Prijava

Vaša prijava

Tko je taj Zwolinski? Jede domaću Nutellu, pije kokosovo mlijeko i – zabija


Sat vremena Gorica se mučila u gostima kod Rudeša, na tribinama je razina zabrinutosti sve više rasla, sve dok Matija Špičić nije poslao jednu loptu naprijed, naizgled napamet, no može to ispasti i kao genijalan potez ako ta lopta ide prema Lukaszu Zwolinskom. Poljska napadačka “zvijer” primila je loptu i riješila stvar u dva dodira. Bio je to njegov osmi gol ove sezone, opet je naš Zwole sam na vrhu ljestvice strijelaca HNL-a…

“Nisam zabio dvije utakmice, jednu sam i pauzirao… Vrijeme je za novi gol”, govorio je Zwolinski u neformalnom razgovoru iščekujući Rudeš.

Rečeno, učinjeno. Kastrati, Mierez, Andrić i Heber opet gledaju u leđa Zwolinskom, a Gorica je na trećemu mjestu prvenstvene ljestvice. Barem na jedan dan, dok ne završi ogled Osijeka i Slaven Belupa u Koprivnici.

“Znam da neću zabijati u svakoj utakmici, to je normalno, ali važno mi je da u svakom trenutku radim sve što mogu da pomognem momčadi. To je najvažnije, pobjeđujemo samo ako igramo zajedno. Sviđa mi se liga, igra se puno ofenzivnije i slobodnije nego u Poljskoj, a to meni kao napadaču odgovara”, kaže Zwolinski.

Da bi slika o jednom sjajnom nogometašu bila potpunija, zagrebali smo ispod površine i saznali kako je i zašto došao u Goricu, odakle tako dobar napadač u klubu koji je tek ušao u prvu ligu…

“Moj rodni grad je Sczeczin, tamo sam i počeo igrati, u Pogonu. Prošao sam sve uzrasne kategorije i na kraju zaigrao za prvu momčad. I nije mi bilo loše, ne mogu to reći, ipak je to moj klub, moj grad, ali razgovarao sam s trenerom i rekao mi je: ‘Zwole, ti si jako dobar igrač, ali ponekad je dobro promijeniti klimu da bi se osjećao, da bi bio sretan’. Ne mogu reći da nisam bio sretan u svome klubu, u svom gradu, ali imao sam osjećaj kao da me netko guši”, otvoreno kaže Zwoliński.

Uzeli su ga i navijači na zub, za loše igre momčadi krivili su njega, pa mu gledali što objavljuje na Instagramu, izludili ga toliko da je ugasio profil…

“Nije to lako. Ja sam rođen tamo, na utakmici ja od 10.000 ljudi na tribinama osobno poznajem njih 5000. I u želji da budem što bolji, blokiram. Morao sam se maknuti da bih pokazao što znam.”

I maknuo se, srećom po nas, baš u Goricu. Kako? Zašto?

“Upravo sam s Pogonom putovao na utakmicu poljske lige, kad me nazvao menadžer i rekao: ‘Ne moraš mi odmah odgovoriti što misliš, ali imaš ponudu iz Gorice. Provjeri o kakvom se klubu radi, raspitaj se, radi se o novom hrvatskom prvoligašu, tamo igra i Michał Masłowski… Razmisli, prespavaj pa ćemo se čuti’.”

Sljedeći Łukaszev potez bio je, zapravo, i jedini logičan.

“Odmah sam nazvao Maslowskog. Nakon tog prvog razgovora, sljedećih dana čuli smo se pet puta na dan, raspitivao sam se o svakom detalju. O klubu, treninzima, treneru, travnjaku, suigračima, kvaliteti lige… Ma o svemu. I rekao mi je jako puno lijepih stvari.

Sve je to Maslovo maslo…

Konkretnije, Masłowski ga je, u maniri najboljih sportskih direktora, “doveo” u Goricu.

“Pričao mi je da su ljudi ovdje otvoreni, srdačni, pristupačni, uvijek spremni pomoći… Rekao mi je da su suigrači jako dobri, da je liga odlična, pa mi je sve to usporedio s Poljskom. Kazao mi je: ‘Da, u Poljskoj imaš velike stadione, pune tribine, sve oko nogometa je sjajno, ali kvaliteta samog nogometa je čak i malo lošija nego ovdje.’ I brzo sam shvatio da je za napadača ovo jako dobra liga. Puno igrača zaista ima kvalitetu, igra se puno otvorenije, više napadački, dok se u Poljskoj sve temelji na fizičkoj snazi i taktici” usporedio je Zwoliński.

Iako, danas priznaje kako je osjećao da ulazi u veliki rizik.

“Nakon svega, nazvao sam menadžera i rekao mu: ‘Može, riskirat ću!’ Da, dolazak u Goricu za mene je bio rizik, ali čini mi se da je to bio dobar rizik, ha, ha.”

Nažalost, Masłowski je odmah na početku sezone ozlijedio koljeno i neće ga biti sve do proljeća, ali prijatelj i suigrač sprema lijepo iznenađenje.

“Obećao sam Maslu da će, kad se vrati nakon ozljede, Gorica biti najmanje u sredini tablice. Zato dajem još više nego što mogu, jer taj dečko mi je stvarno puno pomogao u mojim prvim danima ovdje. Razumije, čak i govori hrvatski, tako da je uz njega sve bilo lakše… Uostalom, i njemu sam više puta rekao da ne bih došao u Goricu da on nije igrao tu. Ipak sam išao u nešto potpuno nepoznato, prvi put sam u inozemstvu, u bilo kojem klubu osim mog Pogona… Ukratko, hvala ti, Maslo”, sa smiješkom je kazao Zwole, a zahvalama će se sigurno priključiti i svaki navijač Gorice.

Jabuke i breskve na dar

Uostalom, baš zbog ljudi koji ga okružuju, velikim dijelom zbog njih, danas je ovaj Poljak sretan čovjek.

“Osjećaj se jako, jako dobro u Gorici. Ljudi ovdje su zaista otvoreni, prijateljski nastrojeni. I oni koji me ne znaju prilaze mi kao da sam cijeli život ovdje, nude mi pomoć na svakom koraku… I susjedi su nam sjajni. Moja djevojka je, recimo, bila u šetnji sa psom, kad su joj počeli prilaziti i pokazivati novine u kojima je moj intervju. Dali su joj i domaće jabuke i breskve iz vrta… Fenomenalan osjećaj. Toga nema u Poljskoj. Svaki put kad odem na kavu ljudi čestitaju, daju podršku, govore da navijaju za Goricu. Kažem, izvrsno se osjećam ovdje”, hvali Zwole svoj novi dom.

Uzeo je i satove hrvatskog, uči jezik i ide mu sve bolje.

“Hrvatski je sličan kao poljski, a ja nisam tip koji će sjediti doma za PlayStationom, radije ću nešto naučiti”, kaže Zwoliński i pritom doista misli ozbiljno.

Naime, gorička devetka uskoro će biti akademski građanin, pri kraju je studija na poljskoj verziji Kineziološkog fakulteta, i to je uspio uz nogometnu karijeru.

“Kad završi prvi dio sezone, moram otići polagati ispite u Poljsku. Inače bih trebao biti i na 40 posto predavanja, ali ovo mi je zadnji semestar pa su mi progledali kroz prste” govori Łukasz, koji se i na putovanjima s klubom često druži s knjigom.

Budi fit kao Lewandowski

U Velikoj Gorici nije sam, uz njega je i zaručnica Ines.

“Tako je, tu smo ona, ja i naš pas Kobe. Znate, kao Kobe Bryant”, smije se Zwole i nastavlja:

“Završila je fakultet pa nije bilo razloga da ne dođe sa mnom. Puno mi je lakše kad je ona tu, između ostalog i zato što je završila neku vrstu nutricionizma, s naglaskom na zdravu hranu i sport. Nije loše kad sportaš ima stručnjaka za to doma, ha, ha… Osim toga, vrhunska je kuharica. Što god pronađem na ‘googlu’, pošaljem joj i ona samo kaže ‘ok’ – zadovoljno konstatira napadač Gorice.

“U Poljskoj je pristup prehrani ‘budi fit’ jako popularan zbog Roberta Lewandowskog i njegove supruge, koji promoviraju zdrav život. Tako i mi živimo, ali nismo nikakvi frikovi. Mene, recimo, nikad nećete vidjeti da pijem Coca-colu, jedem čips, pa čak i da pijem normalno mlijeko. Nego kakvo? Samo rižino, bademovo ili kokosovo”, objašnjava Zwole pa nastavlja:

“Između ostaloga, moja Ines radi i slatkiše. Recimo, nema šanse da pojedem Nutellu, ali zato ona napravi domaću Nutellu. Imamo mašinu za to, u nju se ubace bademi, kikiriki… Tako da joj nije dosadno dok sam ja na treninzima i utakmicama.

Dobar čovjek, dobar igrač

Ines je već bila u Hrvatskoj, s roditeljima je pet, šest puta dolazila na našu obalu, a Łukaszu je dolazak u Veliku Goricu prvi posjet Hrvatskoj.

“Kad imamo vremena, odemo do Zagreba, oboje volimo povijest pa smo upoznali i povijesti Zagreba. Ona je vidjela Dubrovnik, Hvar, Split i mnoga druga mjesta, ali Hrvatska je prekrasna i imamo puno jako planova za razgledavanje, čim bude moguće”, govori Zwoliński.

Nije tipičan nogometaš, shvatili ste to već, kao što se već nakon nekoliko minuta razgovora s njim lako shvati i da je odličan tip. Pa recimo, na pitanje druže li se stranci isključivo između sebe ili se “miješaju” s domaćim igračima, odgovara:

“Svi smo zajedno, ali u svakom klubu je normalno da se stranci malo više drže zajedno. Ipak domaći igrači imaju obitelji, djecu, neki žive u Zagrebu, a mi smo svi ovdje, svima nam je ovo novo. Često Ines i ja pozovemo na druženje ili na ručak nekog od suigrača koji su ovdje sami, znamo da im nije lako. Ipak je najvažnije biti dobar čovjek. Ako je tako, vratit će ti se i na terenu” zaključuje svoju priču Zwoliński.

Dobar tip i, znate to već, sjajan napadač. Ajmo tako dalje…