Jedna noć je prospavana, dojmovi su se slegli, barem oni prvi, ali Martin Šroler (20) nije mogao sakriti osmijeh ni jutro nakon što je postao prva zvijezda Kutije šibica. Njegova momčad Quattro Leones otišla je do kraja, pobijedila i favorizirani CB Doberman u finalu, a Martin je uzeo nagrade za najboljeg igrača i strijelca turnira.

– Uh, ovo je baš top osjećaj… Malo smo i izašli kao momčad nakon što je sve bilo gotovo, proslavili, jer ovo su bili dani koje ćemo dugo pamtiti – kaže Martin, napadač Gorice, dečko s Plesa, talentirani nogometaš i ludo dobar malonogometaš.

– Ljudi su doslovno bili šokirani način na koji sam odigrao Kutiju, točnije oduševljeni. Mnogi su mi i prilazili, čestitali, govorili su mi da mi jako dobro stoji mali nogomet, ha, ha… Eto, na trenutak sam i ja osjetio kako je to biti zvijezda – kroz smiješak govori Šroler.

Bila mu je ovo druga Kutija šibica u životu.

– Igrao sam prošle godine za Gorence, ali ispali smo u trećem kolu. Nešto smo dogovarali i za ovu godinu, no dugo nisam znao ni hoćemo li smjeti igrati mali nogomet – kaže Šroler i nastavlja:

– Na jednom treningu Gorice naš golman Kahlina došao je do mene, rekao mi da on i njegovi prijatelji iz Dubrave slažu momčad za Kutiju i pitao me bi li želio igrati s njima. Pristao sam i tako je sve počelo. Gorenci se nisu naljutili, tako je ispalo, a ja sam nakon svega zaista iznimno sretan. Dečki su super, svi su me jako brzo prihvatili, normalni su i pristupačni, tako da sam baš uživao.

Mali nogomet igra cijeli život.

– Kao klinac sam svaki dan bio na igralištu na Plesu, stalno smo igrali, a tu sam i naučio neke trikove i fore koje su mi ostale do danas. To mi je puno pomoglo i kad sam došao na ovako visoku razinu… Odigrat ću možda još poneku utakmicu i na našoj HVIDRA-i, igram za Cool, s mojim dečkima s Plesa – kazao je Martin.

Na parketu se zapravo odmarao od “pravog” nogometa, od onoga što je iza HNK Gorice, ali i onoga što naš klub tek čeka.

– Kažem, jako volim mali nogomet, ali opredijelio sam se za veliki, pa ćemo vidjeti što budućnost nosi. Veselim se povratku na travnjake, jedva čekam da pripreme počnu, da krenemo svi zajedno raditi. Nadam se da ćemo i na proljeće nastaviti barem u istom ritmu, a osobno… Ha, vjerujem da sam dosad pokazao da nešto vrijedim, valjda će u budućnosti biti i malo više šanse za igru, malo više minuta – ističe Šroler, koji je i krajem jesenskog dijela sezone dobivao sve više prilike, u nekim utakmicama svojim ulascima s klupe unosio živost, promjenu ritma…

I lijepo je vidjeti domaće igrače, goričke dečke, da se probijaju, da dokazuju koliko mogu. A on je stvarno domaći, i po mjestu odrastanja, i po klubovima koji su ga izgradili kao igrača.

– Imao sam samo četiri godine kad sam počeo trenirati u tadašnjem Radniku, pa sam otišao u školu nogometa K7, kod Keke Marušića, pa bio dvije godine u Zagrebu, onda se vratio u Mlaku, pa u Goricu, u Udarnik… Bio sam sedam mjeseci i u Sloveniji, igrao sam za Koper, ali klub se raspao, potonuo u najnižu ligu, a ja sam se vratio u Goricu. I jako mi je drago zbog toga, zadovoljan sam kako se stvari razvijaju – priča nam Martin, svjestan da je tek sad trenutak da počne “gristi”, da napravi sve da iskoristi priliku koja bi svakako trebala doći.

– Naravno, nema opuštanja, sve ovo što mi se događalo ovih dana samo je poticaj da radim još više, da budem još bolji – zaključio je Martin, kralj Kutije šibica.