Stativa, prečka, stativa, prečka, prečka, stativa, prečka, stativa, stativa, gol, prečka, stativa, gol, stativa… Tako nekako izgleda život Kristijana Lovrića (23) ove sezone. Razne su verzije oko toga koliko je puta lijevo krilo Gorice pogodilo okvir gola u dosadašnjih 25 kola, brojka je u svakom slučaju neobično velika, a kolika ja točno ne zna ni sam glavni protagonist ove naše priče…

– Deset ili 12 puta, tako nešto – kazao je Lovrić pa dodao:

–  Znao sam poluditi, pomisliti ‘pa je li to moguće?!’, ali ne ljutim se ni na stative ni prečke, ha, ha. Sve se to jedanput mora okrenuti. Počet će svi ti udarci ulaziti, siguran sam, zato se uopće ne zamaram time. Ipak je najvažniji kolektiv, da mi kao momčad idemo prema gore. Bude li tako, doći će i golovi, i asistencije.

Ne ljutim se na stative, ali znalo mi je proći kroz glavu ‘pa je li to moguće…’ Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

Došao je u Goricu prošlog ljeta, u statusu ponajboljeg igrača Druge HNL, igrača ogromnog potencijala, ali jesen je proveo nekako u drugom planu. Odlaskom Atiemwena otvorio mu se velik prostor na lijevom krilu, a on je šansu zgrabio čvrsto, s obje ruke, odlučan da je iskoristi najbolje što može. Bio je sjajan u prvom proljetnom kolu, u onoj sjajnoj pobjedi u Rijeci, zabio je i prvi gol za Goricu, a onda je protiv Intera konačno ušao i jedan slobodnjak. Izvodi ih fenomenalno, većina tih prečki i stativa stigla je upravo nakon slobodnjaka, taj niz konačno je prekinuo u domaćem remiju (2-2) sa Zaprešićanima. I onda, za kraj, zabio i Dinamu iz penala.

– Jesam li zadovoljan svojim igrama? I jesam i nisam! Iako, to i nije ključno u cijeloj priči. Važnije je da momčad igra dobro, da dišemo kao jedan, a onda će doći i rezultat. Kad je tako, uvijek momčad izbaci pojedinca, jednom je to Zwolinski, drugi put ja, treći put netko drugi… Bitno je da smo klapa, da se držimo zajedno – ističe Lovrić.

Kralj slobodnjaka u HNL-u, kralj prečki i stativa, najveći pehist lige… Svakako su nazivali Kristijana ove osebujne sezone, u kojoj mu je vrijednost na nogometnom tržištu porasla za desetak puta, ali dug je put bio do aktualnog trenutka, u kojem apsolutno može uživati.

– Iz Ogulina sam, a još kao tinejdžer došao sam u Kustošiju. Tad je klub bio u četvrtoj ligi, a mi smo u dvije godine preskočili dva ranga i izborili 2. HNL. Tad sam otišao u Lokomotivu, ali nisam imao apsolutno nikakvo povjerenje trenera Marija Tokića i vratio sam se na šest mjeseci u Kustošiju. To mi je bila najbolja polusezona u karijeri, zabio sam 14 golova u 13 utakmica toga proljeća i nakon toga je stigao poziv Gorice – prepričao je Lovrić korake u svojoj karijeri.

Ove sezone Lovrić je zabio tri gola, a skupio je i četiri asistencije… Foto: Davor Puklavec/PIXSELL

Nema previše poznatih sportaša iz Ogulina, prvi koji pada na um je rukometaš Luka Cindrić…

– Poznajemo se, kako ne. Igrali smo i mali nogomet zajedno, za Prometnu školu, i bili smo treći u Hrvatskoj. U prvoj fazi smo sve dobivali po 15-0, onda smo bili na regionalnom turniru u Rijeci, tu smo sve prolazili sa 7-0, 8-0, a na državnoj završnici smo nesretno izgubili u polufinalu. On i ja smo bili najbolji igrači, Cindra je odličan nogometaš. Čujemo se i danas, iako ne prečesto – govori Lovrić.

U Gorici nosi dres s brojem 44, i to ne bez razloga.

– Ivan Perišić mi je omiljeni nogometaš, njega smatram idolom. Ne omiljeni hrvatski, nego općenito omiljeni igrač. Volio bih mu jednoga dana doći barem blizu, imati takvu desnu i lijevu nogu, igru glavom… Nismo se nikad upoznali, a volio bih to promijeniti. Evo, da mogu birati hoću li upoznati njega ili Messija, biram Perišića! – kaže Kristijan.

27.03.2019., Zagreb – Igrac HNK Gorica Kristijan Lovric.
Photo: Luka Stanzl/PIXSELL

Kad već nije uspio upoznati ponajboljeg hrvatskog nogometaša, tješi ga što je upoznao ponajbolju hrvatsku nogometašicu… Njezino ime je Monika Conjar, igračica je ŽNK Splita, ali i Kristijanova djevojka.

– Upoznali smo se na jednom turniru, na kojem je ona igrala s nama muškima. Igrao sam protiv nje, čak sam je i čuvao, ali nisam je niti jednom faulirao. Ma nisam je ni pipnuo – smije se Lovrić, koji svaki gol slavi s dva poljupca tamo iznad šake, sa obje strane…

Poljubac u zapešće, zatim okret ruke pa još jedan… Tako golove slavi Lovrić. Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

– Da, poljubim tetovaže koje su posveće Moniki. S jedne strane su njezini inicijali, s druge lik nogometašice s njezinim brojem 10. Gleda redovito moje utakmice, iako mi stalno prijeti da će prestati dolaziti ako se budem živcirao, a gledam i ja njezine. Obavezno, kad god sam slobodan – otkrio je Lovrić.

Da skratimo priču, život Kristijana Lovrića trenutačno izgleda ružičasto. Ide mu na terenu, ide mu u ljubavi, još samo da te prečke i stative počnu ulaziti u gol…