Sigurno ste čuli za Kirgistan, ali ako možda ne znate da se nalazi u središnjoj Aziji, bez brige! Ni glavna akterica naše priče ne tako davno nije znala gdje je Hrvatska. No kako nas život najčešće odvede tamo gdje se najmanje nadamo, kako su najbolje spontane i neplanirane situacije, tako je bilo i u slučaju Zamire Djumashalieve, profesorice kirgijskog jezika i tumača za međunarodno pravo.

Rođena je u Kirgistanu, točnije u malom selu blizu granice s Kazahstanom, u velikoj obitelji. Deveto je dijete svojih roditelja, koji su uz nju imali još četiri kćeri i pet sinova. Rado se sjeća djetinjstva i svojih roditelja.

– Bili smo tad dio Sovjetskog saveza, roditelji su radili kao čobani. Kirgistanci su bili nomadi, nisu imali stalni boravak. Kirgistan je 80 posto planinska zemlja, išli smo s jednog na drugo mjesto, imali smo ovce, konje, krave i trebali smo ih hraniti – priča Zamira, dodajući kako ni sama ne zna koliko tisuća kilometara su prešli sa životinjama po toj divljini.

Život u selu bio je nešto što će pamtiti, što ju je izgradilo kao osobu. Kaže, gotovo svi su bili rođaci, kao neko pleme. A njena velika obitelj doista je zanimljiva. Primjerice, najstariji brat ima sina četiri godine mlađeg od nje same… Međutim, ničega im nije nedostajalo, bili su prava složna obitelj. U kojoj se, prije svega, jako puno radilo.

– Svi smo radili sve, ali moram priznati da se ja baš i nisam previše naradila. Više sam se igrala – kroz smijeh kaže Zamira i dodaje:

– Majka je bila ta koja je puno radila, a tata je bio kao kordinator među njima. Radio je, ali i puno bio doma. Bilo mi je jako važno vodstvo roditelja, a moji su se sjajno nadopunjavali u svemu. Omogućili su školovanje svojoj djeci, kad je škola bila u pitanju, bili smo pošteđeni posla – prepričava gorička Kirgistanka.

Roditelji su joj umrli prije sedamnaest godina, ali uspomene rado dijeli s nama. Kaže, bila je tatina maza, što i ne čudi jer je bila najmlađa djevojčica. Tata je sanjao doživjeti njezinu svadbu, volio je pjevati, plesati i puno improvizirati. Nedostaju joj, kaže, ti događaji i druženja, jer i sama jako voli pjevati, plesati i družiti se s ljudima.

Kad smo već svatove spomenuli, zanimljivi su običaji u zemlji iz koje dolazi. Nije mladoženji lako, bez darova nema dolaska po buduću suprugu. I točno se zna što i kada se donosi. Kad skupi hrabrosti i prvi put odluči doći u kuću svoje djevojke, treba platiti zahvalnost roditeljima. A nakon upoznavanja darivanju nije kraj.

– Mjesec dana prije vjenčanja dolazi se kod mlade i treba dati poklon, i to naušnice, a na dan vjenčanja daruje se prsten. Specifični običaji su i prilikom rođenja djeteta. Naime, sedam dana nakon rođenja djeteta u kuću dođu žene iz susjedstva te se do dugo u noć pjeva i druži. I upravo je to jedan od običaja koji mi je jako nedostajao kad sam rodila svoje prvo dijete – kazala je Zamira.

Zamira je u Kirgistanu završila fakultet, upravo na njemu počela raditi, predavala je kirgijski, a onda je došla 2005. godina, kada se susrela s Bahai vjerom. Zainteresirala se za nju, što sve stoji iza toga, i tu počinje novi dio njezine životne priče.

– Još na studiju svidio mi se Bahai, pojačala se ljubav prema Bogu i čovječanstvu, a to je počelo kad su dva bračna para došla u Kirgistan kako bi prezentirali Bahai. Došli su iz Hrvatske, u koju su se vratili nakon šest mjeseci, a ja do tad nisam znala apsolutno ništa o Hrvatskoj. Sa tim parovima sam ostala u kontaktu i dalje, a onda su me jednog dana upitali želim li upoznati jednog čovjeka iz Hrvatske. I pristala sam – prisjeća se Zamira.

Naravno, hrvatski tad nije znala, ali nije ni engleski, pa se s tim “jednim čovjekom” sporazumijevala na ruskom, uz malu pomoć engleskog. Stiglo je tako i proljeće 2008., a s njim je stigao i prijedlog da on dođe u Kirgistan. I došao je.

– Prvi put došao je u kolovozu te godine, ali nisam ga vodila kući i predstavljala obitelji. Posebno sam ga smjestila i samo sam sestri rekla što se događa. Nisam bila sigurna u naš odnos, smatrala sam ga prijateljem, a ljubav se dogodila kad je on otišao u Zagreb – kaže Zamira.

I, naravno, poziv da ona posjeti Hrvatsku nije dugo čekala. Plan je bio otići sljedeće ljeto, no planovi su da se mijenjaju, pa već u studenom 2008. stiže ovdje. I zadnje što je mislila bilo je da će ostati.

– On je u Gorici, ja nikoga ne znam, jezik ne znam… Nakon tri dana sam mislila otići. A onda smo otišli u Zagreb, pa se družili s prijateljima… Imamo sjajne susjede, koji su pomagali oko svega, pa tako i oko jezika. I brzo sam promijenila mišljenje – kaže Zamira.

Vjenčali su se tri mjeseca poslije, 30. prosinca 2008. Odluka nije bila jednostavna, bila je skeptična, daleko od obitelji, ali i tu je Bahai zajednica pomogla. Sretnu vijest prvo je javila sestri, koja je odmah rekla da je bila svjesna da će se to dogoditi, a ostaloj braći i sestrama rekla je tek nakon mjesec dana. Ipak je to bio šok, jer oni su očekivali da će se Zamira vratiti kući. Nakon tri godine stiglo je i prvo dijete

– To mi je bilo izuzetno teško razdoblje jer su mi nedostajali običaji iz moje zemlje. Kad se u Kirgistanu rodi beba, svi izlaze iz kuća, poželjeti dobrodošlicu, a tata bi uzeo bebu i poželio dobrodošlicu bebi na oba uha. Sedam dana nakon toga bi bila proslava, ali za prvo dijete običaj je slaviti i nakon par mjeseci. Potpuno drugačije nego ovdje – sa sjetom govori Zamira.

Ovdje, kad je došla kući, čak je znala i plakati koliko joj se sve djelovalo pusto… No i taj period je vrlo brzo prošao. Danas ona i suprug imaju tri sina. Iako je jedina žena u kući, kroz šalu kaže da vodi glavnu riječ, te ozbiljno nastavlja kako poštuju jedno drugo, i kako je iznimno važna ravnopravnost.

U međuvremenu je odlično svladala hrvatski, sin ju ispravlja kad pogrešno govori, suprug joj je također puno pomagao, ali i televizija je puno pomogla. I uz nju je dosta naučila, tako da se danas sa Zamirom najnormalnije može razgovarati na hrvatskom. Eto, prije deset godina nije ni znala gdje je Hrvatska, a u međuvremenu se zaljubila u nju.

– Posebno volim more, to je nešto prekrasno. Kad sam ga vidjela prvi put, oduševila sam se. Uz more čovjek može uživati u ljepoti i zaboraviti na sve probleme… Ni plivati nisam znala, ali i tu prepreku sam uspješno preskočila i danas mogu reći da sam zadovoljna kako plivam – sa smiješkom kaže naša Kirgistanka i dodaje:

– Volim i planine u Hrvatskoj, jako mi se lijepo voziti preko njih, ima šuma, zemlja je bogata, ljudi su gostoljubivi, puno njih me zove u goste… I sve to skupa čini me baš sretnom.

Bila je s obitelji u posjeti Kirgistanu i, kako kaže, danas tamo itekako znaju za Hrvatsku zahvlajujući sjajnom uspjehu naše nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu. Prilikom tog zadnjeg boravka jedan dječak joj je prišao i rekao da želi učiti hrvatki jezik i igrati nogomet, a kod prelaska granice pitali su ih za Perišića, Modrića…

Iako je iz Hrvatske htjela zbrisati nakon tri dana, danas razmišlja drugačije. I kaže da treba živjeti i voljeti. Uživa u majčinstvu, najmlađi sin ima godinu dana, srednji tri, a najstariji sedam i prvašić je, pa i ona s njim uči ono što ne zna. Djeca govore hrvatski, slušaju i ruski uz crtiće, a razumiju i kirgijski.

– Svojim jezikom najčešće govorim kad sam ljuta, jer me onda nitko ne razumije. A to se ide i muža, kad čuje da govorim na kirgijskom, ništa ne pita, odmah zna koliko je sati – nasmijala se Zamira za kraj.