Prvi tjedan nastave na daljinu je iza nas. Inače sam optimist, ali u ovom slučaju bila sam uvjerena da je ta priča u startu osuđena na propast, kako nema šanse da to funkcionira, ali… Nikad ne reci nikad.

Ponedjeljak, dan prvi. Nastava na SPTV. Moj sin, inače polaznik petog razreda, zvao me najmanje dvadeset puta da mi kaže kako je to sve dosadno, ali i da pita zašto mora slušati uvod u razlomke i lekciju o fotosintezi kad je iz svega toga već pisao ispit. A povijest, pak, kaže, sluša lekciju unaprijed jer Grčku nisu završili, a sad tu sluša o Rimu. I cijeli dan sam o tome slušala, ali pregurasmo taj dan, kakav god bio.

Utorak, dan drugi. Razrednica šalje mailove roditeljima, s djecom komunicira putem WhatsAppa, putem Teamsa. Odgovara na milijun pitanja.

“Profesorice, meni ne radi ovo, meni ne radi ono, ja ne znam lozinku, mene neće spojiti, zašto ovo, zašto ono…”

I tako cijeli dan.

Probni dan da se vidi kako Teams funkcionira. Profesor iz hrvatskog šalje prve zadatke u virtualnu učionicu. Kod djece se osjeti uzbuđenje, ipak je to nešto novo, a uz to, to su tableti, mobiteli, laptopi, računala, pomagala koja ove generacije najviše vole. Moje inače totalno nezainteresirano dijete, kad su zadaće u pitanju, sve odrađuje bez da mu išta moram reći, a kamoli da mu stotinu puta ponavljam. Uzima i harmoniku i vježba, također bez pogovora. Blago sam u šoku.

Srijeda, dan treći. Spremam se na posao, kad trza moje čudo, kaže, idem s tobom. Gledam ga u čudu, ali obzirom je prvi ozbiljni dan rada preko Teamsa kažem mu da može, čisto da ga imam na oku. U osam ujutro već pola razreda nestrpljivo čeka početak nastave, tako i on. Javljaju se prvi profesori, prvi zadatci. Kako to sve ide! Savršeno! I sama ne mogu vjerovati. A moje dijete šuti i radi. Do završetka mog radnog vremena i on je sve završio. Sve je to ipak uzelo danak. Došao je kući i zaspao u trenu. Tri sata se nije budio. Navečer nam se javila profesorica harmonike, treba slati uratke da se vidi što rade kod kuće. I opet bez pogovora, harmonika u ruke i mama snimaj. U čudu i profesorica i mama. Zašto čudo nas dvije najbolje znamo.

Četvrtak, dan četvrti. Pokušavam ujutro biti što tiša i neprimjetnija, ali kad je osjetio da izlazim, skočio je iz kreveta i opet hoće sa mnom. Idem ja, dođi za mnom. To je bio dogovor. Kad već ima volju. I opet sve kao i dan prije, sjedi, radi, ne znaš da je tu. I da, ne mogu vjerovati, ali možda ova nastava dosnese i nešto dobro. I danas sve funkcionira kako treba, nema poteškoća, ako se odmah ne može u neku datoteku, može se za koju minutu. Nema prigovora.

Petak, dan peti. Posljednji dan virtualne nastave za ovaj tjedan. Entuzijazam ne popušta. Sve se radi na vrijeme, ali i prije rokova. Ni ovaj dan ništa nije zapinjalo u sustavu.

Nakon prvih tjedan dana ovakve nastave, moram reći da su sve moje sumnje s početka pale u vodu. Ovo je odličan način da djeca koliko-toliko prate gradivo i da im godina ne propadne. Moram pohvaliti sve profesore jer su dostupni doslovno od 0-24 sata, odgovaraju na sva moguća i nemoguća pitanja, puni su strpljenja i razumijevanja. I ne možeš drugo nego biti sretan i zahvalan što takvi ljudi obrazuju tvoje dijete. Djeca, s druge strane, marljivi kao pčelice, zreli i odgovorni, svjesni situacije. Ne koriste priliku da bi zabušavali, nego baš kao da su fizički u učionicama sa svojim profesorima.

Imamo još najmanje tri tjedna nastave na daljinu ispred sebe. To je ono što znamo. A ono što nakon prvog tjedna možemo zaključiti je da, koliko god pričali kako u ovoj državi puno toga nije kako treba, sustav obrazovanja je itekako dokazao da je dorastao najvećim izazovima. Jer u svega dva, tri dana je sve ovo organizirano. I radi. Radi kao da je to nešto svakodnevno, potpuno normalno. I zato pljesak za sve djelatnike u obrazovanju, ali i našu djecu, koja će iz svega ovoga, sigurna sam, izaći puno povezaniji i drugačije će gledati na svijet oko sebe.

A do tada – ostanite doma!