Upitate li danas bilo kojega mještanina Lekenika po čemu je njegovo selo poznato, izdvojit će nekoliko stvari – SOS Dječje selo, Jurjevo, ban Jelačić i eventualno nogometni klub, koji pamti bolje dane od ovih koje živi danas… No nikako ne smijemo zaobići niti pojedine lokalne “birtije”, koje su i dalje, nakon skoro 40 godina, zaštitno lice ovog živopisnog sela. I, naravno, izvor svih informacija, kako to obično biva u manjim sredinama. U njima ćete se uvijek osjećati dobrodošlo, bilo da ste domaći čovjek ili ste samo u prolazu. No odbiti “ajmo još jednu”, jasno, ne smijete.

Kopajući po ropotarnici povijesti, starim bilješkama i foto albumima, saznat ćete da je nekad Lekenik živio i disao punim plućima – i tako već 800 dugih godina otkako je njegovo ime prvi puta spomenuto. Pa krenimo od samog početka… Podatak govori kako je Lekenik dobio ime po biljci “liken” (leken), koja je nekad davno rasla uz rubove potoka i u močvarama toga prostora. Tu je danas i potok Lekenčica koji, smatraju neki mještani, dijeli ovo mjesto na dva dijela – turopoljski i erdödski. Prolazeći kroz mjesto, iz smjera Zagreba, do mosta je turopoljski Lekenik, a nakon onaj erdödski. Neki se mještani smatraju Turopoljcima, a neki jednostavno – Lekeničanima.

Samo ime Lekenik seže u daleku povijest i prvi puta je spomenuto u pisanom dokumentu 1217. godine, i to u ispravi kralja Andrije, kojom se potvrđuje vlasništvo Zagrebačkog kaptola nad posjedom Dužica, danas naselju pored Lekenika. U toj ispravi, kao najsjevernija točka spomenutog posjeda, navodi se Lekenik (LIHCINNIHC).

Svašta se događalo s Lekenikom u tih 800 godina, no potrebno je izdvojiti nekoliko bitnih činjenica koje su postavile temelje današnjeg naselja. U 17. i 18. stoljeću dio Lekenika pripadao je Plemenitoj općini Turopoljskoj, ali u službi podanika, koji su bili dužni Općini plaćati razne daće. No 1848. godine, ukidanjem kmetstva, bivši turopoljski kmetovi u Lekeniku prestaju biti podložni Plemenitoj općini Turopoljskoj. Od plemićkih obitelji na ovom prostoru spominju se prvo Babonići, a potom Erdödy, po kojima dio sela i dobiva ime. Službeno su se i administrativno ova dva Lekenika spojili tek 1953. godine.

Svake godine oko Trojačke nedjelje (krajem svibnja ili početkom lipnja) okupi se cijelo selo kako bi proslavilo svog poštara Klempaja. I tako već 12 godina. Priča počinje davne 1848. godine, točnije 26. ožujka. Naime, toga dana prije 171 godinu pukovnik Josip Jelačić u Lekeniku je saznao da je imenovan banom. Tadašnji lekenički poštar Josip Klempaj uručio mu je kraljevsko ukazanje kojim se Jelačićeva budućnost promijenila. Dalje priču znamo. No što se događalo s našim poštarom?

Pošta u Lekeniku osnovana je 11 godina ranije, 1837., a upravo je Klempaj bio prvi poštar. S obzirom na važan dokument koji je uručio Jelačiću, ne čudi podatak da je poštar Klempaj postao Vrhovni hrvatsko-slavonski upravitelj pošta.

Danas ova tradicionalna manifestacija “Dani bana Jelačića i poštara Klempaja” kroz tri dana privlači brojne posjetitelje iz svih krajeva središnje Hrvatske. Svake godine organizator, Turistička zajednica Općine Lekenik, priprema natjecanje u brzini i spretnosti osnovnoškolaca “Mali poštar”, a tu je i prikaz povijesnog susreta dva Josipa. Uz bogate kostime, konje i valcer, vraćaju nas u tu daleku 1848. godinu.

Još jedna važna proslava odvija se u travnju kad se slavi jedan od najvažnijih turopoljskih blagdana, Jurjevo, ali i sam Dan općine Lekenik. Uz brojne prigodne programe, od onih sportskih pa do kulturno-umjetničkih, središnje događanje je svakako paljenje Jurjevskog krijesa.

U svojoj 26. godini Općina Lekenik obuhvaća 18 naselja s ukupno 6.043 stanovnika, odnosno 2.134 domaćinstava i oko 950 kuća za odmor. U samom naselju Lekenik, na glavnoj prometnici Sisak – Zagreb, živi oko dvije tisuće stanovnika. Upravo je ta prometnica, kao i blizina gradu Zagrebu, jedna od okosnica dobrog razvoja Općine – što u gospodarskom, što u financijskom smislu. Danas je tu poslovna zona Marof, SOS Dječje selo Lekenik te brojne tvrtke koje su svoj dom pronašle upravo u Lekeniku. Od cijele Hrvatske, upravo se Lekenik pokazao idealnom lokacijom za gradnju prvog SOS Dječjeg sela…

Foto: Davor Puklavec/PIXSELL

Pogodan smještaj, potrebna infrastruktura, gostoljubivost stanovništva i spremnost na suživot sa stotinjak djece bili su presudni za odabir ove lokacije. Kamen temeljac položen je u rujnu 1992. godine. Prvi mali stanovnici i njihove SOS mame došli su u Lekenik početkom 1993., a svečano otvorenje Dječjeg sela održano je 8. listopada iste godine. Stoga je taj dan proglašen Danom SOS Dječjeg sela Lekenik.

Danas o djeci svakodnevno brine 15 SOS mama, a pomažu im SOS tete. Tu su još i direktor Sela, psiho-pedagoški te administrativno-tehnički tim. SOS Dječje selo danas može smjestiti oko stotinu djece, a od 1993. godine kroz Selo je prošlo oko 400 djece.

Kakva bi to priča o mjestu bila, a da ne uključimo ono što mu daje duh i osobnost, njegove mještane. Kako nam pričaju oni stariji, danas se živi “bolje i udobnije”. Tu je nekoliko trgovina, doktori, stomatolozi, nekoliko kafića, pošta i sve ono što jednom mjestu treba za normalno funkcioniranje. No svi će se složiti oko jedne stvari, da su prije ljudi živjeli puno sretnije nego danas.

– Živjelo se sretnije jer su se ljudi i djeca više družili. Tu je bilo djece na svakom koraku, na ulicama, kad su bili praznici, na poljima kad smo išli s kravama, pekli pečenike… Sad nemaš nigdje nikoga. Svi su zatvoreni u kućama, pred televizorima, na mobitelima – priča nam jedna starija mještanka.

Prisjeća se da je Lekenik sam proizvodio svoju struju i bio jedino selo u okolici čiji su stanovnici u kućama imali žarulje. Danas objekti na Zagrebačkoj zjape prazni, no pedesetih godina prošlog stoljeća veliko postrojenje koje su zvali “Poduzeće” bilo je centar života. Nazivalo se još i “Maschinhause”. U “Poduzeću” su se, između ostalog, izrađivali i parketi, a unutar velikog dvorišta bile su i tračnice za male vagone koji su prevozili taj parket.

– Na mjestu gdje se danas nalazi benzinska crpka, nekad davno je bilo veliko igralište, koje je bilo ograđeno, i tu se održavao sajam. U doba kad se žela pšenica i ječam, na tom igralištu bili su postavljeni ‘drešovi’, odnosno vršilice. Ljudi su nosili žito na vršenje. Red je znao biti s jednog i drugog kraja sela – nastavlja naša sugovornica.

Prvi televizori u selo su stigli sredinom 60-ih, glavna prometnica je asfaltirana tek tijekom 70-ih, a čari razgovora preko telefonske žice mještani su otkrili tek 80-ih.

I u prošlom stoljeću, nogomet je Lekeničanima bio najvažnija sporedna stvar na svijetu. Nedavno je ŠNK Lekenik proslavio 90. rođendan, a tom su prilikom odigrali prijateljsku utakmicu s goričkim prvoligašem. U Lekeniku se i početkom 1920.-tih ganjala lopta, no za pravi nogometni klub trebali su čekati sve do 1929. godine, kad su na Skupštini donijeli prva pravila kluba. U sljedećih 90 godina klub je promijenio ime nekoliko puta (Sloga, Lokomotiva pa Lekenik), mnoga vodstva i trenere. U jednom trenutku su imali okupljenu i žensku ekipu te su bili na pragu registriranja ženskog kluba, no ideja je brzo propala jer su djevojke, zbog privatnih razloga, napuštale klub.
Klub je svoj najveći uspjeh postigao u sezoni 2011./2012. kad su zauzeli drugo mjesto u četvrtoj ligi i plasirali se u 3. HNL, gdje su proveli jednu sezonu. Danas se natječu u 1. ŽNL Sisačko-moslavačke županije.

Lavovski posao zadali su si urednici monografije, Lekeničani dr.sc. Stipica Grgić i Božidar Antolec, koji su povijest svog mjesta istraživali oko deset godina. Tako su kopali po ropotarnici povijesti lekeničkih obitelji, skupljali fotografije, pronalazili stare dokumente, surađivali s brojnim profesorima na utvrđivanju činjenica… Monografija je ugledala svjetlo dana 2017. godine, punih 800 godina nakon prvog spomena mjesta Lekenik. Na otprilike 400 stranica nastojali su sažeti bitne činjenice o ovom turopoljskom selu.

– Za potrebe monografije od mještana smo dobili više od tisuću fotografija, stotine dokumenta, desetine tekstova i intervjua, a čak su nam nudili i neke predmete. Mještane smo nastojali uključiti u rad na monografiji. U konačnici, upravo je interes stanovnika Lekenika i zaljubljenika u mjesto postao presudan da se u zadanom roku završi ova knjiga te da se kaže par riječi o osam stoljeća mjesta – kažu urednici monografije.