Prvi put ove sezone Gorica je u crvenim dresovima igrala u prvom kolu, na Rujevici. Izgubila je 2-0 i prešutni dogovor je pao: ‘Nećemo više biti crveni!’ I nisu bili, sve do ove nedjelje u Maksimiru. Opet veliki i jaki protivnik u gostima, opet crveni dresovi. I, nažalost, opet poraz. Minimalan, uz jako dobru partiju Gorice, ali bez nagrade u obliku bod(ova). Puno je pokazala Gorica u Maksimiru, bila je hrabra i pametna, ali jedan trenutak nepažnje je presudio… Šteta.

Sjajno prvo poluvrijeme odigrala je Gorica u Maksimiru, u prvom redu defenzivno, ali pokušala je nešto ponuditi i prema naprijed. U prvih pola sata tako je jedinu pravu šansu, i to izvrsnu, imala Gorica. Konkretno, Farouk Miya dobio je loptu kao na pladnju u 15. minuti, mogao je birati hoće li je plasirati lijevo ili desno, no on je ljevicom opalio visoko preko gola. Imao je i Dinamo neke svoje situacije, dvije koje se može nazvati ozbiljnima, što u zbroju daje jedno itekako zadovoljavajuće poluvrijeme u dvorištu velikog favorita.

U nastavku je krenulo žustrije, s više ritma, ali i bitno nervoznije. Kako-tako željeli su “modri” ugurati loptu u goričku mrežu, probiti zid koji je trener Sergej Jakirović formirao ispred Kristijana Kahline. Puno su odlučnije krenuli po gol, a to im se ispatilo u 55. minuti. Poljak Kadzior nabacio je iz kornera, Petković je loptu glavom prebacio na drugu stativu, a u mrežu ju je proslijedio Mario Šitum.

Dinamo je zabio prvi gol nakon 309 minuta posta, jer nisu poentirali još od onih Petkovićevih škarica protiv Lokomotive, a iz goričke perspektive priča se ponovila tjedan dana poslije. Ponovno primljeni gol iz kornera, ponovno na početku drugog poluvremena. Rasplet kao preslikan iz prošlog vikenda, na isti način i Istra je povela kod Gorice…

Reagirao je odmah Jakirović, uveo Dvornekovića umjesto Miye, jer od tog trenutka Gorica je morala kudikamo aktivnije krenuti prema naprijed. Naravno, ta je logika sa sobom nosila i jedan problem, u vidu ludo opasnih Dinamovih izlazaka u polukontru kad god bi Goričani krenuli prema naprijed. Jako se naša momčad mučila u pokušajima da stvori pravu opasnost pred Dinamovim golom, srce je ipak samo djelomično moglo nadoknaditi realnost, koja kaže da je aktualni prvak puno kvalitetnija momčad. I sve se u tom razdoblju uglavnom svodilo na nerealizirane pokušaje stvaranja šansi.

Još ofenzivnije krenuo je Jakirović ulaskom krilnog igrača Martina Šrolera 15-ak minuta prije kraja umjesto zadnjeg veznog Martina Maloče, bio je to posljednji pokušaj da se izbjegne poraz u Maksimiru. I dodatni rizik, naravno… Uspjela je u toj završnici utakmice Gorica stvoriti pritisak, barem na trenutke, ali uporno je nedostajao taj trenutak inspiracije nekog pojedinca, ili barem poneka pogreška u Dinamovoj obrani.

I tako sve do samog finiša, do ulaska u 86. minutu. Lopta je stigla s lijeve strane, najviše je skočio Dvorneković, opalio glavom i – pogodio prečku! Na odbijenu loptu naletio je Nizozemac Joey Suk, pucao, no završila je u tijelu Dinamova braniča Perića. Goričani su u tom trenutku žustro tvrdili da ga je pogodila u ruku, ali sudac Ivan Bebek nije se s time složio… Televizijska snimka nije ga baš u potpunosti potvrdila, ali dojam je da je ipak bio u pravu.

Imala je Gorica na ulasku u sudačku nadoknadu još jednu sjajnu situaciju, možda i najbolju od svih! Slobodan udarac bio je na rubu kaznenog prostora, lopta se odbijala i opet završila kod Suka. Pucao je ljevicom, dovoljno snažno, ali opet – u ništa. Lopta je i ovoga puta otišla pokraj gola, na očaj klupe, goričkog dijela navijača… Opasno je Dinamo živio u tim trenucima, ali do kraja je, nažalost, sve ostalo na pokušajima.

I opet piše: Dinamo 1, Gorica 0. Baš kao i u sedmom kolu prvenstva, ali ovoga puta uz puno bolji dojam. Čudesni niz od šest pobjeda u gostima, eto, došao je do svoga kraja, još jedan minimalan poraz od prvaka, ali razloga za zadovoljstvo trebalo bi biti jako puno. I samopouzdanja kod igrača, naravno, jer ono će biti neophodno za ono što čeka Goricu – prvo Osijek doma, pa Lokomotiva u gostima.