Hajduk je, hvala na pitanju, pao već dvaput. Rijeka triput. Kao i Osijek. Velike utakmice, protiv velikih protivnika, koliko god se to ne događa svjesno i s namjerom, poseban su motiv za nogometaše Gorice. I u njima, sad je to već gotovo pravilo, “Jakirovi ratnici” izgledaju daleko bolje nego kad je s druge strane Inter, Istra, Slaven Belupo, Lokomotiva… Tako to ide s tom čuvenom podsvijesti u sportu, veći i zvučniji protivnik često izvuče i ono nešto ekstra, dodatan angažman i motiv. Ima to veze u ovom slučaju i sa načinom igre, ovoj i ovakvoj Gorici kudikamo više odgovaraju protivnici koji su spremni napasti i ostaviti nešto više prostora otraga, ali činjenica je da se na te velike i jake utakmice često može staviti zajednički nazivnik. Osim kad je, eto, u pitanju Dinamo.
Četiri puta Gorica je prošle sezone igrala s Dinamom. I četiri puta izgubila. Dvaput po 1-0, jedanput 2-1, pa za kraj još i 3-1. Bodovni učinak na kraju, kad se sve zbroji, uvijek je bio isti, potpuno identičan, a slično je to izgledalo i na terenu. Osim u ovoj posljednjoj utakmici, u porazu 3-1, kad su “modri” nešto jednostavnije nadigrali Goričane, sve su te utakmice bile na knap. I razliku je činio jedan trenutak, jedna pogreška, jedan detalj. I redovito je ostajao blagi okus gorčine u ustima. I osjećaj da se tu moglo, uz samo malu dozu sreće, napraviti i više. Toga su, uostalom, bili svjesni i na drugoj strani.
– Svi naši međusobni ogledi su teški, zahtjevni, Gorica je uvijek opasna. I tako je i doživljavamo, kao vrlo ozbiljnog protivnika – ponavlja Nenad Bjelica svaki put kad ide na kolegu i prijatelja Sergeja Jakirovića.
I nema tu pile naopako, ne radi se tu o komplimentima bez pokrića, jer to što Bjelica govori apsolutno stoji. I veliki je kompliment svemu onome što se događa u Gorici. Bodovi uvijek nekako izmaknu, ostanu na dohvat ruke, a opet nedohvatljivi, no dojam govori da je pitanje vremena kad će se i to promijeniti. Kad će Gorica, najmanje jednako dobra kao lani, uspjeti otkinuti bod ili sva tri najboljoj momčadi u državi. I dokazati samoj sebi da je i to moguće, da se i protiv najboljih može napraviti nešto važno i veliko.
Petak, drugi dan kolovoza, dobar je dan za takvo nešto. Tri dana nakon Dinamova europskog ispita, nakon izbacivanja solidnog protivnika iz daleke i prijateljske Gruzije, Gorica je na Maksimiru. Naoružana s velikim i logičnim poštovanjem prema protivniku, ali i s ambicijom. I hrabrošću.
– Pokušat ćemo što bolje i što duže parirati Dinamu – najavio je Jakirović nakon što je u Velikoj Gorici pao Osijek, pet dana prije nego što će njegova momčad istrčati na Maksimir.
A onda je, nekoliko treninga i nekoliko dana poslije, retorika počela poprimati nešto drukčije obrise.
– Imam plan, i to dobar plan… – tajanstveno je najavio Jakir dan prije Dinama, pokazujući time da definitivno nije od onih trenera koji će unaprijed “skinuti gaće”.
Svjestan je Jakirović, kao i svi ostali u klubu, da je pred njima ovog petka od 20 sati misija koju će mnogi nazvati nemogućom. Je, igrao je Dinamo prije tri dana, ali Bjelica ima toliko igrača, toliko kvalitete u kadru, da to ne mora i neće značiti da će prvak biti imalo hendikepiran u ovom susretu. U kojem će, kako kažu najave, igrati i čudesni Dani Olmo, i stijena od stopera Dilaver, i kapetan Ademi, i reprezentativac Petković, i jurilica Oršić… Dakle, sastav za najveći mogući respekt. Međutim, ne i za strah.
Toga u goričkoj svlačionici, a u tome je vjerojatno i dio tajne uspjeha, nema. Gorica ima svoje adute, svoju snagu, svoju vjeru u vlastite mogućnosti. I trenerov plan. On može i ne mora uspjeti, svi raspleti ovdje su mogući, ali mi ćemo vjerovati. Kao što će vjerovati i igrači, i trener, i njegov stožer, i ljudi iz kluba… Pozivajući se na onu da “i za Dinamo igraju ljudi od krvi i mesa”, što je u konačnici i jedina istina. Vješti i nogometno izrazito kvalitetni ljudi, ali i dalje od krvi i mesa. Ranjivi, sa svojim vrlinama, ali i manama, koje u ovoj Gorici ima tko iskoristiti.
– Lovrić, Miya, Zwolinski i Ndiaye za HNL su ‘top of the top’ – prosuo je još jedan kompliment Bjelica, opet ni u jednom trenutku ne koristeći pilu naopako.
Da, njih četvorica, ali i mnogi drugi, već su toliko puta dokazali da vrijede, da znaju i mogu, bez obzira tko bio s druge strane. Dokazivali su to i protiv Dinama, najmanje tri od četiri puta, a upravo to bit će cilj i večerašnje misije. Dokazati da možeš i znaš, da vrijediš, da si dovoljno hrabar da u 90 minuta napraviš štetu najboljima. Respekt će i druge strane biti ogroman, nema šanse da Dinamo u tu utakmicu uđe imalo opuštenije nego u, recimo, europske izazove, ali veliki frajeri i s tim se moraju znati nositi.
I hoće. Frajeri iz goričke svlačionice istrčat će na Maksimir hrabro i ambiciozno, s vjerom da će ih jednom valjda i lopta nagraditi za trud, rad, želju i borbu za svaki centimetar terena. Neće, naravno, biti nikakva tragedija ni ako Dinamo dođe do “petice”, jer razum kaže da je takav rasplet i prilično očekivan, ali u tome i je poanta. S Goricom se, uvjerili smo se to već toliko puta, može očekivati i neočekivano.
Misija Dinamo, peti pokušaj. Ajmo, Gorica!