Prijava

Vaša prijava

Dinamo došao i prošao: Pet razloga zašto ćemo pamtiti nezaslužen poraz…


Miješale su se emocije nakon 90 minuta nogometa na Gradskom stadionu ove nedjelje. S jedne strane, teško možeš bilo kome zamjeriti što je protivnik poput Dinama odnio bodove, a s druge ostaje velika doza žaljenja, čak i gorčine zbog svega što je propušteno. Iz ovih ili onih razloga. Nogometaši Gorice su, to je konačna istina, napravili sve što je u njihovoj moći da naprave iznenađenje, da zaustave europski Dinamo, ali za velike, najveće pobjede mora se poklopiti puno toga. Puno toga što se ove nedjelje, nažalost, nije poklopilo.

A kad su se svjetla pozornice ugasila, kad je spušten zastor na jednu ovako značajnu sportsku predstavu, ostalo je samo zbrojiti dojmove. I, recimo, u pet točaka izdvojiti sve što je ostalo nakon ovih 1-2, nezasluženog poraza kojim su Goričani zaključili jednu fazu prvenstva. Sad slijedi pauza zbog reprezentacije, koja će trajati sve do 29. ožujka, kad Gorica gostuje u Gradskom vrtu kod Osijeka.

DETALJ PRVI – Triput blizu, ali nikad bliže

Prvi ovosezonski ogled Gorice i Dinama, odigran također na našem stadionu, riješio je Dani Olmo. Imala je i Gorica svojih šansi, ali ostao je dojam da je ipak bila daleko od iznenađenja, od boda ili sva tri… Kad se igralo u Maksimiru, u drugom pokušaju, gol odluke potpisao je Mario Šitum, a Gorica je imala još bolje šanse. I prečku, i zicere, i još nekoliko izvrsnih šansi, što znači da je i žaljenje za propuštenim bilo veće. Iako, nitko se nije previše uzrujavao, jer ipak je to Dinamo, momčad koju trener Jakirović naziva “svemirskim brodom za sve ostale u HNL-u…”

Treći pokušaj nije donio i treću sreću, ali zato jest još jedan korak prema ugrožavanju najbolje momčadi u državi. Gorica je imala više udaraca na gol, više šansi, u drugom poluvremenu je doslovno dominirala protiv momčadi koja je lakoćom “sredila” Rijeku i Osijek, ali opet je Lovrić pogodio stativu, opet je nedostajalo malo sreće, da se jedna lopta odbije tamo gdje se mora odbiti… Svjesni su i u modrom taboru da su se provukli ovoga puta, svjesni su i u Gorici koliko su bili blizu, ali ishod je opet isti, Dinamo je i treći put minimalno slavio. Šteta, velika šteta, ali i jako dobar razlog da u goričkoj svlačionici još malo naraste samopouzdanje i vjera u vlastite mogućnosti.

DETALJ DRUGI – Penal, penal, penal… Previše penala!

Pregledom televizijskih snimki mnogi su došli do zaključka da su “sva tri penala mogla biti dosuđena, ali…” Onaj prvi, kad je Mario Marina “zakačio” Komnena Andrića, nije sporan, kao ni ono očigledno povlačenje Marina Leovca, koji je srušio Lukasza Zwolinskog u šesnaestercu, no o trećem bi se dalo razgovarati. I postaviti jedno logično pitanje – bi li sudac Strukan sudio takav penal i da se takva situacija dogodila u Dinamu šesnaestercu? Ovako na prvu, dojam je da ne bi, da je duel Čagalja i Gavranovića bio jedan od onih iz domene slobodne sudačke procjene. Koja obično ode na stranu većih i moćnijih, kao što je otišla i ovoga puta. Ni sam sudac kao da nije bio siguran što učiniti u toj situaciji, reagirao je neobično, prvo Čagiju dao žuti, a tek onda pokazao na bijelu točku, izazvao je time i solidnu galamu s tribina, negodovanja, pa čak i smijeh…

Nisu u Gorici željeli o tome previše govoriti, potencirati tu temu, ali bilo je jasno po govoru tijela da nisu zadovoljni. Spominjala se i ruka Amera Gojaka na centru uoči prvoga penala za Dinamo, ali i to je jedna od stvari za koje, recimo, zadnji vezni Gorice dobije žuti, a zadnji vezni Dinama priliku da odradi akciju do kraja… Tako to ide u nogometu. Nažalost. Često su u Gorici ove sezone imali zamjerke na kriterij koji suci imaju prema njima, kriterij koji jasno govori “vi ste novi u ligi, naviknite se”, pa svaka ovakva utakmica donese novu dozu nezadovoljstva. Malo su toga sudačke odluke donijele Gorici ove sezone, puno više su joj odnijele, no iz ove kože se očito ne može. Osim respekta protivnika, kojeg su Goričani definitivno zaslužili, treba zaslužiti i respekt sudaca. A to, očito, ide malo teže.

DETALJ TREĆI – Nesretni Beli na mjestu sreće…

Srdačno se pozdravio s dojučerašnjim suigračima, posebno s trenerom Jakirovićem, a onda je Iyayi Atiemwen pokazao zašto toliko nedostaje Gorici. Dvaput je sjajno prošao, napravio solidan nered u obrani Gorice, između ostalog i “zakuhao” onu šansu Gojaka, jedinu pravu i izrazitu koju je Dinamo imao ove nedjelje. Takav igrač bi nedostajao i puno boljim momčadima od Gorice, bez obzira na to što naša momčad i bez njega izgleda jako dobro, što trenutačno igra možda i svoj najbolji nogomet ove sezone.

A da povratak na mjesto sreće ne bude osobito sretan, pobrinuo se gorički bek Musa Muhammed. Reći će i Beli poslije “dobro me pogodio moj prijatelj”, jedva se oslanjao na tu ozlijeđenu lijevu nogu nakon utakmice, no čini se kako se ipak ne radi o ozbiljnijoj ozljedi. Ostao je Beli u svlačionici na poluvremenu, nema dvojbe da je i to jedan od razloga što se Gorica u drugom dijelu bitno lakše branila, što je imala puno manje problema na desnoj strani, gdje je Atiemwena zamijenio Mario Šitum. Paklen igrač, koji će biti sve bolji što duže bude u Dinamo, i lijepe uspomene na vrijeme kad je Nigerijac radio dar-mar u protivničkim obranama kao igrač Gorice…

DETALJ ČETVRTI – Tribine rekordno pune, ali publika – kazališna!

Službene brojke kažu da je na utakmici bilo 4257 gledatelja, što je ovosezonski rekord kad je gorički stadionu u pitanju, ali zvučna kulisa govorila je da na cijeloj toj zapadnoj tribini nema – nikoga. Gotovo je nevjerojatno da se na mjestu na kojem je više od četiri tisuće ljudi može najnormalnije razgovarati, čak i šaptom ako to poželiš, jer tišina je bila zapanjujuća. Poseban je ovo grad, prepun ljudi koje kao da ništa ne može uznemiriti, izazvati emociju, barem da zaplješću, zagalame, čak ni žamora nema… Ljudi sjede, šute i gledaju utakmicu. Ma koliko se Šljakeri i Goog Boysi trudili povesti navijanje, priča ostaje ista. Šuti i gledaj.

Kad je dosuđen penal za Dinamo, onaj tko je u tom trenutku okrenuo glavu, nije mogao zaključiti da se dogodilo nešto posebno. Tišina. Završi poluvrijeme, sudac označi kraj, i opet isto. Tišina. Ljudi šutke ustanu sa svojih mjesta, šutke odu protegnuti noge, šutke se vrate na svoje mjesto… Da nije bilo suca Strukana i nekih njegovih odluka i reakcija, i u nastavku bi tišina bila prekinuta samo u trenutku kad je Lovrić zabio gol iz penala. Ovako se mogao čuti poneki povik s tribina, malo negodovanja, ali i to utihne već za sekundu, dvije ili tri. Da je huk s tribina jači, da se malo više “pogura” igrače, sasvim sigurno bi i efekt na terenu bio drukčiji. Ali dobro, valjda će i to doći s vremenom, s utakmicama, s pobjedama…

DETALJ PETI – Gorica više nije u Top 5

Cijelo ovo proljeće, izuzme li se podbačaj u Koprivnici, Gorica igra dobro, vrlo dobro ili odlično. Skuplja bodove, od pobjeda na Rujevici i Puli, doma protiv Rudeša, pa bod na Poljudu… Međutim, unatoč tome se nakon poraza od Dinama dogodio pad. Nakon što je Lokomotiva pobijedila Slaven Belupo, i Hajduk je uzeo tri boda protiv Rudeša, pa je Gorica “skliznula” na šesto mjesto. Broj četiri na tablici, onaj koji vodi u europska natjecanja, i dalje nije daleko, “lokosi” su tri boda ispred, a Hajduk dva, no ostaje činjenica da je Gorica nakon sedam mjeseci ispala iz Top 5. U trenutku kad, rekosmo već, igra možda i najbolji nogomet u sezoni.

Nije to, naravno, razlog za paniku, daleko od toga, kao što nitko ne bi očajavao ni ako Gorica na koncu ne uspije izboriti izlazak u Europu, ali valja i to zabilježiti. I, možda, postaviti kao izazov, kao važan cilj, povratak u gornju polovicu tablice. OK, ostanak u ligi i dalje je “sveti cilj”, nitko u klubu neće poletjeti previsoko i otići u nerealne sfere, ali sasvim je jasno da Gorica može igrati sa svima, da može pobijediti svakoga, pa tako i taj kobni Dinamo. I tako se treba postavljati svakog vikenda, u svakoj utakmici, kao što Jakirovi momci to najčešće i rade. Pa kako završi… Plan je ionako odavno debelo prebačen.

 


Crveni križ u našoj školi

Prvenstvo Hrvatske