Koliko se svijet može promijeniti u 100 godina i kako se navike ljudi mijenjaju kroz jedno stoljeće možemo doznati iz raznih povijestih knjiga i zapisa. No, rijetko tko nam danas iz vlastitog iskustva može opisati kako su ljudi nekada živjeli, osim ako niste Terezija Ferin iz Hrnjanca u Svetom Ivanu Zelini, koja je doživjela stotu!

„Rođena sam 28. rujna 1919. godine“, započinje nam priču ova vitalna starica koja je čitav život provela radeći na polju.“Mama je rano umrla, pa sam ja kao najstarije dijete preuzela brigu o još četvero braće, o kući, svemu. Bilo mi je jako teško, jer uz sve obaveze, živjeli smo u neimaštini, bili smo jako siromašni. Kad se otac oženio, pomogla je maćeha, no tada je s godinama na svijet došlo još četvero moje polubraće. Bilo nas je puno u jednoj kući. Živjeli smo od poljoprivrede, teško radeći.“ Terezija se svega sjeća, detalja i dogodovština, tako da na prvi pogled izgleda i zvuči kao baka od 70 ili najviše 80 godina. „Udala sam se s 19 godina, a muž je tada imao 32. Jako me je volio i cijenio sve što radim, bili smo sretan par i dobili najprije sina, zatim kćer i opet jednog sina. Puno sam radila da bi prehranila djecu. Na polju sam radila za nadnicu, težak vam je to život bio.“ – priznaje Terezija suznih očiju.

Njena rođakinja i susjeda kaže kako je svaki dan posjećuje, čudi se i sama koliko je lucidna i pokretna. Nikada nije bila bolesna a jedino joj je hod otežala nezgoda kada je prije desetak godina slomila kuk. Sada se kreće uz pomoć hodalice, sama se oblači, obavlja higijenu – gotovo je potpuno samostalna.

Svi su je zvali nadimkom „Pecačka“ po rođenom prezimenu Pecak. No, ono što je zanimljivo, uz težak rad u polju i kod kuće, uz svu tu neimaštinu, svake su subote imali seosku zabavu. Terezija je, kažu, bila lijepa žena. I dan danas njeno je lice glatko, bez mnogo bora. Voljela je pjevati, obožavala ples i nikada nije bila preumorna za zabavu – to je bio njen lijek od briga. Suprug i njegova braća bili su također veseljaci, imali su bend a subotom organizirali zabavu. Tada bi došlo cijelo selo. „Danas vam toga nema, ljudi se rijetko sastaju, slabo se zabavljaju. Mi smo puno radili, nismo imali bog zna kaj za jesti, ali smo se zato družili, pjevali, svirali i plesali. Bila su vam to sirotinjska vremena u kojima su ljudi ipak našli vremena jedni za druge.“ – kaže baka Terezija. „Osim toga, žene su morale slušati muževe. Nije bilo rastave braka, sve se trpelo, bila bi to velika sramota da je žena otišla od muža. Trpele su se i batine i vikanje. Prek svega su žene prešle. Danas je pak to druga krajnost, čim joj veliš jednu krivu – ona mam sve ostavi i ode.“ – priča ova stogodišnjakinja odmahujući rukom.

“Prije 2 mjeseca sam bio i na proslavi 106. rođendana u Prigorju Brdovečkom. Slavljenica mi je također ispričala kako joj je život obilježio težak rad, ali i puno druženja i veselja. Izgleda da je to recept za dugovječnost.” – zaključio je župan Kožić

Danas su joj najveće bogatstvo sinovi  i kćer, također već u lijepim godinama, kao i sedmero unučadi  i desetero praunučadi. Upravo su se svi oni sa svojim obiteljima, kumovima, susjedima i drugim rođacima okupili na rođendanskoj proslavi. Rijetka je to prigoda kada je toliko velika obitelj na okupu. Veselju se pridružio i župan Zagrebačke županije Stjepan Kožić koji i sam potječe iz tog kraja. „Popričao sam s bakom i nikada ne bih rekao da je preživjela jedno cijelo stoljeće. Svega se sjeća i zaista je lijepo da je ostala sa svojom obitelji, za razliku od mnogih koji starost provedu u domovima daleko od bližnjih. Želim joj puno zdravlja i da poživi još s nama, kako i sama kaže koliko bog da.“ – rekao je župan. Baku Tereziju darivao je prigodnim poklonima i cvijećem, a mnogobrojni gosti s obitelji pripremili su joj veselicu kakve je ona nekad imala u mladosti – uz tamburaše, pjesmu i ples.