Jedan Rumunj unutra, drugi Rumunj van… Tako nekako to izgleda ovih dana u HNK Gorici. Došao je dugo iščekivani Ronaldo Deaconu, plemeniti vezni od kojeg se očekuje da bude veliko pojačanje, a otišao je Laurentiu Branescu, momak koji je ove jeseni kao rezervni golman čuvao leđa nedodirljivom Kristijanu Kahlini. Ne bi taj njegov odlazak možda bio toliko značajan, jer Larry nije upisao niti jedan službeni nastup za Goricu otkad je došao, ali baš zato je ova njegova priča toliko neobična. Zato što vjerojatno nikad nigdje nitko nije toliko žalio zbog odlaska rezervnoga golmana koji uopće nije branio. Zato što je Larry – ljudina!

– Di si, brate – kratka je rečenica koju smo toliko puta čuli od ovog nemoguće simpatičnog Rumunja, s prilično dobrim hrvatskim izgovorom, obavezno sa smiješkom.

Laurentiu Branescu, naš Larry, došao je u Goricu ovog ljeta kao golman velikog Juventusa, onog pravog, iz Torina. Došao je, pretpostavljalo se, kao veliko pojačanje, kao čovjek koji će “jedinicu” ukrasti Kahlini, kao zvijezda… A onda je Kale krenuo braniti kao lud, malo po malo gradio status najboljega golmana prvoligaške jeseni. I Branescu je morao čekati. Kao što je i čekao. Šutke, strpljivo, s razumijevanjem. Najblaže rečeno.

U svijetu profesionalnog sporta, znate, ima puno zavisti, ljubomore, želje za samoisticanjem, čak i “podmetanja klipova” zbog vlastite koristi… Za Larryja su sve to strani pojmovi.

– O Branescuu stvarno mogu govoriti samo pohvalno. Od toga da diže atmosferu u svlačionici, što nije lako kad si drugi golman, do toga da je stalno pozitivan, da ni u jednom trenutku ne osjećam bilo kakvu zavist ili ljubomoru. Stvarno, sve pohvale za njega, jako je dobro odgojen dečko i zahvaljujem mu za svu podršku. Prije svake utakmice mi da i neki savjet, sugestiju… Jako dobro surađujemo – govorio je jesenas Kristijan Kahlina o svom kolegi.

A kad prvi golman tako govori, sasvim je jasno da je drugi golman poseban tip. Vrijeme je prolazilo, utakmice su se nizale, Larry je uporno sjedio na klupi, ali ništa se na ovu temu nije mijenjalo. Kahlina je branio sjajno, Branescu mu davao podršku. I širio pozitivu. Toliku da je kompletna momčad vrlo emotivno doživjela njegov odlazak.

“Sretno, prijatelju! Velika podrška i fantastična osoba.”

Tim se riječima od Branescua oprostio Kahlina, a to će zapravo i najbolje opisati momka koji na najbolji mogući način utjelovljuje onu frazu “dobri duh svlačionice”. On je to doista i bio. I ne samo svlačionice, djelovao je Larry i puno šire. Jedan detalj to će najbolje opisati…

Kad bi Larryju plaća sjela na račun – a sjedala je lijepa lova, budući da ga je cijelo vrijeme plaćao Juventus, iz kojeg je došao na posudbu – “modus operandi” uvijek je bio isti. Dođe u klub, potraži čistačice, oružare, fizioterapeute… I svakome “gurne” par stotina kuna! Njemu ne znači previše, a znao je koliko će takva gesta razveseliti ljude koji ne zarađuju kao igrači… I tako svaki put, iz mjeseca u mjesec. Nije morao kupovati ljubav, svi su ga zavoljeli praktički čim je došao, čim su ga upoznali, ali Branescu je bio uporan. Optimizam, dobrota i velikodušnost kao način života? Da, tako je nekako to izgledalo.

Uostalom, čovjek ima školu za mlade golmane u Rumunjskoj, njegovi treneri rade s njima, na početku programa dočeka ih kompletna golmanska oprema, treniraju individualno… A sve to ih košta – nula kuna. Odnosno, nula rumunskih leija. Potpuno besplatno, jer to je Larryjev način da vrati dug zajednici. Majstor.

Doveo je ove zime u Veliku Goricu i zaručnicu, simpatičnu djevojku valjda pola metra nižu od njega, djelovao je kao da planira ostati ovdje još dugo, dugo. Udomaćio se, sprijateljio sa suigračima, ali i sa svima ostalima u klubu i oko njega. Pa je tako s vrijednim oružarom Pevecom imao jednu rutinu, zajedničku ljubav…

– Pevi, let’s go buncek! – povikao bi Larry, a Pevec bi se odmah krenuo organizirati kako god je znao da Rumunja odvede na njemu omiljeni buncek.

– Imamo mi to i u Rumunjskoj, ali u usporedbi s buncekom u Hrvatskoj, naš rumunjski je obično s*anje. Jednako kao što vi ovdje nemate pojma što je prava sarma. Rumunjska sarma je neusporedivo bolja od ove vaše – objašnjavao je Larry nedavno, dok smo sjedili uz kavu baš kod Peveca, u onom malom kafiću na stadionu.

Otišao je i u Medulin, vjerovao da će njegovo vrijeme doći, da će Kahlina realizirati taj najavljivani transfer u Francusku, ali na kraju je sve propalo. I Branescu je odlučio da je vrijeme za odlazak. Došao je na posudbu kako bi branio, a nije branio… I zato je logično da krene dalje. U Juventus je došao kao tinejdžer, kao velika nada, ali naravno da je bilo teško probiti se uz Buffona i društvo. Na posudbi u Dinamu iz Bukurešta branio je sjajno, stigla je i ponuda Anderlechta teška dva milijuna eura, ali Juve je to odlučio odbiti, željeli su više za tako dobroga golmana. A onda se Larry teško ozlijedio, morao na operaciju i sve je krenulo ispočetka.

I sad će krenuti opet. S navršene 24 godine ostavio je goričku epizodu iza sebe, ostavio je dubok trag, i otišao svojim putem. Sretno ti bilo, Larry, dobri čovječe…