Jedna vruća, ljetna subota bližila se podnevu, dva su dana preostala od mjeseca srpnja. Nekoliko sati poslije Gorica je trebala istrčati na Rujevicu i započeti jednu ludu prvoligašku avanturu, držala me neka neobična nervoza u iščekivanju da konačno krene, i nisam mogao izdržati… Poslao sam poruku treneru Sergeju Jakiroviću:

“Samo hrabro, želim ti da od danas pokreneš priču koja će dovesti do toga da cijeli grad prije utakmica Gorice drhti u iščekivanju ovako kao ja danas.”

Odgovorio je kratko, optimistično – takav je on uvijek, pozitivan i optimističan – ali bio je i sam svjestan gdje je došao, u kakvu sredinu. U grad u kojem sam nekoliko sati poslije, desetak minuta prije nego što će utakmica početi, sjeo u jedan kafić, ispred televizije. Vrtio se nekakav vaterpolo, više nemam pojma koja utakmica točno, nitko od gostiju nije čak ni pogledavao prema ekranu, i u svemu tome jedan lik u dresu Gorice, montiran ispred TV-a, vjerojatno je djelovao kao čudak. U najmanju ruku.

– Možete mi, molim vas, prebaciti na Goricu – zamolio sam uljudno konobara.

– Koju Goricu, što se igra – odgovorio je čovjek protupitanjem, čak ga je malo i živciralo što ga sad gnjavim s tim nekim glupostima, kakva sad Gorica…

I tu sam shvatio koliko je još posla pred Sergejem, koliko je ona želja iz poruke teško dostižan ideal. Neću pretjerati ako kažem da sam bio jedini koji je pozorno gledao u ekran tih 90 minuta, svi ostali bi eventualno tu i tamo bacili pogled na “neku tamo utakmicu” i odmah zatim se vraćali svojim razgovorima, novinama, mobitelima ili gledanju u prazno. Čudak u dresu Gorice sad se počeo i živcirati, nešto vikati, ljutiti se na primljene golove…

Tjedan dana poslije nešto ljudi došlo je vidjeti prvu domaću utakmicu, ona ekipa koju se moglo sresti na tribini i u drugoligaško vrijeme, pojačana s još ponekim znatiželjnikom, a ispalo je da je Gorica prosula dva boda protiv Slaven Belupa. Pa tjedan poslije još tri protiv Intera… Znajući kako diše ovaj grad, bojao sam se da će i to malo interesa ekspresno splasnuti, da ljudi neće shvatiti što se tu zapravo događa.

A onda je došao Hajduk na Poljudu… Nisam bio u goričkom kafiću nego gore na tribini, to je bila utakmica koja se ne propušta. I veliki preokret. Dan poslije šepurio sam se ulicama mjestašca na omiljenom otoku u istom onom dresu, svjestan da bi ovo mogao biti početak nečega velikog. Osjetilo se u duhu momčadi, u atmosferi, trebali su stisnuti taj neki imaginarni prekidač da bi stvari krenule u pravom smjeru. I krenule su…

Jedna topla subota, bilo je već bablje ljeto, išla je prema podnevu, mjesec rujan bio je točno na svojoj polovici. Poruke ovoga puta nisam slao, ovoga puta su mi dolazile.

“Daj mi riješi ulaznice, molim te, trebaju mi dvije ako ikako možeš. Platit ću koliko treba.”

I to je samo jedna od njih, ali poslužit će kao dobra ilustracija onoga što se događalo. Kao i moj odgovor…

“Nažalost, stari, ne mogu ti pomoći. Ulaznica jednostavno više nema. Nema i gotovo.”

Tog dana u grad je dolazio Dinamo, a na klupskoj Facebook stranici već je danima stajao onaj prekrasni natpis. Rasprodano! Sve se okrenulo naglavačke, sad je valjda i onaj konobar iz kafića s početka priče znao tko igra, o kakvoj je to Gorici riječ, vjerojatno je čovjek i žicao ulaznice po gradu… Ali, jebiga, rasprodano.

– Jel se meni to čini ili si ti već uspio izvesti ono iz poruke – rekao sam treneru nakon utakmice koju je gledalo više od 4000 ljudi, a bilo bi ih i puno više da su HNS-ovi propisi dopustili da ljudi mogu i na istočnu tribinu.

Nasmijao se, nije mogao sakriti zadovoljstvo, iako je koju minutu prije izgubio utakmicu. Ali dobio je puno više. I on i Gorica. Dobio je pažnju ljudi, izazvao je kaos u Velikoj Gorici zbog nogometa. To se desetljećima nije događalo, to je bilo nešto potpuno novo, ludo, na trenutke nestvarno… I ponovilo se još jednom, onog jesenskog dana kad je u grad došao Hajduk, kad su se prvi put upalili toliko iščekivani reflektori. Ponovno su radili telefoni, a u red za ulaznice u jednom je trenutku morao stati čak i kapetan Igor Čagalj! Kažem, totalna ludnica…

I svi su odjednom znali za Goricu, svi se su divili Gorici, isticali kako Gorica čisti svlačionice i mete protivnike, govorili o pristojnom, gospodskom klubu koji ima igrače, igru, trenera, upravu, pa čak i navijače! E, to je pravi posao u ovome gradu, pomalo hladnom prema lokalnom sportu, svojim radom i angažmanom natjerati ljude da stvore i malu, ali simpatičnu navijačku skupinu, da se ona nazove Gorica Good Boys, da se za Goricu navija čak i na gostovanjima.

Ispadali su tu negdje usput i igrače, izbacivala ih je momčad, i oko njih su krenule razne priče. Iyayi Belive Atiemwen prometnuo se u ponajboljeg igrača lige, Lukasz Zwolinski u ponajboljeg strijelca lige, Kristijan Kahlina u ponajboljeg golmana lige… A Gorica se prometnula u najljepšu priču HNL-a. Nisu to pokvarila ni tri vezana poraza u završnici jeseni, u cjelokupnoj slici toliko su dominirali svijetli tonovi da nije bilo te tamne nijanse koja se može probiti na površinu.

Gorica, postalo je jasno svima i svakome, ima igrače, ima trenera, ima predsjednika kluba, ima dopredsjednika, ima upravu, ima sve one ljude oko kluba… I svi su se je oni učinili hitom. Jedni na terenu, drugi u uredima, treći posvuda. I zasluge za jednu ovakvu jesen moraju se podijeliti na sve njih. Od čovjeka koji “lajna” teren i postavlja zastavice, preko onoga koji osigurava novac, onoga koji dovodi igrače, onoga koji se bavi papirologijom, onoga koji popravlja vrata, naručuje pizze nakon utakmice ili kači transparente na ogradu stadiona, pa sve do onoga koji zabija, asistira, uklizava ili brani. Ovo je zajednička jesen, zajednički uspjeh.

I zato mi je u trenucima kad sam, promrzao do kostiju, sjedio na tribinama stadiona u Kranjčevićevoj i gledao kako utakmica ide prema kraju dok na semaforu piše “Lokomotiva – Gorica 2-1”, pogledavao i prema nebu.

– Čekaj, stvarno misliš da je ovo fer?! – promrmljao sam u sebi obraćajući se Onome Gore.

Na kraju ovakve jeseni, nakon tri poraza u nizu, dođeš na snijegom prekriveni teren, daš svoj maksimum, i onda ti se dogodi da taj briljantni Zwolinski zapuca tri šanse, da se fenomenalnom momku i strašnom golman Kahlini, koji je konačno dočekao svoju šansu i pokazao koliko je dobar, dogodi onakav kiks, da mu lopta prođe kroz ruke… Nakon svega, bogovi nogometa ispali bi zaista okrutni i nemilosrdni da dopuste da ovakva jesen ovako završi.

Srećom, nisu oni takvi. Barem ovoga puta nisu ispali takvi. Igrala se 88. minuti, Beli je namjestio loptu, nježno i elegantno prebacio zid i pogodio za 2-2. E, tako već može… Imao sam već i naslov:

“Beli, zabij ga snježno!”

Odustao sam, svjestan da su konotacije presnažne, ali poanta je jasna. Beli je pogodio, i red je da upravo on bude taj, a Gorica je jesen završila s vrijednim remijem. Točnije, nije ga završila s četiri poraza u nizu. Uostalom, bilo bi i glupo da jest, ne bi tu bilo kozmičke prave da je završilo tako, nisu to ovi momci zaslužili. Puno više su zaslužili da taj slobodnjak uđe, da spas stigne u zadnji čas i da svi zajedno na nogometno zimovanje odemo puno boljeg raspoloženja.

A na proljeća – idemo dalje! Istim ili još jačim tempom. Bogatiji za vrijedna iskustva, svjesni da je sve moguće. Ako si pošten, ako daješ maksimum, ako to zaslužiš. Ili, kako bi trener Jakir rekao…

– Samo jako ili nikako!

A sad, Gorica, odmori se. Zaslužila si…