Tamo uz rub terena broj 2, označenog dresom Kurilovca s tim brojem, na travi sjede dvojica dječaka. Jedan u dresu Sportinga iz Lisabona, tamnoput a plavokos, a drugi u dresu Moslavine iz Kutine, s “ronaldovskom” frizurom… Razgovaraju, druže se, smiju, a onda se pozdrave i svaki ode na svoju stranu. Za koju minutu počinje utakmica, novopečeni prijatelji igraju međusobno…

U toj jednoj slici zapravo je opisano sve ono što se u Kurilovcu događa već deset godina. Kroz sad već čuveni Alpas Cup u tih je deset godina prošlo više od 6500 djevojčica i dječaka, kroz turnir za limače, djecu do 11 godina, igra se nogomet – i to vrlo ozbiljno, čovjek se iznenadi kad vidi koliko dobro mogu igrati klinci od 11 godina… – ali se prije svega sklapaju nova prijateljstva, stječu neka nova iskustva.

– Ma upravo to je i poanta. Evo, gledam mog sina, već je krenulo dodavanje prijatelja sa svih strana, ipak su oni ta ‘instagram generacija’… Ali lijepo je to, kroz ovakve turniru djeca upoznaju druge kulture, razvijaju se kao osobe kroz prihvaćanje pobjeda i poraza – rekao je Josip Sesar, trener košakaša Gorice, odličan nogometaš, ali u ovom slučaju u ulozi oca.

– Igra u Zagrebu, stanujemo tamo preko puta Veslačke pa nam je tako bilo najlakše. Izrastao je dosta, ja ga nagovaram da se prebaci na košarku ili odbojku, ali ne da se iz nogometa. Evo, i kapetan je svoje generacije – pohvalio se tata Sesar.

Alpas Cup, odavno je to već jasno, pripada u sam vrh kad je riječ o turnirima za limače. Oduševljenje gostiju svake godine, uostalom, sve govori. Stigao je na deseto izdanje premijerno i jedan klub koji nije iz Europe. Iz Australije je svoju djecu na turnir poslao klub koji se zove Subiaco. Vode ga australski Hrvati, među njima i Velikogoričanin Edi, koji je “down under” otišao prije 30 godina.

– Emotivno mi je uvijek doći ovdje, među ljude koje desetljećima nisam vidio, a moja djeca uživaju! Vodio sam ih već na turnire po svijetu, bili smo i u Brazilu, i u Portugalu, ali ovo što ima Kurilovec… To je čudo! Daleko najbolji turnir za ove kategorije koji sam vidio, od organizacije, popratnih sadržaja, ma svega – govorio je oduševljeno.

Oduševljeni su bili i gosti iz Bugarske, koji su prvi put došli na Alpas Cup i – otišli do kraja! Nacional iz Sofije zapravo je priča koja je usko vezana s fakultetom za fizičku kulturu u Sofiji, s djecom se radi sustavno i temeljito, a to se vidi i na terenu. Nacional je tako u finalu pobijedio zagrebačku Lokomotivu 3-1, uz napomenu da je to i jednima i drugima bila 15. utakmica u dva dana! Da, svaka traje 15 minuta, ali treba i to sve odigrati… I Nacional je potpuno zasluženo slavio, pokazali su Bugari definitivno najviše. Imali su i čak trojicu u idealnoj sedmorci turnira, a za malog s brojem deset već su Nikoličiusu iz Gorice dovikivali:

– Niko, ovoga odmah potpiši!

Igralo se na pet terena istovremeno, kiša je pričekala da sve bude gotovo, roditelji su na tribinama uživali gotovo više nego djeca… A djeca su, to je sasvim sigurno, doživjela dva dana za pamćenje. Svatko tko se kao dijete bavio nekim sportom zna koliko su važni ovakvi turniri, ovakva iskustva, prilika da se sa samo 11 godina okušaš na terenu s protivnicima najviše razine, sa svim krajeva svijeta.

Na kraju su podijenjene i nagrade, organizatori su dali zahvalnice svima koji su im pomagali u ovih deset godina, a onda je krenula dodjela medalja. Dinamo je u finalu “utješnog turnira”, zapravo u borbi za peto mjesto, izgubio od austrijskog Sturma, čiji su klinci oduševili na dodjeli. Jedan dječak uzeo je mikrofon, na njemačkom rekao da ovaj trofej svi zajedno poklanjaju svom treneru i zaradio glasan pljesak. Pljeskalo se i četvrtom Partizanu, koji nije dočekao dodjelu, a pogotovo trećem Osijeku, koji je bio bolji u ogledu za treće mjesto.

Već se pošteno spustila noć kad je sve završilo, počela je i padati kiša, a mali nogometaši išli su prema svojim kućama. Na odmor kojeg su, nakon što su odigrali 15 utakmica u dva dana, itekako zaslužili.