno je to možda, ali on se valjda tako hranio, imao je potrebu davati sebe ljudima.

foto: arhiva M. Paviša, S. Kranjac

I upravo zato je valjda bio toliko omiljen. U društvu, na terenu, u radioni. Jer, osim što je bio nogometaš i trener, Kranjac je bio i vrhunski majstor. Automehaničar za kojeg nije bilo problema koji se ne može riješiti brzo i efikasno.

– Počeo je radnu karijeru u Taxi remontu, bio je baš vrhunski automehaničar. Ispekao je tamo zanat i bio je jako tražen majstor, ljudi su ga baš cijenili. Kad se njegov otac ustabilio u Poljopreradi, i on je tamo otišao raditi, već od prvih dana bio je na poziciji voditelja voznog parka. I nikad mu vrag nije dao mira, želio je savladati još i ovo, i ovo… Održavao je i njihova postrojenja, bio je katica za sve. Slično kao na terenu – kaže nam Vlado Stepanić.

Bolest je “izdao” jedan roštilj…

Onako bucmast, rumen, sa širokim osmijehom na licu, djelovao je kao čovjek bez mana. Nikad se nije žalio na zdravstvene probleme, nikad ga ništa nije mučilo, doslovno je dao naslućivati da njemu nitko ne može ništa. Godinama je u ruci bio i Marlboro, Šime je bio strastveni pušač sve do prije nekih 15-ak godina.

– Sjećam se tog dana kad sam shvatio da je i on, tako snažan i zdrav, ipak ranjiv. Cijeli dan smo bili u klubu, popušili smo tko zna koliko, da bi njega nakon svega, negdje navečer, uhvatio takav kašalj da je gotovo pao u nesvijest. Desetak dana poslije prestao je pušiti i više nikad nije zapalio cigaretu – pamti Stepanić.

Upozorenje je Silvio shvatio ozbiljno, čuvao se koliko se mogao čuvati čovjek koji je volio društvo, kao i kompletnu turopoljsku gastronomsku ponudu, no početkom ove godine pojavio se nepobjedivi protivnik. I ponovno je sve krenulo, naravno, u klubu. Konkretno, na Udarniku.

U pitanju je bio nekakav roštilj, jedno od brojnih druženja, na kojem se moglo primijetiti da se nešto događa. Da mu ta klopa ne sjeda najbolje, da se muči sa svakim zalogajem, da ni gemišti ne klize onako kako je to bilo inače. Želudac ga ja baš jako mučio i shvatio je da mora otići na pregled. Dijagnoza je bila crna, ružna i grozna, karcinom je već uznapredovao…

Kako to već ide, doktor ga je pokušao utješiti pričom o polipu i priraslicama koje se mogu riješiti, ali svi oko njega znali su da to baš i nije tako. Negdje u rano proljeće i on je to shvatio, ali i prihvatio.

– Baš sam bio sa Dinkom Vulejlijom, mojim Dalmatincem, i on ima karcinom na želucu. Pa kaj je nas dalmoše napalo… – žalio se Silvo.

Borba traje do zadnje sekunde

Ali nije odustajao. Ma kakvi. Borac poput njega nikad ne ide tim putem. Borio se do posljednjeg trenutka, išao na kemoterapije, pregrizao i gubitak kose, pa dobio novu energiju kad je kosa opet počela rasti… Nažalost, ovo je proljeće označilo početak zadnje faze bolesti. Čovjek od stotinu i nešto kilograma počeo je rapidno gubiti na težini, vidjelo se da kopni, nestaje. Taj odvratni karcinom počeo se širiti i na druge organe, u zadnjim danima i na pluća, a to je značilo da je definitivno došao kraj…

– U zadnjoj fazi je jedva hodao, ali obavljao je sve obaveze, dva, tri puta tjedna dolazio je k meni u firmu, taj njegov borbeni duh nije ga napuštao sve dok se organizam nije predao i izgubio tu bitku. To je takav čovjek, borac do zadnje sekunde. Po tome ga ljudi i pamte, s njim je uvijek bila posebna atmosfera. Žale ljudi za tih vremenima, to je ipak bilo nešto posebno… – završio je Vlado Stepanić priču koja će ostati za vječnost.

I bilo je logično, nakon svega, što su groblje u Vukovini preplavile stotine ljudi, čak i tisuće. Bila je to posljednja oda jednom velikom čovjeku i legendarnom sportašu, majstoru staroga kova, Dalmatincu u Turopolju, Turopoljcu iz Dalmacije. Adio, naš dragi Silvo, udaraj po desnom boku po nebeskim prostranstvima. I pozdravi nam Čapu i Belog, i njima će biti lakše igrati za tu vašu repku kad im leđa čuva frajer poput tebe…