Sanjao sam ovaj trenutak. Doslovno. Ima tome par dana, jedne noći isprekidane plačom jednog mladića od dvadeset i nešto dana, u snovima se pojavila i ova sekvenca. Kadar u kojem dolazim na stadion, prvi put nakon odvratno duge pauze, pozdravljam drage ljude, pogledam što na terenu rade nogometaši… Za sportskog fanatika najteže kategorije, za tipa kojem u ovom ludom vremenu fali baš sve, od selskog nogometa i Lige prvaka, preko NBA-a i domaćeg prvenstva, pa sve do rukometa i tenisa, takvi snovi i nisu toliko neobični. Puno je neobičnije shvatiti da se snovi ponekad, evo, i ostvaruju.
Svanuo je ponedjeljak, oblačan i vjetrovit, ali predivan. Nakon 34 dana prisilne pauze, nakon razdoblja koje mora biti traumatično za svakog sportaša ovog svijeta, nogometaši Gorice opet su u akciji. Stigla je dozvola, mogu se vratiti treninzima, a to je definitivno najbolja moguća vijest o ovom trenutku. Nakon gotovo punih pet tjedna bez zelenog travnjaka, bez ulaska u svlačionicu, bez susreta sa suigračima, nogomet se ponovno zakotrljao.
Pod, naravno, vrlo posebnim uvjetima. Vidi se to već na ulasku na stadionu, na prvoj stanici u povratničkom obilasku mjesta koje za nekoga tko je “navučen” na HNL i na ovu goričku nogometnu priču, najdražu i najemotivniju u svijetu sporta, mora donijeti čak i nekakve leptiriće u trbuhu…
I tako, uđeš u krug stadiona, pogledaš oko sebe i vidiš – Bobija! Ovoga puta, takva je situacija, iza ograde. Bobi je, znate ga vjerojatno, jedan od najvećih navijača HNK Gorice. Na svakom gostovanju, na domaćim utakmicama sa zastavama u rukama, autor nekoliko pjesmica koje Good Boysi i Šljakeri pjevaju na utakmicama… I čovjek koji je na svakom treningu Gorice! Ali svakom!
– Na poslu i smjene dogovaram po treninzima, a znam doći i ranije ujutro da bih stigao sve završiti do treninga – objašnjavao je fanatik Bobi u danima prije nego što je počela nogometna izolacija.
Naravno da je bio tu i ovoga puta, da prvi trening nije želio propustiti čak i pod ovim uvjetima, kad je ulaz u krug stadiona zabranjen. I baš je ta scena, Bobija koji stoji s druge strane ograde, uz bicikl, slika koja jako dobro opisuje koliko je ludo i bizarno vrijeme u kojem živimo.
I scena broj dva, na ulazu u klupske prostorije, imala je otprilike jedna učinak. Domagoj i Roman, fizio dvojac, u društvu asistenta Ivana i sveprisutnog direktora Darka, gospona Blažiničića, sjede na ulazu, zamaskirani od glave do pete, i brinu se da pridržavanje higijenskih uvjeta bude potpuno. Igrači dolaze na trening, dezinficiraju ruke, uzmu opremu za trening pa se u skupinama po trojica dijele na dva terena.
Golmani su svoje odradili prvi, kapetan je također već tu, na ulazu, na socijalnoj distanci kudikamo većoj od dva metra, sjedi na stepenicama koje vode na kat. Priča Kristijan Kahlina kako mu je stan ozbiljno nastradao u potresu, a baš je taj traumatičan dan bio prekretnica i u životu trenera Valdasa Dambrauskasa, koji u tim trenucima vodi trening Hrvoju Babecu, Dariju Čanađiji i Michalu Maslowskom.
– Ovo mi je prvi put od potresa, gotovo mjesec dana, da razgovoram s nekim ‘face to face’. Znao sam otići u dućan, ali komunikaciju na blagajni ne smatram razgovorom. Ovo mi je doslovno prvi put. Bio sam doma, mjesec dana živio kao redovnik, otišao bih na trčanje ili izašao van, čitati knjigu na otvorenom, i to je to. I visio na telefonu. Najteže mi pada što obitelj nisam vidio već dva mjeseca, to je posebno teško… – zamišljeno mi priča Valdas nakon što je odradio i ovu rundu treninga.
Pripremio je igračima vježbe s loptom, bez ikakvog kontakta, inzistirajući da se vraćaju u formu u tehničkom smislu, ali i da vježbaju mozak, razmišljanje s loptom u nogama. Pa će tako, kao jednu od metoda, izvući i ovo…
– Babi, koji je glavni grad Poljske? – poviče trener usred vježbe, mladi Babec se zbuni, pa nakon par sekundi razmišljanja “iščupa” tu traženu Varšavu.
– Brže odgovaraj, brže – odvraća trener, a novinar u ophodnji odlazi dalje, prema istočnoj tribini.
Po novome, ona je cijela pod šarenim stolicama, stiglo se to dovršiti u ovoj pauzi, a pogled s tribine puca na Kristijana Lovrića, Aleksandra Jovičića i Marijana Čabraju, koji svoje odrađuju na glavnom terenu, pod budnim okom Valdasova pomoćnika Saše Sabljaka, ali i trenera Kurilovca Perice Vidaka.
– Dok kod nas sve miruje, a pitanje je dokad će tako biti, malo ću ovdje pomagati – objasnio je Perica, zaposlenik Gorice usred uspješnog projekta na Udarniku.
I mijenjat će se tako trojke, svatko će odraditi svojih sat vremena, gotovo isključivo s osmijehom na licu. Uživaju dečki u povratku na teren, kako i ne bi, uživaju i oni rijeki koji se još na trenutke pojave.
Kao, recimo, dobri stari Pevec. Punim imenom Franjo Kovačić, poznat po čuvenom nadimku, Pevi posebno pati u ovom vremenu. Jedan je od onih koji duže mogu izdržati pod vodom nego bez društva, ali drži se i on pravila. Njegov Caffe VAR tako ne radi, vrata su zatvorena, za stolom sjedi sam i čeka neka bolja vremena. U kojima ćemo opet naručiti kavu, a on će je donijeti s nekom od svojih opaski, bilo nogometnih, bilo društveno-filozofskih.
– Kako sam preživio sve ovo? Uh, jedva… Ali ajde, barem sam počistio sve po kući, bacio valjda kamion nepotrebnih stvari iz dvorišta, sve sredio… A i ovo sam uspio napraviti – govori dok na mobitelu pokazuje fotografiju djela vlastitih ruku, vješalice za kopačke koja je dočekala igrače u svlačionici.
A kad treninzi prođu, dođe vrijeme i za onaj drugi dio ove priče. Predsjednik Črnko i direktor Nikoličius već su prvoga dana naručili dio igrača na razgovore i dogovore o prilagodbi na novonastalu situaciju, na korekciju uvjeta u kojima smo dosad živjeli, što je u svemu ovome ipak neizbježno… I to, eto, treba odraditi, no najvažnije je ipak da se nogomet vratio na stadion. I da se ukazuje svjetlo na kraju tunela, da se sve bližim čini trenutak kad će opet krenuti i zajednički treninzi, pa onda jednog dana i utakmice. A sve ostalo će, kao i uvijek, već doći na svoje.
Za početak, super je što je jedan san postao stvarnost.