Prijava

Vaša prijava

Šampioni iz Kuča! Navijačice uz kavu, junak sa 17 i trenerove suze radnosnice


Bilo je tu majstorskih poteza, pravih nogometnih minijatura, ali i nabijanja “u kuruzu” i povremenog svađanja s loptom. Bilo je tu i živopisnih dobacivanja sa strane, iz mase od gotovo 700 ljudi nabijenih uz teren. Bilo je i izbijanja lopte u dvorište kuće preko puta, pa intervencije dječaka koji je spretno preskočio ogradu i vratio loptu u igru. Bila su tu i tri gola, jedna ozljeda, dva-tri junaka i dvadesetak baklji. I gomila emocija. I tuga i sreća, i rezignacija i euforije koja je doživjela erupciju. Bilo je, ukratko, lijepo provesti ovo nedjeljno poslijepodne u Kučama. I slaviti s prvacima…

– Ovaj dekor, to je fantastično. Rekli su mi da će biti puno ljudi, ali ovo je čudo… – uživao je u trenutku trener Turopoljca Vlado Horvat, okupan pivom i šampanjcem, s osmijehom od uha do uha.

Posljednje kolo 1. županijske lige, šestog ranga natjecanja, ponudilo je najbolji mogući rasplet. Naftaš Ivanić, koji je na početku proljetnog dijela prvenstva imao naizgled nedostižnih 11 bodova prednosti, došao je u Kuče s ostacima ostataka, sa samo tri boda viška. Računica je bila jasna, bilo kakva pobjeda vodi Turopoljac u viši rang. I donosi veliko slavlje.

Cijelo nogometno Turopolje, izuzev onog dijela koji je istovremeno otišao pogledati promociju Lukavca u Mičevcu, okupilo se na igralištu u Kučama. Atmosfera dostojna velike utakmice, jedne od onih koje su esencija nogometne romantike, ali u prvom poluvremenu na repretoaru je bilo – preživljavanje!

– U prvom poluvremenu stvarno nismo stajali dobro na terenu. Čini mi se da su dečki u svemu ovome malo izgorjeli, što me za ove mlađe ne čudi, ali od starijih nisam to očekivao… Ušao sam na poluvremenu u svlačionicu, ali nisam se zadržao ni pet minuta. Rekao sam im samo: ‘Izgorjeli ste. Ako želite ovo osvojiti, morate dati više od ovoga!’ I u drugom poluvremenu to je bila sasvim drukčija priča. To je bila rapsodija – analizirao je s nogu trener, pa priznao:

– Nema neke velike taktike u ovakvim utakmica. Jednostavno moraš željeti. Igrati nogomet i zabiti gol više od protivnika. Mi smo zabili tri.

Osijeh i dalje nije skidao s lica, ali bio je i realan. Junak Kuča je, naime, golman.

– Mali Zagi je, ja mislim, igrač utakmice. Da njega nije bilo, ne znam što bi bilo… – priznat će post festum trener Horvat.

S razlogom, jer dvije ili tri šanse koje je “skinuo” gostima u prvom poluvremenu spadaju u golmanske bravure. A dečko ima, pazite sad, 17 godina! Punim imenom Ivan Zagorac, mlađi brat predsjednika kluba Daniela i rezervnog golmana Marija, apsolutni je junak utakmice. Izludio je napadače Naftaša u prvom poluvremenu, pa još u drugom i obranio čisti zicer, nakon kojega je Turopoljac odjurio u kontru i zabio za 2-0. Na igri nogom još će malo poraditi, jer dio nogometno-romantičnog dekora bio je i stoper koji ispucava s peterca, ali refleksi su strašni, hrabrost iznimna, talent nedvojben.

– Ma taj mali je trenutno najbolji golman ovdje u okolici! Sigurno. Veliki je potencijal i volio bih da uspije, da možda i ode negdje dalje. U svakom slučaju, nek’ mu je sa srećom – govorio je kapetan Vjeko Lučić koju minutu nakon što je podigao pehar namijenjen prvacima.

A junak Zagi, treći brat u nizu, bio je izvan sebe od sreće.

– Uh, previše emocija, ovo je nešto nevjerojatno, najbolji osjećaj ikad. Ma preemotivno! – kazao je Ivan, kojeg je trener Horvat izvadio iz igre kako bi ga publika pozdravila ovacija, kako bi mu prvi čestitao brat, koji je ulazio umjesto njega…

– To je bio sjajan osjećaj, baš predobar. Brat mi je najveća podrška, uvijek je tu za mene… Nevjerojatno je što smo napravili. Nakon 11 bodova nitko nije ovo očekivao, iako smo se potajno vjerovali. Ali, evo, vidite da je sve moguće – sa širokim smiješkom govorio je 17-godišnji junak dana.

Nakon što je Naftaš promašivao u prvom, Turopoljac je zabijao u drugom poluvremenu. Već u 48. minuti stigla je prva erupcija oduševljenja, kad se “cener” Filip Đuksi sjurio prema golu i desnicom zabio za vodstvo Kučana. Čekao se nakon toga i drugi gol, koji bi sve riješio, a on je i stigao u 75. minuti. Zagorac je, dakle, obranio zicer s pet, šest metara, Turopoljac je krenuo u napad, koji je golom okončao Josip Hrženjak. Trener Horvat pustio je i suzu, stiskao šake u tim trenucima, visoko podizao ruke, snažno grlio svoje igrače… Emocije na pladnju.

– Ovo je moj povratak ovdje nakon četiri godine. Uvijek sam dosad vodio momčad do četiri, pet kola prije kraja, nikad nisam slavio titule s Turopoljcem. Ovo je velika satisfakcija za sve te četiri godine u prošlome mandatu u Kučama. Ma ovo je nešto prekrasno! Osvajao sam već prvenstva, ali ovo je nešto posebno… Nakon što smo zaostajali 11 bodova, ovo je čudesno. Iskreno, nisam vjerovao da mogu pasti u tim trenucima, zaostatak je bio baš ogroman, ali vjerovao sam u nas. I zato je ovo još duplo slađe. U jednoj riječi: Neopisivo! – oduševljeno je priča Horvat.

Đuksi je svojim drugim golom, u 81. minuti, razriješio sve dvojbe, i posljednje pripreme za veliku feštu su počele. Navijačice, samoprozvane Cure z Kuč’, pripremile su baklje, a igrači su prvo došli baš k njima.

– Na svakoj smo mi utakmici, nas 10-15. Sjednemo, skuhamo kavicu i uživamo u utakmici. Idemo i na gostovanja po okolnim mjestima, napravile smo si i majice… Ma prave navijačice – otkrila nam je glasnogovornica Viktorija.

Slavlje se nakon toga preselilo pred klupske prostorije, tamo gdje je čekala oduševljena masa.

– Već do poluvremena otišlo je svih 12 bačvi piva koje smo pripremili. Nismo ljude ostavili žednima, ali tko bi rekao da ćemo prodati više od 500 ulaznica, da će još barem 200 ljudi biti bez ulaznica… – čudili su se u klubu.

Delegat Stjepan Petrac uručio je medalje, pa onda i pehat kapetanu Vjeki Lučiću. Pivo se točilo već na terenu, osvježenje je bilo neophodno nakon nogometne bitke na jakom suncu, u velikoj vrućini… No ništa nije smetalo, uživanje je bilo potpuno. Odrađen je usred fešte i krug po selu na vatrogasnim kolima, kao dio kučanske tradicije, a onda su stigli i tamburaši…

– Sad je lakše, jer za sve ovo stvarno moraš imati živce… Nevjerojatno, 11 bodova zaostaješ i postaneš prvak… To je nešto prekrasno! – ponovio je još jednom trener Vlado Horvat.

Počela je već padati noć, klopa je dolazila na stol, sve skupa izgledalo je kao početak nečega što će potrajati do dugo u noć… Turopoljac je uspio, Kuče slave sa svojim nogometašima, vrijeme je za petu ligu.

“I na strani i kod kuće, Kuče tuče nemoguće”, kaže pjesma koja se uporno vrtjela ovog poslijepodneva.

I stvarno, tako i ispada. Jer ovo je baš bilo nemoguće. Nemoguće za stići, a na kraju, eto, ipak moguće. Bravo za sve!