U subotu poslijepodne oni su ozbiljni, svome poslu potpuno posvećeni članovi stručnog stožera prvoligaškoga kluba koji sredi, recimo, Rijeku, pa je usput i natjera da promijeni trenera kojeg nitko nije uspio promijeniti pet i pol godina… A u nedjelju, oni su – selski nogometaši. Fanatici ove igre, dečki koji, nakon što osvoje Rujevicu, Poljud ili Gradski vrt, dan poslije ležerno istrče na teren u Pušćinama ili Jalžabetu, u Lonjici ili Zvekovcu. I odrade posao kao igrači.

Oni su, imenom i prezimenom, Saša Sabljak i Marin Ivančić. Prvi je u stožeru Sergeja Jakirovića na mjestu pomoćnog trenera, a drugi je kondicijski trener. Prvi u svojoj 42. godini igra za Mladost iz Obrezine, u šestom rangu natjecanja, drugi je s nepunih 27 prva violina i najbolji strijelac četvrtoligaša Bednje. I to s pozicije polušpice…

– Došao sam tamo prije tri godine, bili su u petoj ligi i uspjeli smo odmah ući u četvrtu. Zadnje dvije godine smo stalno među prva tri i ja u svemu tome doslovno uživam. Posluži mi i kao nekakav bijeg od stresa koji se nakupi u poslu, a najbolji lijek za to je uživanje u nogometu. Istina je da je puno lakše igrati nego gledati sa strane, to sam siguran. I nadam se da ću još dugo biti igrač – kazao je Marin, dečko iz Sesveta koji se u Bednji već udomaćio.

Marin Ivančić prvi je strijelac svoga kluba, koji je u vrhu četvrtog ranga natjecanja… Foto: NK Bednja

Saša je, s druge strane, u Obrezinu došao nakon kraće epizode u Dinamo Hidrelu, jako je dobro znao gdje, u kakvu ligu dolazi.

– Posložio sam si u glavi da je to šesta liga i naravno da onda ni ne očekujem nešto spektakularno od tih momčadi, ni u taktičkom, ni u kondicijskom smislu. Radim to prije svega zbog sebe, da se još malo održim u formi, da igram dok još mogu… I mogu vam reći da ima tu dobrih igrača, samo što dečki rade, slabo treniraju, nemaju snage, a teren je jednako velik i u prvoj i u šestoj ligi… Općenito, potpuno je to drugo shvaćanje nogometa, njima je važno da se okupe, da poslije utakmice bude kotlovine, roštilja, cuge… Nema kod nas ni svađa, ni predbacivanja, a to mi je jako važno – rekao je Sabljak.

U Obrezinu je Saša Sabljak došao nakon kratke epizode u Dinamo Hidrelu… Foto: David Jolić

Nije ove sezone često bio u kadru momčadi iz Obrezine, kako zbog obaveza s Goricom, tako i zbog suspenzije koja ga je prilično šokirala. Prvi crveni karton u životu dobio je u juniorima, a drugi ove sezone. I za njega je dobio nevjerojatnih pet utakmica suspenzije!

– Nije to bio pretjerano grub faul, čovjeka nisam praktički ni udario. Izbio sam loptu ispred njega i zagradio se, podigao ruku da se ne sudarimo glavama, ali dečko je malo niži i moja ruka mu je završila u predjelu vrata… Glavni sudac mi čak nije ni mislio dati karton, ali pomoćni mu je mahao da sam ga, kao, namjerno udario. I dobijem pet utakmica, a na istoj utakmici se moj suigrač potukao s protivničkim igračem i dobio četiri! To mi baš nije jasno… – ispričao je Sabljak, no Ivančić ga je kroz smijeh “razotkrio”…

– Voli Sale i na treningu udariti, nema s tim problem, ha, ha.

E, to je posebna priča. Da postoji nekakva liga trenera, malo bi tko mogao parirati Gorici. Ne samo da je Sergej Jakirović u punoj formi, da redovno igra mali nogomet, da igra i osvaja i najveće turnire, nego i u svojim suradnicima ima odlično rješenje kad na treningu ne bude dovoljno igrača.

– Uskačemo mi kad zatreba. Marin možda više nego ja, ali uvijek smo tu, možemo pomoći – kazao je Sabljak, a Ivančić se opet ubacio:

– Ma ja jedva čekam da treba uskočiti, da netko fali. Baš u tome uživam. Iskreno, žao mi je što nisam duže igrao ozbiljan nogomet, jer kao kadet i junior sam igrao prvu hrvatsku ligu, ali to je bila moja odluka. Upisati fakultet i odustati od ozbiljnog nogometa.

Uz Marina i Sašu, član Jakirovićeva stožera je i trener golmana Siniša Klafurić… Foto: Larisa Trošić

Saša Sabljak godinama je igrao nogomet na ozbiljnoj razini, između ostaloga i za češku Viktoriju Plzen, za grčku Lamiju, pa u Hrvatskom dragovoljcu, u Gorici… A sve je počelo u nekadašnjem Radniku, s kojim je igrao i prvu ligu. Kad je ove sezone dolazio na Poljud, kad je slavio pobjedu 2-0 i onaj bod (0-0) izboren po snažnoj buri, vjerojatno se sjetio i te 1994., one utakmice u kojoj je Radnik doživio rekordan poraz u povijesti HNL-a. Hajduk je bio nemilosrdan…

– Da, izgubili smo 10-0, ali svejedno mi je drago toga se sjetiti. Bili smo najmlađa momčad lige, borili smo se koliko smo mogli, no taj Hajduk je bio iznimno jak… Do 25. minute smo se i držali, a onda je krenulo – sjeća se Sabljak, uz dodatak:

– Bila je to generacija u kojoj su igrali Cico Grlić, Mario Cvitanović, Nenad Bibić, Robert Nastevski… Mnoge ću i zaboraviti spomenuti, ali ne smijem svog brata Krešimira. On je dvije godine stariji, bio je golman, isto u toj generaciji, iz prvoligaških dana.

Kolega Marin imao je tad dvije godine, a evo ih danas, obojica su i igrači, i treneri…