Prema procjenama u Hrvatskoj danas nedostaje oko 12 tisuća medicinskih sestara. One su te koje su možda i najbliže pacijentima te podnose najveći teret u našem sustavu javnog zdravstva. U manjim sredinama njihova uloga još je važnija, one poznaju gotov sve stanovnike i odnosi među njima jako su prisni. Jadranka Krvarić pet godina radila je kao patronažna sestra u Črnkovcu. Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća Jadranka nije imala službeno vozilo, njezino vozilo bio je bicikl. Dnevno je na njemu prelazila 25 do 30 kilometara.
– Patronaža danas nije omiljena među kolegicama. Na nju se gleda kao na svojevrsnu degradaciju. Ja sam tada bila sretna da radim. U to vrijeme sam se i rastala. Sin mi je tada bio mali. Morala sam nam osigurati egzistenciju. Automobila službenog nije bilo, niti sam imala svoj automobil pa sam lijepo sjela na bicikl i na posao. Po ljeti vruće, po zimi hladno. Meni je taj posao bio jako lijep. Upoznate ljude i dužite se s njima. Dođete u kuću izmjerite tlak, popričate s ljudima, date im poneki savjet. Ljudi su vas tada uvažavali – rekla nam je sestra Jadranka.
Smatra kako se ozračje u društvu promijenilo prema zdravstvenoj struci. Ljudi su se više okrenuli Google-u i medijima, a sve manje traže mišljenje svojih liječnika. Pacijenti često dovode u pitanje njihovu stručnost.
– Danas ljudi misle da sve znaju. Svoje znanje temelje na informacijama pročitanima na internetu. Danas je recimo cijepljenje djece postala tabu tema. Tijekom svoje karijere nisam imala niti jedno loše iskustvo s cijepljenjem djece. Mi smo nekad svu djecu cijepili i procijepljenost je bila vrlo dobra – objasnila je sestra.
Jadranka se u zdravstvu našla sasvim slučajno. Naime, namjeravala je postati trgovac ili cvjećar. Igrom sudbine postala je medicinska sestra.
– Bilo je to vrijeme upisa u srednje škole. Krenula sam upisati trgovačku školu, kad sam na autobusnoj stanici srela prijateljicu. Rekla sam joj kako želim ići za trgovca, a ona me nagovorila da upišem srednju medicinsku školu. Nije mi žao što sam izabrala ovu profesiju. Tada nije bilo posla kao danas i teško je bilo dobiti posao u bolnici. Jedna moja prijateljica radila je u Domu zdravlja u Velikoj Gorici i obavijestila me kako primaju sestre u hitnu pomoć. Svaki drugi dan radila sam smjenu od 12 sati, što je bilo jako naporno uz malo dijete kod kuće – objasnila nam je Jadranka.
Početkom Domovinskog rata u Velikoj Gorici nalazila se ratna bolnica. Od kolovoza 1991. do veljače 1992. godine u njoj je radila i Jadranka. U bolnici su dovoženi ranjenici sa sisačkog i glinskog područja, a u njoj se obavljale operacije i liječili ranjenici.
– Ponekad mi bude teško kad se sjetim tih mladića. Većinom su to bili dečki između 20 i 25 godina, bilo je nešto i starijih muškaraca. Većinom su to bile prostrjelne rane, a najgore su bile rane od gelera. Bio je to veliki stres za sve nas, ali smo morali biti jaki i uspjeli smo u tome. Teško je bilo ostati ravnodušan na njihov osjećaj za našu domovinu. Ti mladi ljudi riskirali su svoje živote za našu slobodu – otkrila nam je medicinska sestra.
Nakon iskustva u ratnoj bolnici, Jadranka je počela raditi kao sestra u zubnoj ambulanti u Črnkovcu. No, baš kad se činilo da je sve sjelo na svoje mjesto u njezinom životu, pogodila ju je velika tragedija. U prometnoj nesreći izgubila je 21-godišnjeg sina jedinca. Cijeli svijet joj se u jednom danu srušio. Pala je u tešku depresiju. Pred njom je bila možda najteža životna borba. Kako nastaviti živjeti nakon takve tragedije. U tim trenutcima nije joj bilo lako.
– Borba je život i život je borba, ako se pustite začas odete. Teško mi je bilo vratiti se i raditi s ljudima. No, kad sam došla u ambulantu i vidjela ljude kojima je bilo stalo do mene, sebi sam rekla moram početi raditi. Na sprovod je došlo preko dvije i pol tisuće ljudi. Nema kuće iz koje netko nije došao. Shvatila sam to kao podršku i poštovanje ljudi te odlučila im to vratiti tako što ću biti uz njih i pomoći im kako god mogu. Ljudi često dođu kod stomatologa dođu u strahu i jako je važno smanjiti njihovu nelagodu. Ponekad ih držim i za ruku, jer im je lakše kad sam ja uz njih. Rad i razgovor s ljudima jako mi je pomogao u borbi s depresijom. Najgore je kad se čovjek zatvori u sebe. Nitko vam ne može pomoći, ako vi ne želite sami pomoći sebi. Odlučila i sam pokušati smanjiti količinu lijekova koje pijem kao terapiju, ali to nije baš lako. Iako mi ti lijekovi pomažu, ne želim biti ovisna o njima. Tijelo se naviknulo i traži lijekove, a ja taj problem rješavam tako da čitam, vozim bicikl, planinarim, šetam psa ili sjednem s prijateljicom na kavu – povjerila nam se sugovornica.
Jadranku uz Dom zdravlja u Črnkovcu vežu lijepa sjećanja. Kada je tamo počela raditi 1985. godine ordinacije su se grijale kaminom i pećima na drva, nije bilo centralnog grijanja, ali je zato je bilo zajedništva napretek.
– Tada tu nije bilo trgovina, doručkovali smo svi zajedno. Svatko je nešto donio od kuće. Pokrenuli smo i kasu uzajamne pomoći. Tu su se rodila cjeloživotna prijateljstva. Moja kolegica, koja je sada u mirovini, i ja radile smo 34 godine zajedno i niti jednom se nismo posvađale. Svi smo bili kako jedna velika obitelj. Danas su uvjeti rada puno bolji nego prije, ali je teže raditi s ljudima. Ljudi više nisu što su bili – ispričala nam je sestra.